Krajem jula ove godine, poznati književnik i kolumnista Andrej Nikolaidis, objavio je kolumnu u kojoj je proročanski predvidio poteze Visokog predstavnika Christiana Schmidta. Pročitajte šta je Nikolaidis napisao prije nepuna tri mjeseca.
Željko Ivanović, vlasnik new age četničke novine “Vijesti” u svojim tekstovima naziva me “mula Andrej”. Što ja, dakako, shvatam kao nehotični kompliment. Znate ono kad te čovjek koji teško misli, a još teže govori, čovjek kojem je jezik neprijateljsko okruženje, misleći da te kudi, zapravo hvali.
Sad ćete vidjeti zašto ja jesam “mula Andrej”.
Glede ovoga što su zapadnjaci naumili učiniti Bosni i Bošnjacima…
Za početak, valjalo bi prestati sa samozavaravanjem. U prekompoziciji Zapadnog Balkana, koja još uvijek ne podrazumijeva i teritorijalne promjene, no itekako podrazumijeva političku intervenciju koja je zamišljena kao ono što će izazvati efekat jednak teritorijalnoj prekompoziciji, Bošnjacima i Crnogorcima pripala je osobita čast da dobiju zahtjevnu ulogu balkanskih Palestinaca i Kurda. Za tu se ulogu, ma kako je dobro odigrali, ne dobija Oskar. Nego se dobija po leđima.
Crnogorci su ulogu dobili zato što ih je malo i po mišljenju komšija i njihovih zapadnih prijatelja, imaju višak zemlje. Bošnjaci zato što su muslimani. I što ih nije malo. A sutra će ih biti još više. Imamo činjenicu da muslimani demografski dominiraju u Bosni.
Imamo činjenicu da će ta dominacija za 10 i 20 godina biti još izraženija. Imamo činjenicu da u Evropi postoji inherentan strah od islama. I sad imamo otvaranje političkog procesa u kojem prosta demografska, biološka činjenica treba biti minimizirana. Poenta nove zapadne intervencije u Bosni je očita i neporeciva – valja spriječiti da ta činjenica – da je je u Bosni najviše muslimana i da će ih sutra biti još više – bude politički artikulisana.
Koliko se ja sjećam, a još uvijek nisam senilan, u Evropi se, dok su naše dobre komšije i njihove lokalne ispostave raseljavali i etnički čistili Bošnjake, najnormalnije, uz kafu, čaj i fine kekse – zašto ne madlene, pa volio ih je i Prust – razgovaralo o podjeli Bosne između Srbije i Hrvatske.
No Bošnjaci su, iz nekog samo njima znanog razloga, odbili da nestanu.
I eto ti problema. Uprkos etničkom čišćenju i genocidu, Bošnjaka je danas u Bosni više nego prije rata. A muslimani u Evropi – to su pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu. Puno pogrešnih ljudi na pogrešnom mjestu.
Budući da politika „hajde da uradimo sve da muslimana u Bosni bude manje“ nije urodila plodom, pristupilo se politici „hajde da štelujemo sistem tako da politički efekat bude kao da je muslimana manje“. Ovo što radi Šmit je brutalan pokušaj da se postavi sistem koji će onemogućiti demokratsku artikulaciju proste biološke, demografske činjenice.
Isto to zapad je već uradio u Crnoj Gori. Na referendumu za nezavisnost Crna Gora je bila primorana da prihvati da za uspjeh referenduma nije dovoljno da glasa većina građana. Ne: bilo je potrebno da glasa više od 55 posto. Što znači da su unionisti (Srbi) mogli pobijediti na referendumu, dobivši samo 45,00001 posto glasova. To znači da je na tom referendumu glassuverenista (Crnogorci, Bošnjaci, Albanci, Hrvati) vrijedio manje od glasa unionista. Bilo je to masovno i brutalno kršenje ljudskih prava na koje zapad nije reagovao – budući da ga je sam naručio i realizovao.
Kad je prošlo u Crnoj Gori, što ne bi i u Bosni. Je li Bog dao, da se u Bosni napravi sistem po kojem će glas Bošnjaka vrijediti manje od glasa drugih. Ako sutradan Bošnjaka bude još više, ništa za to – njihov glas će vrijediti još manje.
Ima eufemizam za to – biopolitika. Ja: to su radili nacisti. A bogami i ove fine, razvijene demokratije. Kada o biopolitici čitamo kod Fukoa i Agambena, to je jedno: slegneš ramenima i kažeš „šta ću, takav je svijet“. Kada se dešava pred tvojim očima, moraš ustati protiv toga.
Muslimani su danas žrtva brutalne zapadne biopolitike. Ta politika problemom i neprijateljskom činjenicom shvata već sam goli život muslimana. Ćutati o tome, praviti se da se to ne dešava, znači učestvovati u zločinu.
Iskreno vaš, mula Andrej.
Piše: ANDREJ NIKOLAIDIS