Prije ravno 15 dana dr. Aida Pilav, predsjednica Kriznog štaba Kantona Sarajevo, upozorila je na zabrinjavajući trend rasta broja novozaraženih koronavirusom. U tom času u Sarajevu je bilo 265 registriranih slučajeva pozitivnih na Covid-19 i, nažalost, šest preminulih. U času nastanka ovog teksta brojke su višestruko narasle na 1.123 slučaja i 19 pacijenata, koji nisu dobili bitku za život. Mediji su, nažalost, gotovo svakog dana primorani posegnuti za sličnim naslovima: Rekordan broj oboljelih! Najviše zaraženih od početka pandemije! Oni hrabriji, obično na društvenim mrežama, lamentiraju nad vremenima kad smo čekali dvije ključne sedmice, epidemiolozi su ućutali i više ne daju nikakve procjene o prvom i(li) drugom valu, dostizanju pika, a kamoli najavama kad će se brojke – u cijeloj zemlji – okrenuti u našu korist. Sarajlije su sa strepnjom, ali i puno nade čekale upravo protekli vikend, famoznu subotu kada je najavljen novi sistem pristupa pacijenta zdravstvenom sistemu u Općoj bolnici, na čije je čelo početkom mjeseca došao prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, liječnik o čijim kvalitetima naprosto nema dilema. Znanje i umijeće je kalio u ratu, razvijao u miru i potvrdio u brojnim stručnim medicinskim časopisima, no i u onoj tražnji pacijenata iz regije i svijeta, onoj koju niti jedna titula ne donosi, već samo iskustva oboljelih. O pristupu dr. Gavrankapetanovića pacijentima svjedoče borci, njihove supruge, majke i sestre, ali i članovi kraljevskih porodica. I svi se slažu: u pitanju je vanserijski doktor, onaj koji zna znanje, a ima i umijeće da ljudskošću i brigom pridobije pacijenta. I ima poseban senzibilitet za bolesnu djecu, liječi ih i ne pita čija su.
Zdravstveni sistem koji ne zanimaju bolesni
Baš je to razlog zbog kojeg je dr. Gavrankapetanović dospio pred Etički komitet Liječničke komore Kantona Sarajevo. Zato što je prihvatio da liječi jedno dijete, njegove nekadašnje kolege su odlučile da ga prijave. Zvuči suludo, ali je tačno, a da su ozbiljni, pokazali su sastankom Etičkog komiteta koji je – istina u tijesnom kvorumu – izglasao da se postupak mora povesti. Predsjednica tog uvaženog društva nas je počastila svojim umirujućim obećanjem da to ne znači da će dr. Gavrankapetanoviću biti oduzeta liječnička licenca, već da se konačno mora pokazati da ne može doktor govoriti u svoje ime: tako smo saznali za drugi smrtni grijeh dr. Gavrankapetanovića – em je, dakle, liječio dijete, em još ima i svoje mišljenje! Zaista nedopustivo, ispostavilo se, potpuno neprilagođeno instancama i sad će birokratski postupak da se provede pod budnom paskom KCUS-ovih kerbera. Ma kako i ma koliko je prošlog petka bilo mučno gledati taj elitni krem našeg ljekarskog stafa pred novinarima i javnosti, valja se suočiti sa činjenicama, a one su poražavajuće: ova blam-etika nije početak progona dr. Gavrankapetanovića, ona se čak ne može nazvati ni pikom niti drugim, trećim valom, ona je postala jedinica mjere u zdravstvu i prijeti virusnom snagom politike koju ne zanimaju bolesni, već samo moć i poslušnost. Da je tako, demonstrirala nam je uvažena jedinica etičke mjere u Sarajevu, prof. dr. Enra Suljić u Dnevniku Face TV-a. Čak je i Senada Hadžifejzovića uspjela ostaviti bez teksta, ustuknuo je pred silinom argumenata iz kojih je bjelodano jasno, zapravo mu je priznala dr. Suljić, da KCUS ima svoja stajališta i kome se ne sviđaju – kriv je. KCUS ima pravo da bude protiv izbora rektora koji im se ne sviđa, KCUS ima pravo da tu istu Liječničku komoru brani uprkos sudskoj presudi (koja je nepravomoćna, veli dr. Suljić), ali istovremeno ima pravo da ne provodi pravomoćne presude kakve su donesene protiv Medicinskog fakulteta, odnosno ima pravo da ih provodi onako kako to KCUS hoće!
