Fikret možeš biti ti, zapjevala je Dubioza i svojim angažiranim, originalnim i prijemčivim stilom suočila nas sa otužnom stvarnošću koju živimo čak i u časovima kad se bukvalno suočavamo sa smrću. I ako uopće nema sumnje da su Brane i družina šlag na aferi s malinama u virtualnom svijetu, ostaje nam ovaj stvarni, u kome je Srebrena malina pozlaćena budžetskim milionima, i pitanje svih pitanja: hoće li nabavka 100 respiratora, doduše do sada se 80 ukazalo, koji su budžet Federacije koštali 10,5 miliona maraka proći nekažnjeno ili će se – kako je to diplomatskim jezikom sročeno u Ambasadi SAD-a u BiH – naći tužitelj dovoljno hrabar da se uhvati ukoštac sa korupcijom u vrijeme pandemije koja je u prošlosti značila gubitak javnih fondova, a danas može direktno voditi gubitku ljudskih života. Ili, da citiram nimalo diplomatski nastrojenog direktora Agencije za javne nabavke BiH Đenana Salčina, koji uopće nema dileme da su procedure prekršene (usuđujem se reći: poništene) i da je najvažnije u ovom času pronaći nalogodavce za taj postupak. Jer je i Salčinu, kao uostalom i diplomatama i svima koji žive u Bosni i Hercegovini jasno da je cijela priča o nabavci 100 respiratora preko firme koja se bavi uzgojem i preradom voća i povrća bezočno punjenje privatnih, partijsko-podobnih džepova budžetskim novcem i klasičan primjer zloupotrebe.
Ko je nalogodavac?
Ko je Fikret Hodžić, vlasnik FH Srebrene maline, manje-više se znalo i prije posljednje afere: fancy TV voditelj sklon je zaradama na ljudskim tragedijama i mio partner SDA. Svoju (porodičnu) tragediju je prije pet-šest godina brendirao, pa majice sa znakom Srebreničkog cvijeta prodavao na benzinskim pumpama, što ga je – i mimo očekivanog profita – smjestilo u epicentar skandala, pa se ispostavilo da su aluzije na Srebrenicu i genocid zapravo lajtmotiv njegova biznisa. Otuda i 200.000 maraka poticaja Srebrenoj malini, firmi koja ima desetak uposlenih u hladnjači u Srebrenici, a koje su novinari vezivali za Hodžićevu regionalnu bliskost s federalnim ministrom za izbjegla i raseljena lica Edinom Ramićem (SDA). Najnoviji ugovor – ovaj milionski iskorak s respiratorima – vezuje ga s Fahrudinom Solakom (SDA), direktorom Federalne uprave Civilne zaštite, koji je Hodžićev (sarajevski) komšija. Sam Hodžić pak, valjda htijući da naglasi svoju višepartijsku podobnost, ali i kontakte, da ne kažem veze i vezice, u (ramazanski) promet uvodi Damira Mašića, hvaleći se kako je njegova majka SDP-ovom poslaniku spremala iftar. Što zaista ne zaslužuje ama baš nikakav komentar, kao ni sva ona polujavna objašnjenja o tome kako mu sve prolazi zato što iza njega stoji komandant baš svih akcija u Srebrenici i oko nje (osim, naravno, one u julu 1995.) Naser Orić.
Oslobođenje pokrenulo priču o nabavkama
U ovom respiratornom slučaju ugovor je s malinarom Hodžićem potpisao Solak. Od svih referenci za ovaj posao Hodžić ima hladnjaču, što je nedvojbeno i utvrđeno s obzirom na to da su baš sve relevantne institucije potvrdile da u momentu sklapanja ugovora, dakle u trenutku kada u ime Kriznog štaba načelnik Solak jednim potpisom šalje 10,5 miliona na račun Srebrene maline, firma nema dozvolu za uvoz medicinske opreme. Da, Oslobođenje je, saznavši upravo za uplatu famoznih miliona i otvorilo ovu priču: naša koleginica Amela Lončarić je u tekstu objavljenom 22. aprila tragom te vijesti razgovarala sa vlasnikom Srebrene maline koji je (s)lagao da je bilo kakav ugovor potpisao. No, već je tada direktor Salčin skrenuo pažnju na zloupotrebe i korištenje pandemijske krize za bogaćenje, dajući primjer nabavke zaštitnih odijela koja su u bolnice stizala preko firme koja se bavi proizvodnjom voća i povrća, ističući i neophodnost dozvole Agencije za lijekove kada su u pitanju respiratori: znamo već, prvo su stigli respiratori, pa tek onda dozvola i to na zahtjev, odnosno urgenciju načelnika Federalne uprave Civilne zaštite Fahrudina Solaka. Onog komšije, potpisnika ugovora, državnog službenika koji – ispostavilo se – budžetskim novcem upravlja kao vlastitim novčanikom.
Da li je Solak “samo sitna riba”?
