Na komemoraciji žrtvama genocida u Srebrenici obratio se i šef delegacije Svjetskog jevrejskog kongresa Menachen Rosensaft.
On je održao direktan, žustar ali i potresan govor. Prenosimo ga u cijelosti:
“Sijalo je sunce na svom nebu, daleko od egzekucija, sunce idalje sija na svom nebu iznad potočarskih nišana. A ono što nikada nećemo znati, samo možemo zamisliti, jeste njihov strah, što nikada nećemo osjetiti, a možemo zamisliti, su njihove suze, što nikada nećemo čuti, a samo možemo zamisliti hice oni koji buiše čovjeka ili dječaka koji stajaše pored njih. Ono što nikad nećemo znati, a samo možemo zamisliti je tišaina, praznina koja nastupi, praznina koja ostavi sve nade, sve molitve neodgovoren.
Oni su znali od trenutka kada su ih odveli da im neće biti dopušteno da žive. Znali su to iz hladnoće u očima njihovih ubica, znali su to iz smijeha njihovih egzekutora, znali su to jer mržnja oslobođena, svaka oslobođena supremacija, vodi do Pilice, vodi do Jasenovca, vodi do Kigalija.
Njihove majke supruge sestre, kćeri znale su od trenutka kada su njihovi sinovi, muževi, braća očevi oteti iz njihovih ruku da im neće biti dopušteno da žive. Znale su to iz zlobe psovkene republičkosrpskog ološa, bosanskih četnika dok su odvodili muškarce i dječake pod prijetnjom oružjem. Znali su to iz pužede u očima bosanskih četnika dok su zurili u majke, supruge sestre, kćeri.
Likvidirani bošnjački muškarci i dječai nisu prvi, neće biti ni posljednji, ali oni dozivaju iz svojih kabura da ih se pamti zbog onoga što su bili, zbog užasa kojeg su osjetili, zbog suza koje su priolii, zubog hitaca koji su čili, zbog tišene koja nastupi, zbog praznije koja nastupi, zbog tame koja nastupi, zbog svega ona što im nije bili dopušteno da postanu.
Dječak Bošnjak u Pilici, židovsko dijete, srpska beba u Jasenovci, Tutsi djevojčica u Kigaliju na našioj su savjesti. Oni jesu naša savjest, ako ih zaboravimo naše duše će postati kamen, naše oči nikad neće proliti suze.
Moja studentica Adisa Ada je prva od koje sam naučio o Srebrenici. Moja domovina je uništena, naučila me je. Hiljade bosanskih djevojčica i žena su silovane i uništene, naučila me. Hilajde bosanskih muškaraca i dječaka mućeni su i ukopani u masovnim grobnicama, naučila me. Toliko mnogo mog naroda je pobijeno, neprijatelj s namjerom da života liši svakog bošnjkačkog muslimama, kao što je toliko mnogo Živoda pobijeno od neprijatelja s namjerom da života liši svakog Židova jednako kao što je toliko Tutsija stradalo od neprijateljske ruke.
- juna 1942. godine Svjetski židovksi kongres proglasi u New York Timesu da je istočna Evropa postala masovna klaonica za Židove.
- jula 1995. mladi radiomatar Nihad Nino Ćatić upozorava: Srebrenica postaje masovna klaonica.
- marta 1943. Mordechai Anielewicz iz Varšavskog geta: Ukoliko pomoć ne dođe odmah mi ćemo to smatrati ravnodošnošću prema sudbini Židova
- jula 1995. Nino Ćatiću svom poslejdnom obraćanju: Hoće li iko na svijatu doći i svjedočiti tragediji koja se dešava u Srebrenici? Ljudi ovog grada nestaju
- maja 1943. Mordechai nestaje u ruševina geta.
- jula 1995 Nino ćatić kreće ka Tuzli, ka slobodi kojiu nikada neće doseći. I on nestaje u nestvarnom sjećanju.
Na Babijaru pucali su u Židove u provaliji, u Pilici pucali su u Bošnjake i bacali ih u masovne grobnice.