Ako se, dakle, Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu može ponašati mimo svih pravila Univerziteta, a onda i važećih zakona, ako se ljekari na KCUS-u mogu obračunavati kako i kad s kim hoće, ako mogu najbolje među njima dočekivati na rođendan rješenjima o penziji ili ih tjerati na vrijeme jer se usuđuju imati vlastito, a ne mišljenje instance, onda nema razloga da iko u ovoj zemlji bude osupnut nastupom predsjednice Etičkog komiteta: pa ona je ta etika, likom i djelom, ona je tu, uz samu instancu koja se izborila da svijetla obraza naglas kaže da je problem dr. Gavrankapetanovića što govori nešto što se njegovim kolegama ne dopada! Ko je on da ima (svoje) mišljenje ako se to mišljenje ne sviđa instancama KCUS-a? Prosvijetlila nas je prof. dr. Suljić u svom mučnom nastupu ne samo u dubine KCUS-ovih etičkih normi, koje neodoljivo liče na inkviziciju iz onih pik inkvizicijskih vremena, već i u mudrost SDA političkih poimanja. Saznali smo, i hvala joj na tome, da doktorima ne treba politička podrška, naročito kad ih na funkciju kao nestranačke kandidate predloži neka druga partija (u slučaju dr. Gavrankapetanovića SBB), doktorima je dovoljno njihovo znanje koje neminovno dođe do izražaja, ali ako su uz SDA. Nije, veli prof. dr. Suljić, profesorica Izetbegović kad se udala znala da će joj muž biti šef države. Istina živa. Dr. Izetbegović je bila tek liječnica kad joj je suprug bio sin, a ona samo snaha šefa države. Kao ljekar je rasla i razvijala se, specijalizirala, magistrirala, doktorirala, politički se angažirala, puno više kao supruga nego kao snaha. Naučna joj je baza jednako bio taj isti KCUS, u kome su zanemarljive etape u kojima na čelu instance nije bio kadar SDA. Zna to dobro i prof. dr. Suljić, koja je dugo godina svoj liječnički i naučni angažman razvijala uz nesebičnu podršku tadašnjeg direktora KCUS-a prof. dr. Farisa Gavrankapetanovića, pa jedno vrijeme – intermeco, nazovimo ga tako – čak bila uvjerena da joj upravo taj žig smeta u karijernom napredovanju kod nove instance. Kako smo se svi uspjeli uvjeriti, tu je prepreku savladala, pa danas mudro zbori o apolitičnosti u zdravstvu. To što su joj po društvenim mrežama okačili slike pune apolitičnosti u majici s likom prof. dr. Sebije Izetbegović, moralnu vertikalu naše ljekarske kantonalne komore ne brine. Ona se time ponosi.
I to i jeste suština problema. Kad novinari pišu o više od stotinu prognanih ljekara s KCUS-a, dr. Izetbegović uzvraća ponosna ušteđenim milionima. Prognani liječnici otvaraju privatne ambulante, odlaze na rad u zemlje Zapadne Evrope ili arapskog svijeta. Oni kojima su i na Fakultetu zatvorena vrata, pa i oni koji su sudskim putem vraćeni na posao i dalje ne mogu pred studente, jer tako hoće KCUS. Sjećamo se dr. Suljić kad je ponosno davala podršku svojoj koleginici dekanesi, čija je funkcija toliko puta osporena. Kad direktorica Izetbegović izađe s liječnicima KCUS-a pred novinare i javno pita ko sad hoće da liječi bolesnu djevojčicu čiji je otac izgubio živce i nasrnuo na jednog od njih, svi šute, a danas se hvale kako oni liječe dijete i u to ime progone kolegu. Aferim. Ne, nije do doktora, oni su samo mehanizmi sistema koji je nametnula današnja SDA, kojoj više nije dosta što vlada novcem poreskih obveznika i fabricira aferu po aferu (respirator), kojoj nije dosta ni što vedri i oblači takozvanim bošnjačkim dijelom BiH, što u najužem krugu obitelji upravlja svim procesima – ekonomskim, obrazovnim, zdravstvenim. Rezultate gledamo. Kad je nedavno, u znak protesta, opet izabrani rektor vratio člansku knjižicu, SDA je krenula u novu ofanzivu: na mišljenje. To nam je jasno i glasno (do)kazala dr. Suljić. Ko god neće pod direktivu SDA, život će mu biti pretvoren u pakao progona kakvom je danas izložen prof. dr. Gavrankapetanović. A korona? Pa koga briga za bolesne, zaražene, manjak kreveta pored onolikog KCUS-a i manjak gotovo svega što treba za bitku s virusom? Ako nam i prijeti italijanski scenarij, ne trebamo se plašiti: imamo megalomanske bilborde prof. dr. Izetbegović i sretnu državu kojom upravlja njezin muž. I etički komitet za sve nepodobne.
Piše: Vildana Selimbegović, Oslobođenje