Piše: SENAD AVDIĆ
Narodna poslovica nas uči i da “dobar konj ima stotine mana, a loš samo jednu – ne valja ništa, Bogu ni narodu!”. Tom lapidarnom doskočicom bi se mogla sažeti današnja presuda izrečena Miloradu Dodiku pred Sudom Bosne i Hercegovine: osuđujuća presuda mogla bi se kritizirati u nekim bitnim njenim elementima, dok bi oslobađajuća imala samo jednu-jedinu falinku: ne bi zadovoljila pravdu. A pravda je, i to znamo iz prašnjavih pravnih udžbenika, ali i filmske “lektire” (recimo i, na žalost vjerovatno posljednjeg filma – sudskog trilera Clinta Eestwooda “Juror #2”) “istina u akciji”.
NUŽNI KOMPROMIS
Uz sve dobronamjerne rezerve i ultimativni oprez koje treba imati prema nepravomoćnim presudama, čini da je prilikom izricanja presude sutkinja Sena Uzunović posegnula za nekom vrstom zdravog kompromisa: pogotovo na takvo nešto “tukne” prvi dio presude koji se odnosi na visinu izrečene zatvorske kazne Dodiku od godinu dana. Ostane li ta kazna i nakon drugostupanjskog postupka, Dodik bi sa 30-40 hiljada maraka, što je novčani ekvivalent presuđenoj godini robije, mogao “gospodski” izbjeći “zatvorski kazan”. Nužno je, međutim, neprestano imati na umu cjelokupan aktuelni ambijent, politički, ustavno-pravni, sigurnosni, pa i (naročito) geopolitički u kojem je ova presuda donesena.
Na sutkinju Suda Bosne i Hercegovine Senu Uzunović pao je, pored ostalih “nesretnih okolnosti”, teret spašavanja časti, ugleda i vjerodostojnosti ne samo institucije koju predstavlja (Suda BiH) nego i dobrano urušeni dignitet brojnih međunarodnih sponzora i kreatora onoga što se uz finu dozu ciničnog humora naziva “reformom pravosudnog sustava u Bosni i Hercegovini”.
Prodefilovale su posljednje dvije i kusur decenije pravosudnim pustopoljinama ove zemlje ordije bogato honoriranih međunarodnih “specijalaca” za tranziciju pravosuđa (“tranzicijsku pravdu”), potkoženih bjelosvjetskih eksperata čiji su rezultati i poražavajući i ništavni, jer nijedan od ključnih problema pravosuđa nije otklonjen. Prije svega, nije iskorijenjena njegova politizacija, potom kriminalizacija, sraslost sa različitim kriminalnim centrima moći, od politike pa do mafije (što je u našem slučaju uglavnom jedan te isti “organizam”). Sutkinja Sena Uzunović je presudom Miloradu Dodiku, koja se može u prvom njenom dijelu smatrati simboličnom kaznom, djelomično vratila povjerenje u pravnu državu, onu koja je lišena sentimenata prema nedodirljivim moćnicima i koja je otporna na siledžijske pritiske.
SENA, PRKOSNA OD SNA
Smatram, također, da je drugi dio presude nekako morao biti “čitkiji”, razumljiviji kako bilo izbjegnuto različito predstavljanje i konfuzno interpretiranje u medijima. Šestogodišnja zabrana političkog djelovanja je jedan par rukava, dok bi zabrana Dodiku da u istom vremenskom periodu obnaša funkcije predsjednika Republike Srpske (kako se moglo pročitati) bila više od “trulog komprimisa”; bila bi nedopustivo problematična. Dodik je proteklih decenija napravio takav sistem lične vlasti (baš kao i njegov visoki pokrovitelj iz Srbije Aleksandar Vučić) u kojem je potpuno irlevantno na kojoj se formalno funkciji nalazi, stvarna vlast je tamo gdje on, da li na čelu Vlade, što je bio godinama, ili samo lider SNSD-a.
Ukoliko ovaj dio presude potvrdi drugostepeni sudski organ, Apelacijsko vijeće Suda BiH, to bi bilo mnogo mnogo važniji i dalekosežniji po društveno-političku budućnost Bosne i Hercegovine, unutar nje Republike Srpske, a pogotovo perspektiva samog Milorada Dodika i njegovog autokratskog režima. Dodik, suvereno i bez ikakve kontrole vlada ovim entitetom punih 20 godina, i dokidanje njegovog političkog utjecaja na blagodeti i resurse vlast, bez obzira da li će on biti praćen zatvorskom kaznom, znači njegov sveukupan poraz, bolan, traumatičan i nepovratan.
