Zadnjih dana i tjedana me, vjerovali ili ne, ljudi u pravilu presreću pitanjima hoće li biti rata? I umorih se uvjeravajući kako nema razloga za strahove, kamoli za paniku. Iako najiskrenije, veliko je pitanje da li nam se rat, doduše u specifičnoj formi, već događa?
Uostalom, jedan od najprestižnijih svjetskih časopisa nedavno, temeljem globalnih izvještaja, iznese podatak da je BiH treća u svijetu po odlivu mozgova – odmah iza Haitija i Venezuele.
Ovih dana, potom, svjetlost dana ugleda istraživanje, realizirano na relevantnom uzorku, po kojem BiH u slijedećih pet godina kani napustiti trećina onih koji u njoj još uvijek žive – iako, takvih je, po nekim procjenama, tek oko 2,5 miliona. Još gore je da je manje od polovice svih građana koji o scenariju odlaska ne razmišljaju. Ako bi se zapitali tko su oni, odgovor bi bio samo jedan – ljudi treće životne dobi koji pakiranju kofera i odlasku s kartom u jednom smjeru pretpostavljaju ostanak kako bi vječni počinak osigurali tamo gdje su im i preci.
Nije, međutim, uopće upitno da stvarnost u kojoj živimo motivira sve veći broj ljudi na odluke koje je, ponovimo, već donijela trećina populacije koja još uvijek odolijeva olujama suludih etnopolitika. Na to, uostalom, upućuje i sve što nam se događa ovih dana i tjedana. A strasti je, kao i puno puta do sada, ponovo rasplamsao jedan, netko bi rekao krajnje bezazlen detalj, odluka Ustavnog suda da poljoprivredno zemljište ne pripada entitetima nego državi.
Odgovor, koji nanovo podgrijava strahove, je odluka vodstva RS, naknadno osnažena i od entitetskog parlamenta, da postupi slično onom što je SDS početkom devedesetih uradio u Skupštini BiH. Sada, istina, nisu ponovljene prijetnje, koje je tada izrekao Radovan Karadžić, iako ni ove, koje se moglo čuti iz usta Milorada Dodika, nisu ni malo bezazlene.
Tada je, prisjetimo se, kasnije presuđeeni ratni zločinac zaprijetio da bi odluka o nezavisnosti BiH mogla biti put u nestanak čitava jednog naroda. Danas Dodik prijeti da će neudovoljavanje njegovim velikosrpskim hirovima značiti i kraj BiH kao države – jer, u tom će slučaju RS, poruči on, formirati vlastite države organe i ići svojim putem.
Netko će reći – ništa nova. I ništa čime bi se specijalno trebalo opterećivati. Jer, zadnjih nekoliko godina smo se takvih prijetnji i više nego naslušali. I što se dogodilo? Ko biva, ništa.
Je li baš tako? Nisam siguran. Prije bih rekao da Dodik i njegov politički krug doslovce slijede velikosrpsku strategiju djelovanja u novim uvjetima – koja čini kičmu i famoznog Memoranduma dva. Kičmu scenarija koji neodoljivo asocira na kosovski, koji je okončan odvajanjem dijela srbijanskog teritorija – jer Kosovo je, treba biti pošten, odlukom Badinterove komisije tretirano dijelom Srbije – u zasebnu državu. A suština tog scenarija u konkretnim, bosanskohercegovačkim uvjetima je stalno osporavanje države i njezinih institucija, bilo da su dio izvornog daytonskog paketa – što je, uostalom, i Ustavni sud – bilo da su rezultat naknadnog konsezualnog prenošenja nadležnosti s entiteta na državu.
Treba li o opasnostima takvih scenarija razmišljati? Svakako – tim prije jer u njihova kola ne guraju, poput devedesetih, samo velikosrpski monstrumi. Dapače, u današnjoj situaciji vjetar u leđa su im i hrvatski politički kockari, prvi čovjek HDZ-a posebice. Zašto?
