Hapšenje bivšeg visokopozicioniranog policijskog službenika Bosne i Hercegovine na granici sa Srbijom naljutilo je bosanskohercegovačke zvaničnike, koji tvrde da su se pripadnici Armije Republike BiH nepravedno našli na meti. Ali, da li su potezi srbijanskih vlasti zakonski opravdani?
Kada je prošlog vikenda prilikom ulaska u Srbiju uhapšen bivši policijski službenik Edin Vranj zbog sumnje da je počinio ratne zločine protiv zarobljenika tokom rata od 1992. do 1995. godine, zvaničnici Bosne i Hercegovine ljutito su reagovali.
U utorak je bosanskohercegovačko Ministarstvo vanjskih poslova izdalo upozorenje, preporučujući “svim državljanima Bosne i Hercegovine koji su na bilo koji način bili uključeni u odbranu BiH u periodu od 1992. do kraja 1995. godine da do daljnjeg ne putuju u Republiku Srbiju”.
“Upozorenje se izdaje zbog rizika od hapšenja i procesuiranja u Republici Srbiji pod optužbama za ratni zločin, a na bazi ranijih slučajeva hapšenja bh. državljana protiv kojih se u Bosni i Hercegovini ne vode postupci niti ih pravosudne institucije terete za ratne zločine”, saopšteno je iz Ministarstva vanjskih poslova.
Dvojica članova tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine – Šefik Džaferović i Željko Komšić – u zajedničkoj su izjavi naveli da je hapšenje Vranja predstavljalo “zloupotrebu načela univerzalne nadležnosti u procesuiranju ratnih zločina”.
“Činjenica da, s jedne strane, srbijanske vlasti štite pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Novaka Đukića, kao i čitav niz osumnjičenih za genocid u Srebrenici i druge zločine, a da s druge strane kontinuirano uhićuju pripadnike oružanih i policijskih snaga RBiH, jasno ukazuje da pravi cilj nije procesuiranje ratnih zločina, već selektivni progon s političkim motivima”, saopštili su Džaferović i Komšić.
BIRN-ova provjera činjenica o nekim od tih izjava pokazuje da Srbija može opravdati hapšenje Vranja u pravnom smislu, ali da njeni potezi u takvim slučajevima nanose štetu odnosima sa susjednim zemljama bivše Jugoslavije.
Da li su građani BiH koji su se borili protiv srpskih snaga tokom rata na meti za hapšenje ukoliko posjete Srbiju?
Takvih je hapšenja bilo malo, iako se procjenjuje da nekoliko hiljada Bosanaca i Hercegovaca uđe u Srbiju svake sedmice. U protekle četiri godine, tj. od 2018. do 2021., tri bosanskohercegovačka ratna veterana su uhapšena dok su pokušavali preći granicu između BiH i Srbije.
Osim Vranja, u julu 2018. godine srbijanska policija uhapsila je ratnog komandanta vojnog zatvora u Hrasnici, u blizini Sarajeva, Huseina Mujanovića, dok je u novembru 2019. uhapšen bivši vojnik Osman Osmanović.
Najpoznatiji slučaj hapšenja bosanskohercegovačkog državljanina zbog zločina počinjenih u BiH bilo je hapšenje Ilije Jurišića, bivšeg policajca optuženog za napad na kolonu Jugoslovenske narodne armije (JNA) prilikom njenog povlačenja iz grada Tuzle 1992. godine. Njega je sud u Beogradu oslobodio optužbi 2016. nakon pravne bitke koja je trajala od njegovog hapšenja na beogradskom aerodromu 2007. godine.
Da li je zakonito da Srbija procesuira slučaj Edina Vranja?
Prema Zakonu o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine Srbije, ta zemlja može optužiti osumnjičene za krivična djela“počinjena na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bez obzira na nacionalnost počinitelja ili žrtve”.
