Senad Avdić: Da li je ministar Edin Ramić „anketirao“ izbjeglice u Podrinju žele li da im on donira bolesne krave?!

0

PONEDJELJAK, 12. DECEMBAR

U Beogradu je danas u 89-oj godini umrla Latinka Perović, istoričarka i bivša srbijanska političarka. Zadivljujuće su bile njena vitalnost ,  radna energija i intelektualna svježina kojima je bila prisutna na srpskoj i  postjugoslovenskoj naučnoj, medijskoj političkoj sceni posljednjih tri decenije. Prije nekoliko nedjelja objavila je veliki prikaz Dnevnika Miroslava Krleže, što je posao zahtjevan i izazovan za neuporedivo mlađe autore.

Latinka Perović je bila prešućivana dvadesetak zadnjih godina postojanja nekadašnje zajedničke zemlje. Ona i njeni politički istomišljenici iz rukovodstva Srbije koji su smijenjeni 1972. godine bili su prognani iz političkog i javnog života. Tadašnji vrh srbijanskih komunista, Marko Nikezić, Mirko Tepavac i Latinka stradali su u odbračunu Josipa Broza Tita sa takozvanim srpskim liberalima. Malo kome je osim neposrednih učesnika i svjedoka  tog vremena bilo poznato kakvi su tačno bili grijesi srpskih liberala i zbog čega su na tako grub način uklonjeni. Dovoljno je bilo da se nekoga optuži da  se suprotstavlja liniji SK, pa da se takve javno percipira kao neprijatelje, izdajice, crne vragove.

Slično se desilo godinu dana ranije, 1971.godine sa čelnicima Saveza  komunista u Hrvatskoj koji su smijenjeni zbog koketiranja sa hrvatskim nacionalizmom. I smijenjeni šefovi hrvatskih komunista Savka Dapčević Kučar i Mika Tripalo, prije svih, dvije decenije živjeli su u izolaciji kao otpadnici, neprijatelji režima. Vlast ih predstavljala kao političke babaroge, desničare, protivnike  bratstva i jedinstva i radničke klase. Niko nije propitivao njihovu krivicu i osnovanost optužbi za izdaju, niti je to mogao: ona se podrazumijevala.

Tek početkom devedesetih, sa demokratizacijom svih jugoslovenskih republika i uspostavom političkog pluralizma, komunistički disidenti iz 70-ih su dobili priliku za izlazak iz „bunkera“ i javno predstavljanje svojih političkih, intelektualnih programa i ideja. Tek nakon toga  smo se mogli uvjeriti da su navodni hrvatski nacionalisti, poput Tripala,  Savke Dapčević Kučar, bili pristojni, moderni, manje-više građanski političari, a da su njihovi progonitelji, dugogodišnji  komunistički ideolozi i batinaši postali ekstremni nacionalisti i širitelji etničke mržnje.

Primjerice, nekada najveći estradni disident bivše Jugoslavije pjevač Vice Vukov politički se angažirao i ušao u hrvatski Sabor kao liberal i demokrata, dosljedan kritičar vladajućeg nacionalizma. Istovremeno su njegove kolege sa estrade koji su na godinama  nastupale na  Titovim proslavama Nove godine i štafetama mladosti, nakon smjene vlasti i pjevali šovinističke i ratne budnice za nove nacionalističke gospodare Hrvatske.

PROFESORICA LATINKA PEROVIĆ: 'Srbija konačno treba teritorijalno da se  odredi. Ona ne može da pretenduje na to da podijeli Bosnu...' | Slobodna  Bosna

Isti se proces desio i u Srbiji. Smijenjeni, stigmatizirani i iz javnosti prognani liberali kada su nakon 20 godina napokon dobili priliku za javno djelovanje, pokazali su se kao najzdravija alternativa ratno-zločinačkom režimu u Beogradu. Latinka Perović, Marko Nikezić, Mirko Tepavac, Koča Popović, koji se sa njima solidarizirao  i njihovi istomišljenici iz 70-ih godina spašavali su tokom agresivnih ratova obraz građanske, antiratne, demokratske, antifašističke Srbije. Ponovo su se sukobili sa bivšim komunisitčkim moćnicima, koji su u međuvremenu  prigrlili velikosrpski nacionalizam.

