Bošnjačko političko tijelo u Republici Srpskoj svedeno je gotovo na statističku grešku. Ni politički uticaj minornog broja političkih djelatnika nije ništa veći i značajniji. Posljednji lokalni izbori možda su najbolji pokazatelj, s obzirom na to da je ovaj put Srebrenica jedva i spomenuta. Koliko do lokalnih izbora 2020. godine, kada je u pitanju izbor načelnika Srebrenice, vođene su ozbiljne političke bitke.
SNAŽNIJA KAMPANJA
Novinske stupce plavile su inicijative, razmišljanja i računice kako da u mjestu gdje je nad Bošnjacima počinjen genocid jula 1995. godine u načelničku fotelju ponovo sjedne Bošnjak. Posljednji je tu dužnost obavljao aktuelni potpredsjednik RS-a Ćamil Duraković. On je, uz ozbiljnu i posvećenu kampanju tada organizacije 1. mart, ali i značajnog dijela bh. javnosti unutar i van države, uspio doći do 4.455 glasova, koliko je bilo dovoljno za pobjedu. Bošnjački kandidat na ovim izborima Hamdija Fejzić za sada je dobacio do 1.323 glasa, odnosno gotovo 3.000 manje od SNSD-ovog Miloša Vučića, koji ima 4.250 glasova. No, više od rezultata, boli to što je Srebrenica ove godine u tišini prepuštena, gotovo bez ikakvog pokušaja da se osigura još koja stotina ili hiljada glasova. Duraković ističe da se pokazalo kako je pobjeda moguća kada se svi politički faktori iskreno i istinski uključe u kampanju.
– Moram priznati da je nehatom probosanskih politika ili zanemarivanjem Srebrenice kao vitalnog političkog pitanja za Bošnjake napravljen prostor gdje su Srbija i zvanična vlast u RS-u vodile kampanju snažnije i nekako su pokazale da je njima bitnija Srebrenica nego Bošnjacima, poručuje Duraković.
Koliko su Bošnjaci sve više na marginama politike ovog entiteta govori i broj zastupnika u Narodnoj skupštini RS-a. U aktuelnom sazivu tek je troje Bošnjaka, dok je, recimo, u sazivima neposredno nakon rata ta brojka stizala i do 18 bošnjačkih predstavnika u entitetskom zakonodavnom tijelu. Bivši zastupnik, iz mandata 1998 – 2000. godine, Zekerijah Osmić navodi da je osnovni razlog pada loša i tadašnja i sadašnja politika vodeće bošnjačke stranke – SDA.
– Autobus iz Sarajeva dovozio je gotovo sve bošnjačke poslanike u Banju Luku i vraćao ih poslije sjednice u Sarajevo. Često sam im znao govoriti da sam došao iz Brčkog, koje je tada još bilo u RS-u, a nakon sjednice se vraćam u Brčko i nakon teških riječi i borbe na sjednicama. Tako smo imali situaciju da neko predstavlja Bošnjake opština u RS-u, a niko od njih nije živio u svojim opštinama. Imali smo tešku fazu povratka stanovništva u te opštine, kada ni njihovi predstavnici nisu bili u tim opštinama, priča Osmić.
Navodi da je razočaran i današnjom politikom stranaka sa sjedištem u Sarajevu prema Bošnjacima koji žive u RS-u, a da je jedan od razloga i drastičan pad zainteresovanosti za glasanje i politiku u BiH onih koji su izbjegli sa svojih ognjišta, ali i dobrog dijela onih koji su se vratili.
– Donošenjem Izbornog zakona u BiH mnoge stvari su se promijenile uvođenjem pasivnog biračkog prava, odnosno vezivanja prebivališta sa mjestom glasanja. Od tada smo pretrpjeli ogromne štete u političkom smislu, tako što smo, od nekadašnjih više od 20 poslanika u NSRS-u koje smo imali, pali na današnja tri, a što je manje i od onoga što nam je Ustavom zagarantovano, a to je četiri, precizira Osmić.
ZDRUŽENE SNAGE
Duraković dodaje da je Zakon o prebivalištu finalizirao eliminisanje Bošnjaka iz demokratskih procesa u RS-u. Bošnjaci u entitetu RS su građanska manjina, ističe za Oslobođenje akademik Mirko Pejanović. Za pad učešća u vlasti i pad uticaja odgovornim smatra sve stranke, ne samo one koje sjedišta imaju u Sarajevu.
– Ali, stranke iz Federacije ne djeluju dovoljno udruženo. Samo udruženo i sa vrlo razvijenim izbornim inženjeringom, jer kada si u građanskoj manjini, teško ćeš doći u onaj izbor u koji dolazi većina, jasan je akademik Pejanović.
Zaključuje da će na ovom pitanju morati raditi sve stranke iz Federacije BiH, bez obzira na političku orijentaciju. Po pitanju Srebrenice, teške rane, navodi da se nije uradilo sve što je moglo i moralo kako bi ishod izbora bio drugačiji, a zaključuje da itekako ima odgovornosti i međunarodne zajednice.
Piše: kenan Ćosić / Oslobođenje