Piše: Boris PAVELIĆ (Al Jazeera)
Osuđenik Haškog suda Dražen Erdemović nije još bio navršio 24 godine kada je, prema vlastitom priznanju, rafalima iz automatske puške ubio najmanje sedamdeset nenaoružanih zatočenih bošnjačkih civila – a vrlo vjerojatno i mnogo više njih. Pa opet, prema standardima koje danas pokušavaju nametnuti predsjednica i ministrica kulture i sporta Federacije BiH Lidija Bradara i Sanja Vlaisavljević, Dražen Erdemović nije ratni zločinac. Nije to ni Erdemović, ni cijeli onaj gang osuđenika koji su već odslužili zatvorske kazne za ratne zločine – to besprimjerno, namjerno, bestijalno nasilje nad ljudima, počinjeno u vrijeme kada su se svi baš nasilja najprije trebali odreći.
U samo nekoliko dana u srpnju 1995, Dražen Erdemović ubijao je u dva masakra koje su vojnici Republike Srpske počinili nad Bošnjacima srebreničkog kraja. Prvi je bio masovno ubijanje oko 1.200 Bošnjaka na vojnoj farmi Branjevo kod Zvornika. Nekoliko dana kasnije, 16. srpnja, pripadnici Vojne policije RS dovezli su na farmu Pilica kod Zvornika autobuse sa zatočenim Bošnjacima. Ondje su čekala sedmorica pripadnika 10. diverzantskog odreda Vojske RS, među kojima i Erdemović. Haški sud utvrdio je ovako: “U 10 sati ujutro, pripadnici vojne policije počeli su iz prvih autobusa u grupama po deset izvoditi muškarce, i sprovoditi ih do polja u blizini gospodarskih zgrada gdje su ih zatim postrojili leđima okrenute streljačkom vodu. Streljački vod u sastavu pripadnika 10. diverzantskog odreda, među kojima je bio i Dražen Erdemović, zatim je te muškarce streljao. Dražen Erdemović je to učinio iz automatskog oružja. Smaknuća su se nastavila do otprilike 15 sati.” Pred sudskim vijećem, Erdemović je “procijenio da je bilo ukupno dvadesetak autobusa s otprilike po 60 muškaraca i dječaka.” On sam, dodao je, “ubio je oko 70 osoba”. Samo tog dana.
Nakon što je, skrhan grižnjom savjesti, nekoliko mjeseci kasnije američkoj televiziji priznao zločin, u ožujku 1996. uhićen je i prebačen u Haag. Postao je prvi optuženik Haškog suda koji je priznao krivicu. Učinio je to – čak dva puta. Prvi put 31. svibnja 1996., na prvome pojavljivanju pred sudom. Priznavši, rekao je kako bi i sam bio ubijen da je odbio ubijati. Osuđen je na deset godina zatvora. Branitelji su uložili žalbu, zahtijevajući proglašenje branjenika krivim, ali i oslobođenje od kazne jer je “zločine počinio pod prinudom i bez mogućnosti drugog moralnog izbora”. Žalbeno vijeće jednoglasno je odbacilo taj zahtjev, konstatirajući da “prinuda ne predstavlja obranu za vojnika koji se tereti za ratni zločin koji uključuje ubijanje nevinih ljudskih bića.” Vijeće je, međutim, ipak zatražilo ponovno izjašnjavanje o krivnji. Godinu i pol nakon što je prvi put priznao zločin, Erdemović je priznanje ponovio još jednom, 14. siječnja 1998. “Zbog moje duše, zbog mog poštenja, zbog žrtava, zbog svega”, rekao je u priznanju Pravomoćno je, 5. ožujka 1998, osuđen na pet godina zatvora.