U Srebrenici, Potočarima i Pilici svi smo mi pobijeni Bošnjaci, u Birkenau, Treblinki i Belzenu svi smo pobijeni Jevreji, u Kigaliju smo svi pobijeni Tutsiji, u Jasenovcu smo svi pobijeni Srbi, Jevreji i Romi, u Adani, Hadžinu smo svi pobijeni Jermeni. Mrtvi ne smiju postati statistika.
8.000 je anonimno i apstraktno jednako kao i 6 miliona. DA se pamti, da se istinski pamti, moramo pamtiti jednog, pa još jednog. Moramo vidjeti jedno lice, pa još jedno lice. Moramo osjetiti agoniju, pa još jednu aganiju dok se ne sjetimo jedne, dok ne vidimo jedno lice dok ne osjetimo agoniju 8.000 puta.
Sjećamo se svih muževa, očeva, braće, sinova odvedenih na klanje u Pilicu, u Potočare. Sjećamo se svih žena, djevojaka koje su ponižene, silovane, višestruko okritno od strane republičkosrpskog ološa, od strane bosanskih četnika, svih žena svih djevojaka čiji su životi uništeni.
Sjećamo se silovatelja, egzekutora koji su iznevjerli Krista svaki put kada su prerezali vrat Bošnjaka, svaki put kada su ubili dječaka Bošnjaka, kada su obesčastili djevojčicu Bošnjakinju i ženu Bošnjakinju, svaki put kada su šutnuli, udarili, ubili bošnjačko dijete.
Baš kao što ne može oprosta, ne može biti iskupljenja za SS-ovce u Birgenau, za ustaše u Jasenovcu, nema oprosta, nema iskupljenja za egzekutore u Srebrenici, u Pilici, za silovatelje u Foči. Nema izgovora za premlaćivanje, ubistvo dječaka, silovenje žena i djevojčica. Nećemo oprostoti ni vama koji i danas branite ubice, pokušavate da racionalizirate klanje i da opravdate silovanja. Vama koji veličate Mladića sa muralima u Banjoj Luci, u Bosanskoj Gradišci, Beogradu. Vama čije riječi danas ubijaju mrtve opet i iznova. Vama koji svojim lažima i negiranjem genocida postajete pomagači počiniocima ubijanja islovanja, genocida.
Njih pamtim, njih ću zapamtiti. Pamtimo ih, moramo ih zapamtiti da niko ne smije da negira da su bili, da su ubijeni, da su zaklani zbog toga ko su bili, što im je poslanik bio Muhamed a ne Hrist. Ako ih zaboravimo naše duše će postati kamen, a naše oči nikad neće proliti suze.
Sjećamo se Nure Mustafić, njenog muža Hasana, njenih sinova Mirsada, Alije, Fuada. Nura je vjerovala Holandskom bataljonu, vjerovala je da će UN poslati avione da ih zaštite od granatiranja. Ali ju je UN izdao. Alija i Fuad su ranjeni, Hasan je otišao po vodu sinovima i nikada se nije vratio. Bosanski srbočetnici su zarobili Aliju i Fuada, ubili Aliju i Mirsada. Nura je sahranila Hasana, Fuada i Mirsada. Nikada nije prestala nada da će se Alija vratiti.
Sjećamo se Vahide Ahmetović koja je gledala svog oca, starog, iznemoglog, koji nije bio prijetnja, kako ga odvode u autobus, kako se okreće da je vidi i znali su da se nikada neće više vidjeti. Ako zaboravimo njih, naše duše postat će kamen.
Sjećamo se Ibre, Nasihe i Muhameda Nuhanovića, Rize Mustafića kojeg su iz Srebrenice istjerali vojnici Holandskog bataljina. Zašto? Jer je zamjeniku komandanta Robertu Frankenu bio važniji njegov život, njegovih vojnika nego Ibre, Nasihe i Muhameda i Rize. Zašto? Jer je komandant Tom Karamans pio jeftino piće sa Mladićem dok su Ibro, Nasiha i Rizo i svi drugi Bošnjaci koje je trebao da štiti upućen na stratišta. Zašto jer Karamens i Franken nisu ništa uradili da ih spase. Zašto? Jer je bezosjećani svijet stajao i ništa nije učinio.
