Za desetak dana bi Bosna i Hercegovina trebala proslaviti svoj praznik – Dan nezavisnosti. Ipak, postavlja se pitanje, da li kao građani ove države imamo razloga za slavlje, jer istog dana stupa na snagu i novi zakon o doseljavanju stručne radne snage u Njemačku. Nije tajna da Njemačkoj nedostaje veliki broj radnika i da se taj deficit pokušava nadoknaditi privlačenjem radnika sa naših prostora i otvaranjem svojih granica.
Dok za Njemačku doseljavanje predstavlja čisti ekonomski dobitak, mi kao država gubimo trostruko. Kao društvo gubimo po svakoj visokoobrazovanoj osobi minimalno 70.000 KM kroz troškove obrazovanja, iako neke procjene idu čak i do 200.000 KM. Drugi gubitak se javlja u činjenici da se za tu osobu više neće uplaćivati doprinosi i porezi, ukoliko je bila zaposlena, ili da ta osoba više neće trošiti svoj novac u BiH, a time i plaćati PDV, čime država ostaje bez poreskih prihoda. Treći gubitak se nastaje jer ta osoba sada razvija drugu državu, a možda smo na taj način ostali bez vrhunskog doktora, naučnika, istraživača, ili poduzetnika. Kako god, ekonomski gubici se ogledaju u milijardama KM godišnje, koje čak ne mogu nadoknaditi niti doznake koje naši državljani šalju kao pomoć svojoj rodbini.
U kontekstu iseljavanja, radna snaga se značajno smanjuje, što pokazuju i podaci Agencije za statistiku BiH. Od 2014. godine, prema zvaničnim statističkim podacima iz Ankete o radnoj snazi, radna snaga je smanjena za 113.000, a time je omjer zaposlenih i radne snage povećan sa 72,5% na 81,63%, što ustvari pokazuje da nam se smanjuje potencijal za ekonomski rast.
Zvanični podaci Eurostat-a za period 2014.-2018. pokazuju da je broj državljana iz BiH, koji su prvi put dobili dozvolu za boravak u EU, iznosio 155.143. Od ovog broja, 53.761, ili 34.65% je iznosio broj građana koji dobili prvi put dozvolu za borak u 2018. godini. Prema zemljama članicama EU, u 2018. godini, najviše dozvola je izdato u Njemačkoj i to 16.523, zatim u Sloveniji 15.714 i Hrvatskoj 12,996.
BiH na začelju
Većinski su mladi ti koji napuštaju državu. Iako danas nisu više na prvom mjestu ekonomski razlozi ti koji motivišu mlade da napuste državu, ti razlozi ipak spadaju u sami vrh. Značajan broj radnika i poslodavaca, zbog visokih stopa doprinosa, ali i složenog ambijenta za pokretanje poslovanja, nisu u prilici biti dio legalnog sistema i predstavljaju crno tržište. Obzirom na različite vrste poslovne djelatnosti, mnogim radnicima nije potrebna registracija pravnog subjekta, jer aktivnosti mogu voditi iz svoje kuće ili stana. Primjer su moleri, električari, programeri, grafički dizajneri i slična zanimanja.
Problem se javlja jer naše zakonodavstvo ne prepoznaje pojam „samo-zaposlenik“ ili „samo-zaposleno lice“. Upravo nas je i Evropska komisija, u Upitniku pitala da li naše zakonodavstvo prepoznaje „samo-zaposlenike“, na što su naše institucije negativno odgovorile.
Mnoge osobe upravo na taj način osiguravaju sebi i svojoj porodici egzistenciju. Npr. jedan radnik, koji može zaraditi kao samo-zaposleno lice 1.000 KM i time osigurati sebi egzistenciju, kada bi htio biti legalno dio sistema, tj. raditi sam za sebe, morao bi iznajmiti poslovni prostor, nabaviti fiskalni uređaj, unajmiti usluge knjigovođe, plaćati ogromne doprinose, plaćati skuplju struju, vodu, dobiti poresko, sudsko rješenje i mnogo drugih stavki, koje samo otežavaju poslovanje. On bi sada, da bi „legalno“ osigurao istu platu, trebao zarađivati minimalno 3.000 KM, zbog administrativnih procedura države. Upravo ovakav način zakonske regulative je doveo do velikog broj radnika koji rade na crno i ne mogu platiti sve obaveze i namete koje je propisala država.
Sa druge strane, prema procedurama pokretanja poslovanja, BiH se nalazi na posljednjim mjestima u svijetu, a u Evropi se nalazi na posljednjem mjestu. Prema Doing business-u 2020, koji objavljuje Svjetska banka, BiH se nalazi na 184. mjestu (od 190. zemalja) po proceduri pokretanja firme, gdje je potrebno u prosjeku 80 dana i 13 procedura. Prema Izvještaju globalnoj konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), BiH se nalazi po brzini pokretanja firmi na 137. mjestu (od 141. rangiranih zemalja).
Promjena pristupa
Danas živimo u dinamičnom poslovanju, gdje gotovo svakodnevno moramo prilagođavati poslovni ambijent, ukoliko želimo razvijati ekonomiju. Država treba biti ta, koja treba uvažavati nove realnosti da neko može iz svog stana raditi za bilo koga u svijetu i za svoj posao biti plaćen, od toga živjeti u svojoj državi, trošiti zarađeni novac i tako dio kroz PDV ostavljati državi. Slično važi i za majstore koji se vode kao nezaposleni, ali u stvarnosti rade. Zbog rigidnih procedura registracije i visokih poreskih opterećenja, gotovo nemoguće je biti legalno dio sistema, uz najbolju volju. Zbog toga i dalje imamo visoku registrovanu stopu nezaposlenosti.
Država je ta, koja može smanjiti svoju rigidnost i poresku opterećenost. Zašto se ne bi kroz izmjene zakona omogućilo da se prizna kategorija koja neće morati, zbog prirode poslovanja, registrovati firmu, već će moći legalno raditi od kuće, s tim da recimo plaća stimulativni, fiksni paušalni doprinos za zdravstvo, kao i definisati minimalni iznos doprinosa za PIO. Oporezivanje dohotka bi bilo isto kao i za sve radnike. Time se ostavlja dovoljno prostora i slobode da mnoge mlade i kreativne osobe ostanu u državi, doprinose društvu i riješe svoj poslovni status.
Da bi se to ostvarilo, potrebno je promijeniti pristup. Umjesto pristupa „Zaradio si 1.000 KM, plati odmah toliko i toliko poreza i doprinosa, a od toga nemaš ništa i ne zanima me kako si dobio taj novac“, potreban nam je pristup „Zaradio si 1.000 KM. Kako ti mi kao država možemo olakšati da zaradiš još 1.000 KM i potrošiš ih ovoj državi?“
Promjenom pristupa i zakonskim regulisanjem, ne samo da mnogi mladi ne bi gledali prema drugim uređenim državama svoju priliku za rad, već bi i oni postojeći, koji su otišli, razmislili i vratili se u svoju domovinu. Do nas je hoćemo li mirno gledati kako nam mladi odlaze ili ćemo nešto uraditi da probamo usporiti odlazak?