Daleko kraći bliskoistočni rat brzo je razotkrio stratešku nemoć američke vojne sile u današnjem, međusobno povezanom svijetu, a “mali izlet u Iran” Donalda Trumpa, sudeći prema nacrtima mirovnih sporazuma, općenito se smatra porazom, piše The Guardian.
Još 1965. godine, pravdajući rat u Vijetnamu, Lyndon B. Johnson tvrdio je da sila često mora prethoditi razumu, što je postalo svojevrsno elegantno opravdanje za moralnu misiju Amerike kojem su se kasniji američki predsjednici redovito vraćali uoči ratova.
Uvjereni u svoju vojnu nadmoć i vođeni plemenitim namjerama, više puta su ulazili u ratove da bi se našli zbunjeni i slomljeni nesposobnošću da nadvladaju slabijeg protivnika kojeg su potpuno pogrešno procijenili.
Veće posljedice od Vijetnama?
Iako se činilo da se takva sudbina nikada neće dogoditi Donaldu Trumpu, koji se protivio beskrajnim ratovima, njegov se iranski pothvat pokazao loše osmišljenim, s nejasnim ciljevima, lošim planiranjem i pogrešnim pretpostavkama.
Po svojim razmjerima, naravno, sadašnji sukob ne može se mjeriti s Vijetnamskim ratom, koji je trajao godinama i u kojem je poginulo 58.220 američkih vojnika, postavši time neusporediv primjer američke oholosti.
U usporedbi s vijetnamskom odisejom, Iran se doima kao jednodnevni izlet. No, u pogledu posljedica, moguće je da će se taj “izlet” pokazati kao veća geopolitička prekretnica za SAD.
To je trenutak u kojem će Amerika morati priznati da je loše vodila rat, ne samo zato što nije imala jasan plan borbe, već i zato što nije imala veliku strategiju prilagođenu funkcioniranju savremenog svijeta. U međusobno povezanom svijetu, Trump vjeruje da se napredak postiže sukobom, a ne saradnjom.
Sjena Vijetnama i Trumpov uspon
Ironično, sjena Vijetnama stalno je lebdjela nad Trumpom, i to ne samo zato što je izbjegavao novačenje. Njegova politička privlačnost na mnogo načina proizlazi upravo iz te ere.
Dobitnik Pulitzerove nagrade, historičar s Harvarda Fredrik Logevall, nedavno je ustvrdio da “mnogi problemi koji danas muče Ameriku – otuđenost, ogorčenost, cinizam, nepovjerenje u vladu i slom građanskih institucija – imaju korijene u eri Vijetnamskog rata”.
“Moglo bi se reći da su Amerikanci od naivnosti na početku vijetnamske ere prešli na cinizam koji nas otuđuje od vlade i prijeti demokratiji jer uništava vjeru ljudi u promjene”, rekao je. Upravo je u tom polariziranom političkom ekosustavu Trump doživio procvat.
Dugoročne međunarodne posljedice
Domaće posljedice iranskog sukoba za SAD nikada se neće mjeriti s onima Vijetnamskog rata. Rat je od početka bio nepopularan, ali društvo njime nije razoreno; kući je poslano samo 13 lijesova, od kojih je svaki bio osobna tragedija. Ipak, međunarodne posljedice mogle bi biti dugotrajnije.
Pad Sajgona u aprilu 1975. nije imao predviđene globalne posljedice; “domino efekt” komunizma nije se ostvario. S druge strane, Trumpov rat s Iranom signal je poraza koji će odjeknuti na više frontova. On označava slom dvadesetogodišnje izraelske strategije promjene režima u Iranu i ubrzat će pad utjecaja izraelske vlade u Washingtonu.
Danny Citrinowicz, bivši šef iranskog odjela izraelske vojne obavještajne službe, opisuje rat kao “operativni uspjeh, ali strateški fijasko” za Izrael. Rat također potiče zaljevske monarhije da preispitaju svoje saveze, uključujući i pitanje donose li im američke baze sigurnost.
Lekcije modernog ratovanja
Za proučavatelje ratovanja potvrđen je status jeftinih dronova kao faktora koji izjednačava snage u modernom sukobu – lekcija koju je Iran naučio iz ukrajinskog rata bolje od Pentagona.
Američki ministar odbrane Pete Hegseth obećao je “smrt i uništenje s neba”, pogodivši 13.000 ciljeva u prvom mjesecu, ali to nije donijelo pobjedu, već samo iscrpilo američke zalihe projektila i državnu blagajnu. Posljedice će vjerovatno teško pogoditi i Evropu.