Zajednička fotografija sa Darijom Kordićem
Kada bi se na taj zločin primijenili kriteriji za kakve su se posljednjih tjedana zauzele predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara, a za njom i HDZ-ova ministrica kulture i sporta Federacije BiH Sanja Vlaisavljević, Erdemović već gotovo dvadeset godina – nije ratni zločinac. A da je, kojim slučajem, hrvatski državljanin, on bi se, prema Zakonu o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, već od 2003. godine imao pravo “smatrati osobom koja nije počinila kazneno djelo”. To, usput rečeno, možda i jest bio razlog zbog kojeg je Erdemović 2009. neuspješno tražio hrvatsko državljanstvo – neuspješno, jer Hrvatska, razumljivo, takvog čovjeka nije htjela za svog državljanina, svakoj “rehabilitaciji” usprkos.
Je li, dakle, ratni zločinac čovjek koji je satima ubijao više stotina nenaoružanih zatočenih civila, ubivši ih pritom sam najmanje sedamdeset, čak i uz uvjet da je na to bio prisiljen? Ostaje li on ratni zločinac i nakon što odsluži zatvorsku kaznu? Bez ikakve sumnje, odgovor je pozitivan: da, taj je čovjek ratni zločinac, i moralna mu odgovornost – kao i svakome od nas za svaki naš postupak – ostaje do kraja života, ma što o tome tvrdili zakoni o kaznenopravnoj rehabilitaciji. Jer, kaznenopravna rehabilitacija je jedno, šteta nanesena žrtvi drugo, razoran društveni utjecaj ratnog zločina treće, a moralno iskupljenje, pak – kategorija s druge planete, bar kada je o ovdašnjim političarima riječ. Model rehabilitacije ratnih zločinaca, naime, koji su prije nekoliko tjedana pokušale “progurati” Lidija Bradara i Sanja Vlaisavljević – ova potonja, pritom, politologinja i sveučilišna profesorica koja je doktorirala na temi „Javni um i mogućnosti deliberacije u doba etnonacionalizma u BiH“ – najdublji je moralni sunovrat, čiji su začeci još polovinom osamdesetih ispuzali iz kabineta Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU), i koji i jest omogućio svo ono zločinačko divljanje u devedesetima.
“Osuđenik koji je odležao kaznu za bilo koji zločin, valjda prestaje biti osuđenik za ratni zločin…” – tu je smušenu izjavu 10. ožujka na N1 izrekla HDZ-ova predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara. Njome je pokušala opravdati činjenicu da se u lipnju 2014., zajedno s predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, fotografirala u zagrljaju Darija Kordića, nakon što je taj haški osuđenik na 25 godina zatvora zbog zločina u Ahmićima, poslije puštanja na prijevremenu slobodu, trijumfalno dočekan u Busovači. Bradara je kazala kako se ne stidi te fotografije. “Ne možete se odreći prijatelja koje steknete tokom života. Teško je u Bosni i Hercegovini, ako težite procesu pomirenja, imati samo jednu istinu i samo pričati o jednim stvarima”, rekla je, sugerirajući kako su čak i u parlamentu BiH “potencijalni osuđenici za ratne zločine ili su počinili ratne zločine, ali se za to ne zna ili nisu nikada osuđeni”.
Izjavu Lidije Bradare u petak, 11. svibnja, podržala je HDZ-ova ministrica kulture i sporta FBiH Sanja Vlaisavljević, koja kaže da ratne zločince treba rehabilitirati. “On mora biti rehabilitovan u društvo, on je odslužio kaznu, bilo ko”, kazala je i dodala kako postoje “u svim pravima, humanitarnom pravu i klauzule koje kažu da oni koji odsluže kazne moraju biti resocijalizovani i rehabilitovani”. Dakle, zaključila je Vlaisavljević – Lidija Bradara “jako je dobro to rekla”.
Čemu suđenja? Čemu pravda?