Ta regulativa daje Srbiji univerzalnu nadležnost da procesuira bilo koji zločin počinjen bilo gdje u zemljama bivše Jugoslavije tokom ratova ‘90-ih godina prošlog stoljeća.
U analizi objavljenoj 2018. godine, Fond za humanitarno pravo (FHP) sa sjedištem u Beogradu navodi da “prema principu univerzalne nadležnosti, vođenje istraga i podizanje optužnica protiv stranih državljana je, pravno govoreći, moguće”.
“Međutim, praksa procesuiranja državljana drugih zemalja bivše Jugoslavije zaslužuje kritike, s obzirom da je takva praksa protivna samom temelju regionalne saradnje, to jeste uzajamnom povjerenju i poštovanju i izbjegavanju pravne nesigurnosti državljana zemalja nasljednica bivše Jugoslavije”, dodaju iz Fonda za humanitarno pravo.
Tvrdnje Srbije da ima univerzalnu nadležnost naljutile su Hrvatsku, kao i Bosnu i Hercegovinu, što bi moglo omesti napredak Beograda ka članstvu u Evropskoj uniji (EU).
Da li Srbija štiti Novaka Đukića i druge osobe koje BiH traži zbog ratnih zločina?
Đukić, ratni komandant Taktičke grupe “Ozren” Vojske Republike Srpske (VRS), osuđen je u BiH jer je naredio granatiranje Tuzle u maju 1995. u kojem je ubijen 71 građanin tog grada.
On ima srbijansko državljanstvo i u Srbiju je pobjegao 2014. godine umjesto da ode na odsluženje kazne. Bosna i Hercegovina je zatražila od Srbije da preuzme izvršenje presude prema sporazumu o saradnji u pravnim pitanjima između te dvije zemlje.
Međutim, s obzirom na Đukićevo zdravstveno stanje, Viši sud u Beogradu je više puta odgađao ročišta tokom pet godina. U međuvremenu se Ministarstvo odbrane Srbije uključilo u promociju krnjige u kojoj se tvrdi da su optužbe protiv Đukića lažne.
Nekoliko pripadnika VRS-a optuženih za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti ili genocid u Bosni i Hercegovini sada slobodno živi u Srbiji jer imaju njeno državljanstvo i ne mogu biti izručeni za ta djela.
Nedavni slučaj se odnosio na Mirka Vrućinića, bivšeg policijskog šefa kome se u BiH sudilo za zločine protiv čovječnosti počinjene u Sanskom Mostu tokom 1992. godine.
Vrućinić se nije pojavio na ročištu u avgustu 2020. jer je pobjegao u Srbiju. Državni sud Bosne i Hercegovine je potom utvrdio da je Vrućinić zvanično postao državljanin Srbije u septembru 2020. godine, čime je zaštićen od izručenja.
Zašto Srbija ne izručuje osumnjičene za ratne zločine u Bosni i Hercegovini?
Prema Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim pitanjima Srbije, jedan od uvjeta da Srbija izruči nekoga jeste da je ta osoba strani državljanin, a ne državljanin Srbije. Ovo je omogućilo nekim osumnjičenim i optuženim za ratne zločine u Bosni i Hercegovini da izbjegnu krivični postupak ili zatvorske kazne bijegom u Srbiju i dobijanjem (ili posjedovanjem) srbijanskog državljanstva.
Srbija ima dodatne sporazume s raznim drugim zemljama o pravosudnoj saradnji i pitanjima izručenja. Jedan od njih sklopljen je sa Bosnom i Hercegovinom 2013. godine. Prema tom sporazumu, Srbija može izručiti BiH svoje građane, i obrnuto, u slučajevima organizovanog kriminala, korupcije i pranja novca.
U sporazumu se navodi da se to takođe može primijeniti na “druga teška krivična djela”, ali ne i na djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina”. Srbijanski zakon, međutim, obavezuje zemlju da izruči osumnjičene ratne zločince UN-ovom međunarodnom sudu u Haagu.