Kako pritisak na životni standard bude rastao, vladajući u Francuskoj, Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu mogli bi se suočiti s izbornim porazom. Zadatak će im biti otežan ako Trump ostvari prijetnju povlačenja američkih trupa iz država NATO-a zbog njihovog “kukavičkog” odbijanja da mu pomognu.
Ohrabreni Iran
Za američki vanjskopolitički establišment, iranski fijasko konačna je potvrda da Trumpova instinktivna, predatorska diplomatija stvara samo veći nered. Vijeće za vanjske odnose (CFR) pokrenulo je reviziju američke strategije.
Njena organizatorica Rebecca Lissner upozorila je da je rat “zadao potencijalno smrtonosan udarac međunarodnom poretku predvođenom SAD-om”. Bivša zvaničnica State Departmenta Mira Rapp-Hooper bila je još oštrija, opisavši to kao “samoubistvo supersile”.
Za Iran, oslabljen ali ohrabren, rat je donio tri dara, kaže Ali Vaez iz Međunarodne krizne grupe: ideološku revitalizaciju, diskreditaciju strane vojne intervencije i obnovu strategije odvraćanja. SAD je primijenio svoje krajnje sredstvo – rat – i nije uspio. Zbog Hormuza, Iran je shvatio da su mu geografija i globalizacija dale nemjerljivu prednost.
Od Johnsona do Nixonove “teorije luđaka”
Nije čudno da Trump oklijeva potpisati dokument koji će ga vratiti na početak, uz cijenu od 50 milijardi dolara. Njegova dilema podsjeća na onu koju je Johnson opisao svojoj supruzi 1965.: “Mogu ući unutra uz velike žrtve ili izaći osramoćen. Nemam padobran.”
Prema Gideonu Roseu iz CFR-a, Trump je u samo nekoliko mjeseci prošao kroz faze Vijetnama, od Johnsonove eskalacije i pat-pozicije do Nixonovog pristupa “razmetljivih prijetnji praćenih postupnim shvaćanjem potrebe za izvlačenjem”. Trumpove prijetnje podsjećaju na Nixonovu “teoriju luđaka”.
Bivši šef osoblja H. R. Haldeman prisjetio se kako mu je Nixon objasnio: “Želim da Sjevernovijetnamci vjeruju da sam došao do tačke gdje bih mogao učiniti bilo što da zaustavim rat. Samo ćemo im proširiti glas: ‘Za ime Božje, znate da je Nixon opsjednut komunizmom. Ne možemo ga obuzdati kad je ljut – a ruka mu je na nuklearnom gumbu’.”
Pogrešne procjene
Trump dijeli i Kissingerovo uvjerenje iz 1969. da zemlje poput Irana i Vijetnama ne mogu vječno prkositi. “Ne mogu vjerovati da mala, četvrtorazredna sila poput Sjevernog Vijetnama nema tačku pucanja”, rekao je tada Kissinger. No, iranski režim je, nakon što je preživio početni val atentata, osjetio da nema tačku pucanja.
Otpor je dio iranske nacionalne kulture. Trump je mislio da će se pad režima dogoditi u nekoliko dana. Kad se to nije dogodilo, tražio je opravdanja. Njegova poruka da Iran nikada ne smije imati nuklearno oružje imala je nekoliko mana. Iran je na to već pristao sporazumom iz 2015., koji je Trump napustio.
Osim toga, sam Trump je tvrdio da je u junu 2025. već uništio iransku sposobnost izrade bombe. Bivša pregovaračica EU Federica Mogherini oštro je kritikovala tu tvrdnju, rekavši da rat bio “nezakonit i nepromišljen od prvog dana”.
Nova realnost
Bijela kuća je za rat počela kriviti Benjamina Netanyahua. Izraelski premijer je u intervjuu priznao da je “problem Hormuškog moreuza postao shvaćen tek kako je rat odmicao”. To je bilo zapanjujuće priznanje.
Fatih Birol, šef Međunarodne agencije za energiju, otkrio je da je pitanje zatvaranja Hormuza standardni “scenarij sudnjeg dana”. Malo ko je u Pentagonu predvidio i da će Iran pribjeći “trokutastoj prisili” – napadu na naftne objekte zaljevskih država kako bi izvršio pritisak na SAD.
Ukratko, savez Saudijske Arabije, Turske, Katara, Egipta i Pakistana sada drži uzde na Bliskom istoku. Odnos koji oni mogu uspostaviti s Iranom, neovisno o SAD-u, bit će ono što je važno u budućnosti.