Sjećamo se Esmira istrgnutog iz majčinog zagrljaja kojem je vrat prerezan dok je ona gledala. A njegov egzekutor tek još jedan bosanski četnik, još jedan nacionalista RS, anoniman, nekažnjen. Ako zaboravimo Esmira naše duše postat će kamen.
Sjećamo se 16-togodišnjeg Salame Mustafića ubijenog u pokušaju da pobjegne od pokolja. Dječak koji je trebao da igra fudbal sa svojim prijateljima, a ne da ga love kao plijen fanatici mržnje. Ako zaboravimo Selema, naše duše postat će kamen.
Sjećamo se Mevludina Orića kojeg razdvojiše od oca kada je pucnjava počela koji je preživio među leševima. Meci ga nisu pogodili. Proganjaju ga beskrajne noćne more.
Sjećamo se Šuhreta i Sabre Mojić, koja ljubi svog sina i očajnički ga drži, znajući da će biti ubijen.
Sjeća se Emir Suljagić Nehrudina Sulejmanovića. Dvojica 21 rođeni iste godine u istoj bolnici. Razgovarali o sastanku prije nego je Nehrudin krenuo sa ranjenim Bošnjacima na holandskom kamionu, koji je vozio holandski doktor, a koji nikada nije stigao u Bratunac.
Sjećamo se Feride koja se objesila nakon što je Selman ubijen i Hasime kojoj su bile samo 22 godine kada je iščezla u tami. I Edine koja je višestruko silovana.
Sjećamo se Salihe Osmanović koja liježe svaku noć u suzama. Erdin, njen mlađi sin poginuo je od granate prije genocida. Njen muž Ramo i njihov sin Nermin otišli su sa muškarcima. Saliha je u autobus ženama ukrcana. Posljednji put je Ramu vidjela na televiziji, okruženog bosanskim četnicima, prisiljenog da doziva Nermina i njegove prijatelje: Nermine hajde dolamo, svi hajte. O Nermine, sigurno je. Ja sam kod Srba.
Bosanski čentici, republičkosrpski ološ ubiše Ramu i Nermina. Njihova tijela pronađena su 2018. godine u masovnoj grobnici. Saliha je svodičila protiv Mladića u Hagu.
Kada Milorad Dodik kaže da nije bilo genocida on govori Mevludinu Oriću da nije ostavljen među mrtivma u masovnoj grobnici okružen leševima, govori Salihi Osmanović da nije vidjela Mladića u Potočarima, da bosanski četnici nisu ubili Ramu i Nermina, da nije postala udovica koja svake noći liježe u suzama.
Kada Peter Handke kaže Bošnjacim da su izvršioci isti kao bosanski Srbi i bosanskim Srbima da su iste žrtve sa Bošnjacima, on izjednačava ubice sa ubijenim, on poriče Salihinu istinu da su njen sin i muž ubijeni jer su bili Bošnjaci. On poriče istinu Hasana Nuhanovića da su njegovi roditelji i brat ubijeni od strane republičkosrpskog ološa u genocidu. Oslobađa Mladića, Karadžića, oslobađa krivice bosanske četnike, repubičkosrpsko ološ njihovih zločina.
Kada Željka Cvijanović kaže da je Srebrenica bila osveta za ranije nasilje nad bosanskim Srbima, ona opravdava ubistvo 14-godišnjeg Senada Beganovića, 15-godišnjeg Damira Sujića, 16-godišnjeg Azmira Osmanovića, 16-godišnjeg Salima Mustafića, opravdava ubistvo djece.
Svi su vidjeli oružje upereno u njih, svi su lili suze, svi su osjetili posljednju bol. Moramo sada zatvoriti oči, utopiti se u njihovim suzama, pokušati osjetiti šta su vidjeli, njihov strah, bol, njihovu čežnju za samo jednim zagrljajem…
Sijalo je sunce na svom nebu iznad ubistava, sunce i dalje sija na svom nebu iznad potočarsih nišana, a mi ako ih zaboravimo, ako zaboravimo ijednog od njih, ako zaboravimo Srebrenicu, naše će duše postati kamen, naše oči nikada više neće proliti suze.