Studentski protesti uzdramli su Srbiju do temelja, čak u tolikoj mjeri da je i predsjednik zemlje Aleksandar Vučić modificirao svoje javne nastupe. Kako su mnogi primijetili, nestalo je samouvjerenosti u njegovim istupima i sada s mnogo više obazrivosti i opreza komentariše društvene procese.
Ipak, ono što mnogo više zabrinjava srbijanskog predsjednika jeste misao da je njegovoj vladavini možda došao kraj, a poznavaoci političkih prilika u Srbiji raspravljaju o načinu na koji bi Vučić mogao biti detroniziran. Osim toga, javno se raspravlja i o tome kako bi Srbija trebala i mogla izgledati u toj hipotetičkoj postvučićevskoj eri. Ono što se postavilo kao legitimno pitanje jeste hoće li srpska politika, s nekim mogućim Vučićevim „padom“, odustati od koncepta „srpskog sveta“.
U svim tim raspravama diskutanti moraju biti svjesni jedne proste činjenice, koja nedvosmisleno govori kako je Aleksandar Vučić i dalje izuzetno moćna politička figura, a njegov SNS najsnažnija politička sila u zemlji. Kada govori o scenariju Vučićevog „pada“, Naim Leo Beširi, direktor Instituta za evropske poslove, eksplicitno kaže kako je „Vučićev režim i dalje stabilan“.
„U tom smislu [stabilan] da teško da u ovom trenutku postoje izgledi za njegovu [Vučićevu] smenu kao predsednika Srbije. Gotovo da ne postoji nikakva mogućnost do 2027. godine da bude smenjen, a što se tiče Vlade Srbije, kojom rukovodi SNS, tu postoji mogućnost da dođe do nekih pomeranja, pod pritiskom protesta, koji traju već tri meseca“, kaže Beširi.
Nije realno da Vučić bude smijenjen
Pisac i publicista iz Crne Gore Andrej Nikolaidis stoji na istovjetnom stajalištu. Ni on ne vidi realnu mogućnost da Vučić bude smijenjen ili na neki drugi način detroniziran, a razloge za takvo viđenje stvari ponajviše temelji na odnosu koji Evropska unija i Sjedinjene Američke Države imaju prema aktuelnom srbijanskom predsjedniku.
„Prvo mislim da pravimo račun bez krčmara. Dakako da podržavam studentske proteste i ako bih ih ja podržao, oni bi mogli imati samo štetu – zato sam bio suzdržan. Ipak, nisam siguran da će na ovaj način Vučić pasti zato što očito ima podršku EU-a i SAD-a, što je beskrajna sramota i za Evropsku uniju i Sjedinjene Američke Države. Da budem vrlo precizan: u ovom trenutku i studentski protesti u Crnoj Gori i Srbiji nemaju podršku tzv. zapadnih demokratija“, kaže Nikolaidis.
Svojim očiglednim popuštanjem srpskim zvaničnicima i nepoduzimanjem ozbiljnih koraka da se ponašanje zvaničnog Beograda na bilo koji način sankcioniše, Evropska unija i Sjedinjene Američke Države „sprečavaju Srbiju da postane normalna država“, pojašnjava Nikolaidis koji nedostatak podrške studentskim protestima prepoznaje kao najjasniji signal na čiju su se stranu moćne svjetske sile svrstale.
„Budući da nema te vrste podrške, nisam siguran da će sve ovo uspjeti, a čak i ako uspiju – postoji problem. A to je problem transformacije energije protesta i njegove artikulacije u političku sferu. Srpska opozicija, kada su Crna Gora, BiH i Kosovo u pitanju, nije ništa bolja od Vučića. Dobilo bi se pola godine do godinu dana neke vrste lažnog mira dok bi se oni konsolidovali i nastavili da sprovode projekat koji Srbija već vijek i po sprovodi. Tamo ne postoji druga ideja, osim ideje velike Srbije i promjena vlasti to neće promijeniti, a to se pokazalo prilikom svake promjene vlasti u Srbiji“, decidan je Nikolaidis.
Nema odustajanja od ‘srpskog sveta’
Taj nacionalistički koncept, koji se u savremenoj srpskoj političkoj kulturi izražava kroz koncept „srpskog sveta“, teško da će uskoro biti zamijenjen nekom drugom političkom idejom, kaže Naim Beširi.