Kakva bi bila sudbina bivše Jugoslavije da su uspjele reforme sa početka 70-ih godina koje su zemlju pokušale transformirati u modernu, liberalnu, pluralnu zajednicu, zemlju tržišne vladavine zakona i ekonomije? Vjerovatno da ni takva država ne bi opstala, ali je još vjerovatnije da sa političarima kakva je bila Latinka Perović u Srbiji, ili Savka Dapčević Kučar u Hrvatskoj ona ne bi nestala na krvav i tragičan način na koji se to desilo 90-ih godina. Jugoslaviju su uništili oni koji su je na dogmatski, kasnije militantan način tobože spašavali, a ne oni koji su kritizirajući njen birokratsko etatistički sistem pokušali popraviti. Latinka Perović nije poražena za to što je bila u krivu, nego zato što je i prije pola stoljeća kao i do kraja života bila u manjini.

UTORAK, 13. DECEMBAR

Razgovaram sa dvojicom prijatelja koji su ovih dana putoivali u Sarajevo, odnosno  iz Sarajeva. Prvi je noću stigao iz Beograda i iznosi utiske turobne. Kaže da od granice sa Srbijom pa do dolaska na Pale, dakle tokom tri-četiri sata vožnje nije sreo više od desetak automobila. Vozio sam se preko Romanije više od sat vremena i nijedno auto nisam vidio na cesti, govori mi on u nevjerici.

Drugi poznanik je nekim poslom putovao u Zagreb i prvi put se vozio po nedavno otvorenom auto-putu od Doboja preko Banja Luke. Očekivao je gužve na putu, ali i on je zaprepašten  malim brojem vozila koja su saobraćala ovom modernom i skupom saobraćajnicom. Neko mu je usput objasnio da se samo nešto malo više automobila očekuje tokom predstojećih praznika kada ljudi iz dijaspore vrate nakratko svojim nekadašnjim domovima. „Za koga se uopće prave auto-putevi i kome se isplati graditi ih kad njima niko ne putuje“, razložno pita moj prijatelj.

Ne hodam posljednje vrijeme sarajevskim ulicama. Jednu dragu osobu koja je nakon nekoliko mjeseci izbivanja ovih dana posjetila Sarajevo, pitam kako joj izgleda grad i šta joj je prvi dojam.

Govori da grad izgleda, osobito noću,  depresivno pust, bez ljudi na ulicama. Ona koja zna kako je Sarajevo do prije samo nekoliko godina unazad bilo živo, dinamično, veselo u decembarskimn danima i noćima, kaže da to više nije isti grad. Fale mu ljudi. Povukli se sa ulica, ili ga napustili.

Dakle, gdje god da kreneš, na istok ili na zapad, ili ne ideš nigdje nego ostaneš tu gdje jesi, suočavaš se sa ispražnjenim, demografski opustošenim ulicama, sablasno praznim krajolicima, pustim selima i gradovima.

U susjednim državama stanje nije ništa bolje. Hrvatska  je u deset godina ostala bez 400 hiljada stanovnika. Rezultati nedavnog popisa u Srbiji još nisu obrađeni, ali se spekulira da je ta država za deceniju ostala bez najmanje 500 hiljada duša. U obje susjedne zemlje demografi iznose alarmantne podatke i još alarmantnije prognoze. Za razliku od Hrvatske i Srbije, u BiH nema čak ni demografa da nam objasne šta nam se dešava i kada ćemo napokon u miru i rahatluku svi iz nje nestati…

SRIJEDA, 14. DECEMBAR

Bakir Izetbegović, lider Stranke demokratske akcije, zamjerio je poltičkim liderima stranaka Osmorke što su sa Miloradom Dodikom pregovarali u njegovom vinskom podrumu. Izetbegović je taj objekat nazvao destilerijom. Nerazumljivo je da predsjednik Stranka demokratske akcije, koji je za sebe tvrdio da je u mladosti bio ljubitelj dobre kapljice, ne zna tako notornu stvar, da se vino ne destilira. Vjerovatno je svojedobno njegov izbor alkoholnih napitaka bio drugačiji, ljuštio je, valjda „žestinu“, a ne vino.