E pa nije. Nije, ni Bradara, ni Vlaisavljević. Dapače, kad federalna ministrica kulture, sveučilišna profesorica politologije koja je doktorirala na temi “javnoga uma” i “deliberacije” – uravnoteženog javnog odlučivanja, hoće reći – ustvrdi kako dobro kaže onaj tko tvrdi da “prestaje biti osuđenik za ratni zločin osuđenik koji je odležao kaznu”, tada ona ne čini drugo nego namjerno izvrće i degradira sam smisao pravosudnog i moralnog kažnjavanja ratnog zločina, kao što potkopava njegovu jednodušnu javnu osudu, taj temelj na kojem je sagrađena posthitlerovska slobodna i demokratska Europa.
Možemo se složiti da kaznena krivica ratnog zločinca biva plaćena u trenutku kada odsluži sudsku pravomoćnu kaznu. Možemo se složiti i s tim da, u zemljama koje imaju zakon o rehabilitaciji – u Hrvatskoj je to Zakon o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji – bivši osuđenik za ratni zločin ima pravo ravnopravno sudjelovati u društvu, kao i svi drugi građani. Ne možemo se, međutim, složiti s tvrdnjom iz hrvatskog zakona, na koju kao da se pozivaju Bradara i Vlaisavljević, da se bivši osuđenik, nakon što protekne zakonski rok za rehabilitaciju, ima pravo smatrati “osobom koja nije počinila kazneno djelo”.
A naročito se ne možemo složiti s tvrdnjom političarke da “osuđenik koji je odležao kaznu za bilo koji zločin, valjda prestaje biti osuđenik za ratni zločin”. Jer što to znači: da ćemo zaboraviti i zločine same? Ali čemu onda Haški sud? Čemu suđenja? Čemu pravda? Čemu, uopće, razlikovanje dobra od zla? A kada takvu izjavu još dadne političarka, koja njome brani vlastito slavljenje neokajanog ratnog zločinca, a s njim i cijelo hercegbosansko nasljeđe vlastite stranke, tada ne govorimo više ni o kakvom racionalnom razgovoru zarad općeg dobra – ni o kakvoj “deliberaciji”, rekla bi valjda Sanja Vlaisavljević – nego, naprosto, o povratku u mrak negacionizma i poricanja u kojemu zločin postaje legitimno političko sredstvo, a zločinac ugledni građanin i uspješan političar.
Tko tvrdi što tvrde Bradara i Vlaisavljević, nije nikakav Europljanin, za kakve se Čovićevi hadezeovci zdušno izdaju. I ako nam je do Europe, ne smijemo dopustiti da se Europljanima predstavljaju oni koji negiraju smisao kažnjavanja ratnih zločina, iznova vrijeđaju žrtve, i izvrgavaju ruglu moralni smisao odgovornosti. Nisu to nikakvi Europljani, nego opravdavatelji zločina, namjerni ili ne, a njihova politika, hotimična ili ne, kontaminira društvo otrovima novih neprijateljstava, predajući dalje ono što je Esad Bajtal dojmljivo nazvao “štafetom zla”. Takvima, najbolju pouku mogu ponuditi osuđenici sami, oni koji su – za razliku od Kordića i njegove prijateljice Bradare – smogli snage da shvate vlastitu odgovornost, i da razumiju katastrofalne učinke vlastititih postupaka. Jedan od takvih je, na primjer, ratni zapovjednik HVO-a Milivoj Petković, osuđen pred Haškim sudom na dvadeset godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima 1993. i 1994. godine. U pismu koje je iz zatvora 6. rujna 2021. uputio predsjedniku Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove Carmelu Agiusu, Petković je, naime, napisao i ovo: “Prihvatio sam kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima. Imam ljudsku potrebu da to kažem, iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije. Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije. Nadam se da će ova moja izjava barem malo tome pridonijeti.”
Ako može biti rehabilitacije, ona počinje rečenicama poput takvih. Čak i Bradara i Vlaisavljević morale bi to znati – o Dariju Kordiću da i ne govorimo