U Bosni i Hercegovini, treba jasno i glasno reći, ne postoje tzv. “nacionalne partije”, kako se često može čuti u javnosti. Riječ je uvijek o etničkim, narodnjačkim ili pučkim političkim organizacijama koje navodno “predstavljaju narod”. Planski nametnut, pogrešan vokabular zavodi suštinski svaki pokušaj razumijevanja. Ne postoji ideološki sudar između nacionalnog i građanskog kada se nacija razumijeva kao politička zajednica slobodnih i ravnopravnih građana (građanska liberalno-republikanska država-nacija, Staatsnation). Ali, kada se nacija predstavlja kao organski produžetak etničko-religijske grupe (etnokulturna nacija, Kulturnation) onda je neprestano konflikt između kolektivnog i pojedinačnog, između nacije i građanina, između individue i grupe, između “naše” i “njihove” grupe. Zašto se u Bosni i dalje pokušava instalirati naracije o višenacionalnoj i multikulturnoj državi kada to nije istina i kada je to očita pogreška? Građanski princip vlasti nije vladavina etničke grupe kako to predstavljaju “etnopolitički analitičari” sa svojim palijativnim pristupima političkoj zbilji. Građanski model vlasti podrazumijeva ravnopravnost svih građana na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Na sve strane čujemo riječi “nacija” ili “narod”, u svim situacijama, gotovo svi ih koriste samorazumljivo, naivno, zdravorazumski, one “zvone” u javnom prostoru i čini se da gotovo ništa više ne znače. One su postale Plastikwörte (plastične riječi, plastic words) bez semantičkog polja. Posmatrano iz sinhronijske semantičke perspektive, zajedničko je “plastičnim riječima”, neobična prevlast konotacije (od nekog govornika označeni sadržaj pojma) nad denotacijom koja u osnovi više nije prisutna. (Uwe Pörksen) One funkcioniraju u jeziku reklama, populističkih politika, svešteničkih fraza, u zavodljivim obećanjima, u svakodnevnom životu koji je pod presijom, u obmanjujućim niveliranjima zbilje i masovnim manipulacijama ljudi.
Bosna je multietnička, a ne višenacionalna država
Najveća prevara etnopolitike u našem povijesnom kontekstu prepoznaje se u obliku dogme o predstavljanju naroda i izvođenju iz nje narativa o “legitimnim predstavnicima naroda”. To znači da postoje “pravi” i “nepravi” predstavnici naroda. Pritom, nameće se sporna pretpostavka da politička partija predstavlja narod. Iz toga slijedi da narodi imaju jednog vođu (vožda, knjaza, kneza, vojvodu) koji se dogovara s vođama drugih naroda. Politička partija, međutim, ne predstavlja nikada jedan narod. Uz to etnopolitika obmanjuje da narodi imaju svoje teritorije od pamtivijeka i na njima mogu živjeti samo pripadnici jedne homogene etničke grupe. Posebno “dostignuće” etnopolitike u Bosni je historiografska laž da su Srbi i Hrvati od srednjovjekovlja dominantni u Bosni, te da je Bosna srpska/hrvatska zemlja. Historijska činjenica je da oni nastaju u Bosni u drugoj polovini 19. stoljeća kao rezultat nacionalne propagande susjednih naroda koji su katolike i pravoslavce izdvojili iz bošnjačkog bosanskog naroda i preimenovali im etničko određenje. Taj povijesni proces se danas završava pred našim očima!
Etničko-religijske i nacionalističke stranke nemaju, nažalost, integrirajući nacionalni/državnički (bosanskohercegovački) program djelovanja. Ove stranke neprestano nameću krivotvoreći narativ po kojemu nije moguće organizirati građanski život u Bosni, kao da je Bosna jedina država na svijetu koja se sastoji od nekoliko etničkih grupa. Ustvari, Bosna nije jedina multietnička država na svijetu i to nije njezina specifičnost. Ona je kao i većina država na svijetu multietnička i multireligijska / multikonfesionalna. Od obnove državnosti Bosne i Hercegovine u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakufu) 25./26. XI 1943. godine do referenduma za nezavisnost 29. II/1.III 1992. godine odvija se uzdizanje moderne države. Ispravno je razumijevati ZAVNOBIH kao politički projekt očuvanje bosanske države jer je i tada postignut konsenzus o državnosti BiH.
Zaustavljena emancipacija bosanstva kao društvene zajednice
Ali, ne treba zanemariti činjenicu da je Bosna u okviru jugoslavenske države bila veliki dio 20. stoljeća i da je u toj državi sprječavano i ignorirano razvijanje bosanstva i bosanske nacionalne svijesti i identiteta. “Jugoslavenska država, koja je vladala Bosnom veći dio XX stoljeća,“ – kaže Vera Kržišnik Bukić – “zbog otkrivenog velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma, nije omogućavala emancipaciju bosanstva kao društvene zajednice s posebnim identitetom, mada su neka takva nastojanja ipak postojala…” (Vera Kržišnik Bukić, Bosanski identitet, Sarajevo: Bosanska knjiga, 1997, str. 68.) Proces buđenja i razvoja bosanskog nacionalnog identiteta poslije 1945. godine zaustavljen je i “priznanjem” tzv. “muslimanske nacije”, odnosno naroda Muslimana šezdesetih godina 20. stoljeća, čime je bosansko nacionalno pitanje sklonjeno u pozadinu. Sloboda i ravnopravnost građana i naroda u Bosni i Hercegovini predstavlja ispunjenje povijesnog toka ove evropske države.
NAPOMENA
Dr. Senadin Lavić, redovni je profesor na odsjeku sociologije Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Lavićev ogled o navodnom ideološkom sudaru nacionalnog i građanskog principa u BiH, “Slobodna Bosna” će objaviti u dva nastavka, 20. i 21. maja.