MOJA PRIJATELJICA IZ SDA JE PLAVUŠA…': Bakir Izetbegović uzburkao duhove,  evo šta je rekao o Komšiću, Dodiku, Vučiću, prebrojavanju… | Slobodna Bosna

Ali, stanite malo, kakve uopće ima veze gdje su i u kakvom ambijentu vođeni razgovori, o čemu to uopće govori?! Nema ozbiljnijeg političkog, državnog,  međustranačkog razgovora u posljednjih dvadesetak-trideset godina koji se nije odvijao unutar kafansko-ugostiteljskih objekata. Prva postodejtonska sjednica državnog Predsjedništva BiH, na insistiranje Momčila Krajišnika, održana je u jednom sarajevskom  hotelu smještenom  neposrednoj blizini međuentitetske granice. Više je važnih političkih dogovora, uspješnih i neuspješnih, u ovoj zemlji održano u kafanskim enterijerima, nego u njenim institucijama.  Prije samo godinu-dvije tadašnji je predstavnik EU u BiH Lars Gunnar Wigemark istog ovog Bakira Izetbegovića je privreo  na sastanak sa Dodikom u jednu od najpoznatijih luksuznih kafana u Istočnom Sarajevu. Nije anegdota, nego živa istina da je taj restoran najposjećeniji tokom mjeseca ramazana i prohibicije koja ga prati te da je „utočište“  mnogim Sarajlijama kada dolaze da se krišom i diskretno  sakriju od Izetbegovićevih pristalica dok  ispijaju alkohol.

Na bespotrebni ispad svog stranačkog šefa Izetbegovića nadovezao se jedan od njegovih najbližih suradnika Edin Ramić, ministar za izbjeglice u Vladi Federacije BiH. On je tražio da se među zaposlenicima ministarstva provede anketa da li žele da se tokom dodjele novogodišnjih paketića njihovoj djeci pojavljuje Deda Mraz. Nije ovo nikakav izolirani incident. Djeda Mraz je decenijama na udaru istaknutih predstavnika SDA kao neprijatelj muslimanskih vrijednosti. Odmah nakon rata svojevrsni džihad protiv Deda Mraza je objavio osnivač SDA Alija Izetbegović i od tada se ta tema, besmislena i nepotrebna, redovito otvara tokom novogodsišnjih praznika.

Ministar za izbjeglice Edin Ramić već je osam godina na toj funkciji i bilo bi zanimljivo da nam otkrije, recimo,  koliko se za to vrijeme smanjio broj povratnika u RS. Ako je suditi prema izlaznosti na oktobarske izbore, taj je broj u dramatičnom padu.

Nije poznato da li je Ramić među  izbjegličkom populacijom, recimo u Srebrenici,  ikada provodio neke ankete, kao što je najavio da će organizitirati među zaposlenicima povodom Deda Mraza. Je li pitao ministar Ramić izbjeglice u Podrinju žele li da im krave nabavlja isti onaj čovjek, nekadašnji prijatelj porodice Izetbegović, koji im je godinama nabavljao na smrt  bolesnu stoku i kojem su po Ramićevo/stranačkoj instrukciji bili dužni prodavati telad.

Stranka demokratske akcije i njeni čelni ljudi svakog dana potvrđuju da nisu slučajno ostali bez vlasti i da ne bi nikako valjalo da se skoro izađu  iz opozicije.

Da bi se bilo sigurno da li je neko zaslužio da bude poražen potrebno je vidjeti na koji način podnosi poraz: SDA to čini na nedostojanstven, prizeman i primitivan način što nas dodatno uvjerava  da su poltički poraz itekako zaslužili.

ČETVRTAK, 15. DECEMBAR

Kao da je neki nevidljivi a dobronamjerni  scenarista odlučio da današnji dan ispuni vedrim tonovima i optimističnim događajima. U Briselu je Vijeće Evropske Unije odobrilo Bosni i Hercegovini kandidatski status za početak pregovora za ulazak u EU. Doduše, takav rasplet je odranije najavljivan, ali  u ovakvim vremenima i u ovoj zemlji, oprez je sastavni dio poltičke i svake druge kulture.

Istovremeno su lideri političkih stranaka cijeli dan posjećivali jedni druge, razmjenjivali zajedničke protokole i potpise ispod njih, pa se na kraju u blagdansko-božićnom ozračju okupili u zgradi Parlamenta BiH da ozvaniče i proslave svoju buduću suradnju i principe, pravila igre pod kojima će se ona odvijati.