Kako se sada čini, današnja presuda nije kraj Dodikovih problema koje bi mogao imati sa pravosuđem Bosne i Hercegovine, u Tužiteljstvu BiH se vode i druge istrage protiv njega i njegove stranke. Radi se, dakle, ono što je trebalo biti činjeno u prethodnim godinama kada su državni tužitelji sa umišljajem, sistemski propuštali da se bave njegovim sumnjivim poslovima i nezakonitim političkim i poslovnim egzibicionizmom. Nisu se osvrtali tužitelji na njegovo serijsko kršenje Zakona kojeg je donio prethodni Visoki predstavnik Valentin Inzko u vezi sa negiranjem genocida u Srebrenici, iako je sa njim u vezi upućeno desetine kaznenih prijava protiv lidera RS-a.
Sve ove godine Milorad Dodik je imao prilično rastegljiv, dvosmislen, ili bolje rečeno ambivalentan odnos prema pravosudnim institucijama na razini države. (Enitetske je odavno stavio pod svoju nezajažljivu šapu). Javno se trudio da ostavi dojam kako ga se te “efemerije”, eventualne istrage protiv njega ne tiču, prijetio da će ugasiti Sud i Tužiteljstvo BiH. Istovremeno je diskretno i vrlo efikasno kontrolirao sve procese i radnje koje bi ga mogli dovesti u sudske klupe kao optuženika.
PRIJATELJ SUDA I TUŽITELJSTVA
Treba podsjetiti da je on preko svog sadašnjeg savjetnika Milana Tegeltije, u vrijeme dok je ovaj 5-6 godina bio na čelu VSTV-a, kontrolirao i anulirao istrage protiv sebe. Mediji su predočavali krupne dokaze da su u posao Dodikove zaštite bili uključeni barem dvoje glavnih tužitelja, Goran Salihović i Gordana Tadić, koja se zbog tih i sličnih nepodopština pridružila Dodiku, članovima njegove familije i političkim intimusima na američkoj “crnoj listi”.
Reklo bi se da je dolaskom Milenka Kajganića na čelo Tužiteljstva BiH, te izvjesnim personalnim promjenama u VSTV-u Dodiku izmakla kontrola te da u narednom periodu možemo očekivati još sudskih procesa, pa i vjerovatno presuda protiv njega.
Namjerno smo u ovom osvrtu izbjegli komentirati Dodikove histerične reakcije i agresivne prijetnje koje je upućivao osobno ili preko svojih trbuhozboraca uoči i nakon izricanja presude u Sudu Bosne i Hercegovine. Takvo njegove ponašanje sasvim sigurno nije svojstveno i ne priliči nekom ko napadno naglašava da je indiferentan i blaženo relaksiran prema sudskoj presudi koja mu je danas saopćena. I ovaj pravosudni poraz (prvi u njegovoj političkom opusu krcatom incidentima) on je okarakterizirao kao “još jedan dokaz da Bosna i Hercegovina nije moguća”. Štaviše, danas je svojim pristalicama u Banja Luci sve neuvjerljivo raspirujući populistički trijumfalizam, otkrio da je ta presuda “do sada najbolji razlog da se Republika Srpska konačno izdvoji iz BiH”.
BILA JEDNOM JEDNA ZEMLJA
Ovih sam dana dijagonalno, ne odveć sistematično pretraživao koliko je puta Milorad Dodik i kojim povodima posezao za svojom omiljenom, papagajskom frazom o Bosni i Hercegovini kao “nemogućoj/propaloj/bivšoj državi”. Prvi put je, ako nisam nešto propustio, to u javni prostor lansirao u jesen 2009. godine nakon popasti “reformskih” pregovora u Butmiru. Od tada je ritualno sahranjivao BiH različitim povodima. Pratio sam do broja trideset tih njegovih “inmemoriama”, pa odustao od tog zamornog, jednoličnog hobija. Nema kakvih sve bizarnih i komičnih povoda nije Dodik nalazio za zaključak o “nemogućoj Bosni i Hercegovini”! Nekad je to bio teroristički napad na policajce u Zvorniku, katkad bi ga “nadahnula” izjava Šefika Džaferovića o Oružanim snagama BiH, a biblijske poplave iz 2014, tokom kojih je samo u Doboju stradalo desetak osoba, iskoristio je da za njih optuži “političko Sarajevo”…
Ne kažem da su Dodikovi manevri, prijetnje i gorozničavi ultimatumi uoči i nakon izricanja presude u Sudu BiH, neozbiljni, benigni i totalno nepromišljeni, dapače, dosljedni su budući da na njima uporno rinta dvije decenije. Ali, sasvim je sigurno da šta god planira uraditi, ili čak i uradi u smislu destrukcije, konflikata, danas izrečena presuda neće biti ni povod ni razlog budućoj događajima, Razlozi su ozbiljniji, nepromjenjiviji i stariji čak i od Milorada Dodika i njegovog večerašnjeg redovno-vanrednog gosta iz Beograda Aleksandra Vučića: oni su ipak samo epizodisti koji operacionaliziraju neprolaznu “vekovnu mantru”: da je Bosna i Hercegovina moguća jedino ukoliko je nema!