Mnogi će reći, da bi novim pozivom na ugroženost Hrvata skrenuli pažnju s bijesa bivših radnika Aluminija, i s kriminala koji je, po svemu sudeći, i u ovoj kompaniji činjen po istoj matrici kao drugdje – u Eronetu, Sokolu, da ne nabrajam. OK, to jeste važno. Ali u ovom momentu je, dojam je, još važnije ono što je u formi činjenica na sonu – da je Čović, zajedno s Dodikom, dio tima kojemu je stalni cilj destrukcija BiH kao države i kao društva.
U prilog tome, ako se već hoće, svjedoči masa detalja iz svakodnevnog djelovanja prvog čovjeka HDZ-a. Prisjetimo se, uostalom, sve intenzivnije mu komunikacije zadnjih godinu-dvije s ruskim ambasadorom u BiH – koji je, razumije se, produžena ruka Moskve u onemogućavanju euroatlantskog puta naše zemlje. Prisjetimo se, potom, sve intenzivnijih odlazaka u glavni grad Rusije – pa i ovog od prije koji dan – i nemuštih objašnjenja što im je stvarni cilj. Ali i ignoriranja sudova javnosti kako mu moskovska putovanja neodoljivo asociraju na ista takva njegova banjalučkog partnera.
Podsjetimo se, na koncu, da je najnovijem povratku iz Moskve kući pretpostavio susret s banjalučkim dvojnikom – i da je pri tom dao nedvosmislenu potporu zahtjevu za progon stranih sudaca iz Ustavnog suda. Dodikovu ultimatumu, ili čišćenje Ustavnog suda od stranaca – koji su, da se razumijemo, dio daytonskog paketa – ili blokada države. Ultimatumu koji je naknadno, u znak partnerske solidarnosti, čak i dopunjen. I koji, tako finaliziran, glasi – ili progon stranaca iz Ustavnog suda i promjena Izbornog zakona prema rješenjima HDZ-a, ili blokada države.
Timski udar Dodika i Čovića bi, dakako, mogao stvoriti dojam da ostali i nisu teret ovoj zemlji. Da su, naprotiv, na braniku njezine obrane. A to, ruku na srce, sa stvarnošću nema, ne bogzna kakve – nego nikakve veze. Zašto? Zato što, koliko god status quo odgovara mostarsko-banjalučkom dvojcu, odgovara i njihovoj bošnjačkoj protuteži, SDA-u prije svega. Jer, podtekst i njezine priče o bosanskohercegovačkom „patriotizmu“, koju koristi kao mamac za uvlačenje u etničku šprancu i ostalih, SDP-a i Naše stranke – jer, DF, Socijaldemokrate i Građanski savez su već uvučeni – u konačnici se svodi na isto.
Na razvijanje strahova, na zbijanje nacionalnih redova, a time i na održanje statusa quo kojim se produžava vijek njezina vlastitog političkog trajanja. Sve to se, uostalom, moglo čuti i prethodnih dana, u vezi s Dodikovim prijetnjama, ali i u vezi s rješenjem „mostarskog“ pitanja, iz usta „prvog“ u Bošnjaka naročito.
Kako iz ovakvog stanja izići? Iskreno, ni sam nisam načistu. Znam da su mnogi uprli poglede u međunarodnu zajednicu. Za koju se vjeruje da jedina može poduzeti ono što nas i bez naše volje može učiniti sretnima i zadovoljnima. Nešto nalik na to se ovih dana moglo čuti i iz kabineta takozvanih „probosansko-patriotskih“ snaga i opcija. Koliko to odgovara i istini? Po meni, malo. Pa, svjetski centri moći stoje i iza Daytonskog ustava u kojemu je – zaludu priča kako je tada najvažnije bilo zaustaviti rat – i dobar dio razloga svih naših današnjih Scila i Haribdi. A bit će ih, vjerovali ili ne, i u rješenjima koja nam, eventualno, na stol stave sutra.