Tokom zajedničkog nastupa pred medijima lidera HDZ-a Dragana Čovića i SNSD-a Milorada Dodika, te Nermina Nikšića,  predstavnika sarajevske Osmorke primjetno je dosta glumljenog entuzijazma, isforsiranog međusobnog povjerenja i neuvjerljivih obećanja. No, u jednom su se njih trojica sasvim iskreno složili: da im je zajednički neporijatelj Stranka demokratske akcije i da nakon njenog eliminiranja sa vlasti sve mora biti mnogo bolje, prosperitetnije i relaksiranije.

NERMIN NIKŠIĆ BUDI USPAVANO TUŽILAŠTVO: Vrijeme je da procesuirate  neustavno djelovanje u RS-u | Slobodna Bosna

Onima koji, poput mene, pamte nešto duže učinilo se da su već nekada davno, na istom ovom mjestu, u Skupštini na sarajevskom Marijin dvoru, već vidjeli sličan poltički hepening. Deja vu. Ovako su isto u decembru 1990.godine nekoliko nedjelja nakon prvih višestranačkih izbora za sličnim  hastalom pred novinarima sjedili lideri pobjedničkih nacionalnih stranaka,

Radovan Karadžić, Stjepan Kljujić i Alija Izetbegović.  Oni su jednim su glasom poručivali da je narod obavio najveći dio posla: uklonio je zajedničkog neprijatelja, reformisane komuniste i druge poražeme građanske stranke. Na njima trojici je, poručivali su u pobjedničkom žaru, da tu izbornu pobjedu pretvore u trajni, ireverzibilni   trijumf demokracije i povedu zemlju i narod u slobodu i svjetliju budućnost. Način na koji je danas Nermin Nikšić, kao šef stranke koja je pravni nasljednik Saveza komunista, govorio o važnosti svrgavanja SDA sa vlasti, gotovo da je čak i u najmanjim jezičkim detaljima podsjećao na riječi kojima je Alija Izetbegović krajem 1990. ispratio komuniste na smetljište istorije. Znamo kako je i gdje, samo godinu i pol dana kasnije,  završila tadašnja ljubav, zajedništvo.

Naravno da smo svi, pa i stranački šefovi nakon svega kroz šta su zemlja i njeni ljudi prošli u zadnjnje tri decenije ipak ponešto odgovorniji da baš ne kažem pametniji, i da se kobne, tragičine greške ne bi smjele ponoviti. Ali, ipak, nakon onoga decembra iz 1990.godine kada se god trojica poltičara sjednu pa trijumfalno poruče da će sve biti dobro samo za to što više neće biti onog četvrtog, nekako se teško opustiti i uživati u novostečenom, pri tom ne baš uvljerljivom poltičkom poredku.

Građani očekuju mnogo više od novouspostavljene vlasti: da što hitrije isporuče dokaze zašto je dobro što je SDA uklonjena.

PETAK, 16. DECEMBAR

Mlake su ili nikakve reakcije na jučerašnji arogantan i grub odnos lidera SDP-a Nermina Nikšića prema novinarki Federalne televzije na konferenciji za medije na kojoj je promovirana buduća koaliciona vlast u BiH. Na novinarsko pitanje koje mu se učinilo provokativnim i  nepriličnim tom svečanom činu, Nikšić je reagirao nervozno i uputio prijetnje. Kazao je da će se buduća federalna vlast, a on će biti vjerovatni premijer Federacije, BiH pozabaviti Federalnom televizijom. Osim novinarskih udruženja , nikome drugom nije zasmetala ova prijetnja javnom servisu. Nisu se oglasile strane ambasade, niti drugi međunarodni predstavnici koji se po pravilu u ovakvim incidentnim prilikama očituju. Nikšić nije neko ko ima takta i poštovanja prema novinarskoj profesiji. Bio je takav i tokom prvog premijerskog mandata u Federaciji, a nastavio sa istom grubom i uvredljivom praksom i kada je otišao u opoziciju. Nedavno se novinarka Televizije N1 žalila da ju je lider SDP-a vrijeđao na jednoj press konferenciji.

