Piše: Kenan EFENDIĆ / Odgovor.ba
Držimo se ultramodernog jezika: ne postoje otac i majka, postoje roditelji. Murphyjeva siročad ostala su i bez drugog roditelja, Christian Schmidt odlazi. Krupan je to događaj koji bi mogao iznjedriti duboke sistemske promjene u dejtonskoj institucionalnoj arhitekturi i političkom bitisanju.
Kako sam već pisao – u februaru, povodom Dodikovog pobjedničkog odlaska u Washington – iza bivšeg američkog ambasadora Michaela Murphyja, prpošnog i agilnog izaslanika Bidenove administracije, ostala su siročad raštrkana po Trojci: sve nervozniji Elmedin Konaković, od stvarnosti otpojeni Denis Bećirović, zainteresiran jedino za produženje ugovora na radnom mjestu u Predsjedništvu; smušeni i komični Edin Forto, razbuđena i rebrendirana Sabina Ćudić koja odjednom otkriva svoju eurofiliju i borila bi se protiv američkog imperijalizma… Spengavanjem i grabljenjem obuzeti Nermin Nikšić svakako već planira lagodnu penziju nakon dovršetka premijerskog mandata.
Tri mjeseca poslije ova skupina neznalica, pohlepnika, egomanijaka i umišljenih aparatčika, propalih menadžera i stranačkih potrčkala sumnjivog obrazovanja može, na prvi pogled, buditi sažaljenje, kao i svako siroče, sve i kad svom okruženju nanosi štetu.
Ali poraženu i poniženu Trojku ne možemo sažalijevati, jer je ona porazila i ponizila nas.
Ovi politički i ljudski mediokriteti, instalirani u vlast dekretima visokog predstavnika pod pritiskom američkog ambasadora, pričali su o napretku, novim odnosima, novim dijalozima, integracijama, evropskim planovima rasta, izgradnji, relaksacijama, bagerima…
Njihov mandat u državnoj i federalnoj vlasti ostat će upamćen kao doba ponižavanja demokratske bošnjačke većine, ne samo zato što je vlast uspostavljena nametanjem i suspendiranjem Ustava, nego i zato što su u ministarske fotelje i za pregovaračke stolove sjeli polupismeni, korumpirani, osuđivani, oholi i nedolični mediokriteti.
Brzina destruktivnih promjena u političkim odnosima u Bosni i Hercegovini nije plod širih globalnih odnosa, ratova i preslagivanja – kako se već sada pokušava spinovati – nego rezultat uvođenja najgorih tamo gdje bi morali biti ako ne najbolji a ono barem pristojni i solidni.
Vašingtonski stand-upi Denisa Bećirovića i nebeski selfiji Elmedina Konakovića na putu za Brisel, influenserske šetnje Sabine Ćudić oko Kongresa, Fortine budalaštine – sve to jeste smiješno, ali je i žalosno i štetno. Koliko tačno – vidjet ćemo u mjesecima i godinama koji dolaze.
Destruktivne promjene – koje provode prekaljeni političari poput Milorada Dodika i Dragana Čovića, uz pomoć dvije susjedne, relativno stabilne države – ne dešavaju se, dakle, samo zato što je Trump dobio mandat ili samo zato što je Evropa (bila) zauzeta svojim ukrajinskim košmarima. Naprotiv, to su samo pogodne okolnosti. Srž uspjeha Dodika, Čovića i stranaca, koji njihovu destruktivnost mogu knjižiti i kao rješavanje problema i kao poslovne megaprojekte, jeste ponižavajuća nedoraslost, neznanje, nerad i oholost bošnjačke reprezentacije u državnoj i federalnoj vlasti.
Ulaziti u analize Konakovićevih reakcija na novu američku ofanzivu, koja počinje protjerivanjem Schmidta; baviti se Bećirovićevom šutnjom po ko zna koji put; ukazivati na licemjerje Sabine Ćudić… sve je to suvišno i nikuda nas ne vodi i ništa promijeniti neće.
Mandat su započeli – kako je to precizno artikulirao njihov omiljeni profesor hrvatske književnosti u Sarajevu – obećavajući jednog novog Dodika, pa su ga htjeli smijeniti, pa ga nisu smjeli uhapsiti, pa glume opoziciju unutar vlasti i govore poput loših analitičara. Elmedin Konaković je, naprimjer, dan prije Schmidtove ostavke govorio kako je Dodik pokušavao izdejstvovati smjenu Schmidta, ali da su on i Trojka to uspjeli “iskontrolisati”.
Mandat će dovršiti u okruženju u kojem Dodik i Čović, zajedno s Amerikancima, kao poželjni i razgovora dostojni partneri, nameću odgovore na generacijska strateška pitanja kao što su državna imovina i energetski suverenitet.
Konakovići, pirićke, kasumovići, NES-ovi i ostale tri-u-jedan stranačko-šibicarske kombinacije iznikle su iz SDA, bujale na plodnom izbornom tlu niskih pragova i iscjepkanih izbornih jedinica, uz svesrdno gnojivo međunarodnih motivacija, donacija i medijskih operacija. SDA, ipak, kao velika stranka, mora izvući lekciju: lojalni mediokriteti, poput Konakovića, mogu iznijeti jedan izborni ciklus, ali dugoročno mogu odnijeti narod u provaliju.
SDP, kao druga najveća bošnjačka stranka, sveo se na organiziranu spengaško-tendersku organizaciju bez ideologije, duha i identiteta. Kako će to doživjeti njihovi najtvrđi glasači – tek ćemo vidjeti, ali je sasvim izvjesno da nove glasače neće uspjeti privući.
Maj je, izbori su raspisani. Michael Murphy negdje nešto koordinira i kombinira u nekom američkom think-tanku. Christian Schmidt će vjerovatno sličnim putem. Sujetan i umišljen, podugo će se oporavljati nakon pada iz sedla bosanskog konja u jasle kakvog bavarskog magarca.
Nama ostaju njihova siročad, najgora politička sorta koju smo od Dejtona uzgojili, i koja nas – u vremenu svjetskih neizvjesnosti – uvodi u jednu domaću, bosansku i bošnjačku neizvjesnost.
Jedan izborni ciklus je i više nego dovoljan da se pokvari gotovo sve. Za popravke će trebati mnogo više vremena, energije i puno kvalitetnijih ljudi.