„Mislim taj koncept menja svoje oblike i nazive, a suština je velika Srbija, te pretenzije prema teritorijama susednih država. Ta ideja krvi i tla, odnosno nacionalistička težnja da, gde god žive Srbi, bude i srpska država, nije nova stvar i ona je kroz istoriju evoluirala u različite stvari. Čak da dođe i do smene Vučića, teško je zamisliti buduću vlast bez SNS-a. Čak i da izgubi SNS i opozicija pobedi na nekim izborima, SNS će biti ogromna opozicija toj vlasti i pitanje je hoće li se vlast moći formirati bez njega.
I Socijalistička partija Srbije (SPS), koja je pala s vlasti 2000. godine, vrlo brzo, nakon godinu-dve, ušla je u kohabitaciju s vlastima, odnosno podržavala je vlasti i uspela na taj način da opere svoju ratnu biografiju. Taj kontinuitet postoji i sada. Čak i da dođe opozicija na vlast, deo te opozicije je desno orijentisan – Demokratska stranka Srbije (DSS), Srpska radikalna stranka (SRS), pa čak i delovi Deomokratske stranke i Đilasove stranke Sloboda i pravda i dalje imaju nacionalističke težnje i smatraju da možda i Republika Srpska treba da se pripoji Srbiji, pričaju da je Kosovo zauvek naše i druge floskule koje su veoma upečatljive“, kaže Beširi.
Srpski konsenzus
Kontinuitet velikosrpske ideologije je ono što trajno prožima srpsku politiku, kaže Nikolaidis, svjestan da je historija toliko puta pokazala da se i „najljući“ politički protivnici u Srbiji uvijek slože oko jedne stvari.
„Nagledali smo se mi studentskih protesta i progresivnih studentskih lidera, koje je kasnije, bez problema, Vučićev diktatorski režim kooptirao i nastavili su da rade na velikosrpskom projektu kao i oni protiv kojih su u jednom trenutku bili“.
Odgovarajući na pitanje hoće li nakon hipotetičkog Vučićevog „pada“, ako se desi, doći do odustajanja od koncepta „srpskog sveta“, Nikolaidis decidno kaže:
„Apsolutno se neće promijeniti ništa. Jedini način da se to promijeni je, nažalost, propušten i ja to ponavljam neprekidno. A to je bilo da zapad zabrani velikosrpsku ideologiju, da je zabrani kao što je bio zabranjen nacizam i da je zabrani iz istih razloga kao i nacizam jer je to ideologija koja je dva puta u 20. vijeku na prostoru BiH, konkretno, izvršila genocid, počinila strahovite ratne zločine i to je ideologija koja nikome u ovom regionu neće donijeti dobra“.
Moguća promjena srpske politike
Iskusni bosanskohercegovački političar Miro Lazović, lucidno, u ličnosti Aleksandra Vučića prepoznaje ključnu figuru u promovisanju velikosrpske politike na prostoru zapadnog Balkana. Uvjeren je, za razliku od Beširija i Nikolaidisa, da bi Vučićev „pad“ rezultirao promjenom srpske politike u regionu.
„Ako dođe do pada Aleksandra Vučića, želim da vjerujem da će doći do promjene politike zvanične Srbije prema ukupnim odnosima u regionu, a to znači i prema deklaraciji Svesrpskog sabora, koja ima za cilj da homogenizira ne samo duhovno i politički srpski narod na cijelom prostoru regiona, već da ga na neki način i teritorijalno veže za Beograd. Zbog toga smatram da će pad Vučića dovesti do smiraja i do jedne nove, pametnije, racionalnije Srbije koja će ulaziti u evropske integracije, a prihvatajući te integracije, otpadaće i ta nakaradna politika, koja već 30 godina unosi nemire u region, a pogotovo unutar Bosne i Hercegovine“, kaže Lazović.
Ipak, na pitanje vjeruje li da u sadašnjoj srbijanskoj opoziciji ima snaga koje će ne samo smijeniti Aleksandra Vučića nego i odbaciti ideologiju „srpskog sveta“, Lazović odgovara s mnogo više gorke trezvenosti.
„Moram reći da ne vjerujem puno postojećoj političkoj opoziciji unutar Srbije, ali želim da vjerujem da će studentski protesti poroditi, stvoriti, jednu novu političku snagu koja neće biti opterećena atavističkom, anahronom politikom Srbije, već će napraviti novu političku atmosferu sa novim ljudima, sa mladim ljudima, profesorima koji su kroz ove demonstracije pokazali da Srbija ima i snagu i pamet koja može stvoriti nove odnose u regionu“, zaključuje Lazović.