No, može li Solak biti taj famozni nalogodavac? Ili je on odveć sitna čivija da bi djelovao sam? Koja je uloga Federalne vlade? Zašto je komandantica Kriznog štaba, ministrica finansija Jelka Milićević (HDZ), koja je vapila za procedurama kada je trebalo nabavljati testove za koronavirus, ovaj put odustala? Čime se bavio federalni premijer Fadil Novalić? Na sva ova pitanja odgovore bi morala dati istraga, no već u ovoj fazi da se naslutiti kako se dobar dio sistema zadao da posuši krizu, da bi i Solak bio sit i ovce koje pune budžet ostale na broju. Direktor Salčin je potvrdio da je premijer Novalić ekspresno dao nalog da se sva tražena dokumentacija, vezana za spornu nabavku, dostavi i Agenciji i tužiteljima. Istragu vodi Sarajevsko tužiteljstvo uz pomoć inspektora SIPA, i koliko god javnost opravdano sumnjala u naše pravosuđe, čini se da je u ovom trenutku najvažnija akcija natjerati tužitelje i inspektore da se prestanu kriti iza čuvene rečenice o šutnji u korist procesa koji je u toku. I ne zaboraviti respiratore za koje je odveć upitno i koliko mogu pomoći bolnicama, s obzirom na to da se čini kako je riječ o aparatima iskoristivim (jedva) u kolima hitne pomoći?!
Zapravo, sačuvati slučaj i respiratore pod budnim okom javnosti doima se trenutno najvažnijim zadatkom ne samo zbog optimistične ambicije da će se doznati nalogodavci već mnogo više zbog pokušaja da se ovo društvo konačno svrsta u red onih koji znaju šta hoće. Evo i zašto. Ako već danas pristanemo na scenarij koji znači da će potkupljivo pravosuđe u saradnji sa inspektorima pod partijskim pritiscima učiniti sve da popegla uvoz respiratora, dokazujući nam da je sve po slovu zakona – iako je ašićare riječ o krupnom dealu – to ne znači samo da nam zakoni ne valjaju već da pristajemo na maksimu koja je dvije i po decenije na sceni: nije važno ko krade, ako će naši biti na dobitku. Zato je svaka druga opcija bolja, čak i ona koja se pominje po kuloarima, a koja predviđa “žrtvovanje” Solaka, prinošenje kurbana oltaru privida da je bahato i arogantno namirivanje preko budžeta ipak kažnjivo. Ako ne zakonski, ono bar moralno. Kako god to ludo i idealistički zvučalo, i to je nešto. Jer, što bi rekao Mustafa ef. Spahić, nije uvijek moralno ono što ti po zakonu pripada. A ima i ona druga: nije vlasnik Srebrene maline jedini Solakov komšija. Ima u tom naselju dovoljno čestitog svijeta koji s gnušanjem okreće glavu od takvog komšiluka. E to je ona stavka u ime koje je važno da se klupko – na bilo koji način – počne odmotavati, jer taj je komšiluk ona naša ćelija društva iz koje moramo krenuti naprijed. Znali smo da propadamo onda kada su razni solaci svoje bahaćenje, beskrupuloznu aroganciju i bogaćenje počeli da pravdaju višim (partijskim) ciljevima. Sve u ime naroda i države. A uvijek zarad vlastite koristi.
Posljednjih se dana Fikret Hodžić upoređuje s Fikretom Abdićem. Kako god to loša uporedba bila, s obzirom na to da je Agrokomerc pod Abdićevim vođstvom podigao Bosansku krajinu, a od hladnjače Srebrene maline jedva živi desetak porodica, nije zgoreg prisjetiti se da je ona država, bivša Jugoslavija, imala snage suočiti se s partijskim kriminalom u vlastitim redovima. Pa ipak, pod brendom nacije, Fikret moje mladosti je spektakularno osvojio najviše bošnjačkih glasova na prvim višestranačkim izborima u BiH, da bi tokom rata otvorio front s Armijom BiH i na kraju za ratne zločine bio kažnjen u susjednoj Hrvatskoj. Danas je taj Fikret načelnik jedne općine i karika u vlasti u Krajini. Ako će Fikret današnje mladosti zbog brenda Srebrenice biti izuzet odgovornosti i ako će Fahrudin Solak nastaviti da raspolaže budžetskim novcem jednako bahato kako upravlja voznim parkom Civilne zaštite, onda nam spasa nema, to je bjanko potpis da i HDZ-ovi Fikreti i Fahre rade šta hoće, odnosno SNSD-ovi, SDP-ovi i slični partijski pobočnici, sve zaklinjući se u pravo i pravdu, jednako gazeći leševe da bi napunili svoje račune. Ostaje nam život u virtualnom svijetu jer na ovaj stvarni sami pristajemo sve nadajući se da ćemo se jedno jutro probuditi bogati i slavni kao naši Fikreti i Fahre.
Piše: Vildana Selimbegović, Oslobođenje