Nermin Nikšić se jučer vjerovatno ohrabrio i opustio  u prijetnjama novinarima jer se nalazio u društvu sa Miloradom Dodikom kojem je takva praksa postala prepoznatljiv dio političkog garda. Dodik je najavio da će nova vlast uskoro ukinuti državni televizijski servis BHT. Ni ova prijetnja nije imala adekvatne reakcije i odgovore ni domaćih ni inozemnih institucija i ambasada. Jedini razlog može biti taj da se novoformiranoj vladajućoj koaliciji ne gleda u zube i te da su ovo sitni i bezazleni primjeri nedemokratske prakse da bi se na njih reagiralo.

Noivinarska zajednica međutim ne misli i ne bi smjela misliti tako. Prijetnja medijskim slobodama, obećavanje gašenja pojedinih javnih servisa, ili zavođenje reda u nekim drugim, nisu nešto na šta bi se trebalo privići i prilagoditi mu se. Poogotovo kada takve antidemokratske najave i prijetnje dolaze iz vrha vjerovatne buduće vlasti u Bosni i Hercegovini.

NEDJELJA, 18. DECEMBAR

Kako je odmicalo Svjetsko nogomento prvenstvu u Kataru  i kako su se redale pobjede i uspjesi nogometaša Hrvatske, tako se pojačavalo i intenziviralo medijsko prisustvo i interes za Zdravka Mamića. Mamić je, poznato je,  kao i njegov brat Zoran, prije nekoliko godina pobjegao iz Hrvatske u BiH nakon pravomoćne presude za teški financijski kriminal. On je ovdje slobodan građanin, živi u Međugorju, rado je viđen gost u svim dijelovima BiH, pokrenuo je, tvrde mediji, veliki biznis vezan za energetiku.

No, najveći biznis Zdravka Mamića je i dalje nogomet a taj će se posao i Mamićeva zarada nakon uspjeha Hrvatske u Kataru biti još veći. U hrvatskoj reprezentaciji nastupa desetak nogometaša čija se karijera razvijala u Dinamu kojim je suvereno gospodario kontroverzni Mamić. Tokom višegodišnjeg sudskog procesa pominjale su se astronomski iznosi koje je Mamić zarađivao trgujući sa najvećim svjetskim nogomentim klubovima kojima je prodavao igrače Dinama. Nakon trećeg mjesta u Kataru svim hrvatskim reprezentativcima će cijena na tržištu vrtoglavo porasti. Mladi Joško Guardiol tvrdi se budućeg svog poslodavca će koštati barem stotinu miliona eura. Znatan dio tog novca će završiti u Dinamu u kojem je on počeo karijeru, a sasvim sigurno će jedan izdašan financijski rukavac prkrčiti put do Međugorja i njegovog najpoznatijeg stanovnika Zdravka Mamića. Isto važi i za buduće transfere sjajnog golmana Dominika Livakovića i još nekih hrvatskih repretentativaca poniklih u Dinamu.

ZDRAVKO MAMIĆ U AKCIJI: Gradi novo poslovno carstvo u Hercegovini, posao  vodi kćerka Iva, a povezan je i zet Dragana Čovića!? | Slobodna Bosna

Iako se proteklih mjeseci činilo da je Zdravko Mamić boraveći u BiH izgubio efektivnu kontrolu nad Dinamom, njegovim poslovanjem i sportskim rezultatima, ove nedjelje je on to uvjerljivo demantirao. Iz rukovodstva kluba uz pomoć sebi lojalnih ljudi odstranio je pučiste koji su tvrdili da njemu nema povratka u zagrebački i hrvatski nogomet.

Mnogi bi u Hrvatskoj i politici i sportu voljeli da veličanstveni uspjeh njene reprezentacije bude pošteđen neugodne i teške sjenke pravomoćno osuđenog kriminalca u bjekstvu Zdravka Mamića, ali to je naprosto nemoguće. On je trajno stavio svoj pečat na hrvatski nogomet i njegovu povijest u zadnjih dvije decenije.

Nogomet je izuzetno važan i reprezentativan dio identiteta moderne Hrvatske, a Zdravko Mamić je amblematski zaštitini znak hrvatskog nogometa. To nije jednostavno i ugodno priznati. Ali to da kriminalci utječu i oblikuju identitet neke zemlje nije nikakakav hrvatski specifikum: povijest mnogo većih i uglednijih država od Hrvatske ispisivali su i identitetski je profilirali kriminalci, ubice, pljačkaši, masovni zločinci. Zdravko Mamić spada među  simatičnije bezalenije likove unutar te družine.

Piše: Senad Avdić / OBN