S druge strane, međunarodna zajednica danas nije isto što u vrijeme kreiranja daytonske strukture. Jer, tada se u vezi sa BiH mogao osigurati konsenzus najmoćnijih. A danas? Danas Vijeće za implementaciju mira funkcionira po principu rogova u vreći.
Na jednoj strani su oni koji bi principe Zapada primijenili i u razrješenju ovdašnjega gordijskog čvora – ali za to ne raspolažu i efikasnim instrumentima pa u javnom prostoru operiraju jalovim savjetima koji više nikoga ne brinu – na drugoj Rusija koja, zbog vlastitih geopolitičkih interesa, drži fige nastavku procesa bosanskohercegovačkog talasanja. I zato čuva leđa Dodiku koliko god da mu akcije bile rušilačke.
Zar o tome ne svjedoči i nedavni sastanak zemalja „Kvinte“ s dužnosnicima RS – i hitne konzultacije Dodika s ruskim ambasadorom nakon toga. A od njega je, siguran sam, ohrabren da, neovisno što o poštivanju odluka Ustavnog suda misle OHR, EU, Amerika, nastavi priču kojom je novu zabrinutost, ali i nove strahove, već izazvao.
Sve to, opet, različitost interesa najmoćnijih posebice, ohrabruje i samog Dodika da s politikom destrukcije gura dalje. Da nije tako ne vjerujem da bi s govornice entitetskog parlamenta i izgovarao ono što je izgovarao – Goodbye BiH, welcome RS-exit i tome slično. A vjetar u leđa, objektivno, dobiva i iz BiH. Za ideju blokade države je, pokazuju to i zaključci Narodne skupštine RS, potporu osigurao i kod političkih partija sa sjedištem u Banjoj Luci, potom kod prvog čovjeka HDZ-a – ali, moglo se brzo potom čuti, i kod svih stranaka iz sastava HNS – a upitna, zaludu sva zabrinutost koju iskazuje po svijetu, nije ni potpora s vrha srbijanske države. Od predsjednika istočnih susjeda. Jer procese talasanja u BiH, kao i Crnoj Gori, koordinira on osobno.
I Srpska pravoslavna crkva dakako. Sve učestaliji pozivi na raporte u glavni grad Srbije, i poruke koje se nakon njih šalju – ona koja je odaslana u vremenu kada ovaj tekst nastaje također – u prilog tome najzornije svjedoče. Da će Dodikove naloge slijediti jasno je, na koncu, do znanja dao i prvi čovjek Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća. Što će učiniti drugi državni službenici – ostaje za vidjeti. Isključiti, hoću reći, ne treba da se u đavolje kolo uhvate i oni – ili dobar dio njih.
Nema dvojbi, dakle, da svjedočimo spremnosti na nove juriše za nacionalnu stvar. Srpsku, hrvatsku, bošnjačku. I to, zatreba li, do zadnjeg Srbina, Hrvata i Bošnjaka. A ostali? O njima, reklo bi se, ne treba ni razmišljati. Jer, će ih, nastavi li se ovako, nestati i prije toga.
U čitavoj toj priči neodgovoreno ostaje tek jedno pitanje – je li sve to posljedica novog kolektivnog pomračenja uma, ili je i najnovije etničko talasanje preko leđa BiH i života njezinih građana samo instrument novog homogeniziranja kako bi se biračko tijelo vezalo uz „nacionalne spasitelje“ i na predstojećim lokalnim izborima? I kako bi se osigurale još četiri godine na tuđoj grbači?
Iskreno, ne znam. Ali, ruku na srce, to i nije tako važno. No, jeste važno da su zbog svoga dupeta etnohohštapleri svih fela spremni na oltar žrtve prinijeti sve ostale, pa i one za ljubav kojih se, tobože, žrtvuju sami.
Kao što je važno jesu li im Srbi, Hrvati i Bošnjaci, koji su još uvijek tu, za sve što im do sada prirediše, spremni još jednom kroz prste progledati – i dati im novo vrijeme kako bi proces njihova vlastitog uništavanja mogli dovesti do kraja? A samo što nisu.
Piše: Prof. dr. Slavo Kukić, akademik