Novi Nedeljnik, koji je ekskluzivno dobio rukopis vladike Grigorija, i uz saglasnost autora i izdavača (Laguna), u novom broju je prenio nekoliko poglavlja knjige koja će baciti novo svjetlo na ljude i događaje koji su obilježili najtamniju godinu srpskog naroda. Uz dozvolu Nedeljnika, Nova.rs objavljuje dio iz teksta.
Vladike Grigorije je pripremio knjigu pod naslovom „Nebeska dvorišta“, koja će se uskoro naći u štampi, i koja će predstavljati svjedočenje na jednu od najgorih godina u istoriji Srbije (1992), godinu kada je počeo rat i kada se definitivno raspala bivša Jugoslavija.
U knjizi se pojavljuju neki od tvoraca politike devedesetih, tajni sastanci opozicije kojima je vladika prisustvovao kao jedan od vođa studentskih protesta, rat i zločini koje su pojedinci pravili u ime srpskog naroda, vladika piše o psima rata i „vojvodi doušniku“, kako ga je pratila Služba, kao i kako je odlučio baš u to zlo vrijeme – da se zamonaši.
Vladika Grigorije se u ovom rukopisu, između ostalog, prisjeća kako je pokušavao da pomogne “svojima iz Hercegovine” gdje se zaratilo i kako je u različitim susretima počeo da se liječi od nacionalizma koji je “uveliko harao zemljom koja se raspadala”.
“Uđosmo u prilično veliku prostoriju, u jedan od onih prostranih salona kakvi su još postojali u otmjenim zgradama u centru grada. Nasred prostorije dugačak sto za kojim su sjedili ljudi u različitim uniformama. Čovjek izmučenog lica, neobrijan, na čelu stola. Kada je ustao, shvatio sam da je ranjen, desnu nogu vukao je za sobom. Bilo je jasno da je on tu glavni. Nikoga iz prostorije nisam zapamtio osim njega i još jednog koji je sjedio na podu, zamišljen ili drogiran. Pažnju mi nije privukao njegov rastrojen izraz lica, već to što je na podu, nadohvat njegove desne ruke, ležala mačeta. Glavni mi reče da kažem zašto sam došao. Iznio sam svoje, kao i onom mladom general-majoru. Ukratko, ljudi su u nevolji i mole me da prenesem kome god mogu kako im treba pomoć da se zaštite.
Na zidu je visila slika i nekakva zastava. Na slici čovjek, sinonim svega nevojničkog. Ćosavi i mlohavi vojvoda. Kroz glavu su mi prošle slike vojvoda i junaka, onakvih kakve sam ih zamišljao dok sam čitao junačke pjesme. Kako je moguće da jedan pravi borac, kakav je nesumnjivo bio ovaj ranjene noge, povjeruje takvom hohštapleru? Jedino što sam pouzdano znao, u šta sam se još nekoliko godina ranije na sopstvenoj koži uvjerio, bilo je to da je ovaj novopečeni vojvoda saradnik Službe, najobičniji doušnik.
Vojvoda doušnik je osamdesetih okupljao ljude i držao govore protiv Tita i partije. Odmah nakon takvog skupa, prisutni pripadnici Službe u civilu pohapsili bi sve koji nisu njihovi. Među tim naivnim ljudima jednom sam se, u zgradi Patrijaršije, našao i ja. Tog decembra 1987. dopao sam hapsane i saslušavan sam, zajedno sa nekolicinom svojih dobrih prijatelja. Zbog djedovih priča o vojvodi Radaku i Bobovcu, o hajducima, njihovim jatacima i izdajicama, u meni je najveći prezir izazivala već sama pomisao na doušništvo. I u Bogosloviji smo najviše prezirali cinkaroše. A bilo ih je, treba li to naglasiti.
I evo mene sada u prostoriji sa njegovom slikom, među ovakvim ljudima – bio sam ljut na sebe. Zavodi ih za Goleš planinu, i pravo u ludnicu, jedan doušnik. Dok sam govorio, Šešeljevi su „ratnici”, zapravo razbojnici, dobacivali:
– Gdje je to? Ima li tamo para? To je negdje Bogu iza nogu!”, zapisao je vladika Grigorije.
Takođe se prisjetio jednog “čudnog” savjeta koji je dobio:
“Skočio sam naglo iz one čudne fotelje i krenuo do prijatelja kako bih ga zamolio da zajedno posjetimo neke ljude za koje su mi rekli da bi možda mogli pomoći. Današnji dan je bio presudan. Svaki dan je presudan.
Prvo su mi rekli oni što znaju sve:
– Pitaj Arkana.
Oćutao sam. Tako nešto sam otklanjao i kao pomisao.
Potom su me pitali koliko imam novca. Kada bi čuli da nemam novca i da samo pokušavam da zaštitim ljude, među kojima su bili i moji najrođeniji (a svakim danom svi tamo ostavljeni i zaboravljeni bivali su mi nekako sve rođeniji), svi bi se počeli ponašati i izgovarati na isti način. Skoro da su mi se podsmjevali i držali me za ludog. Jer, šta uopšte pokušavaš da uradiš ako nemaš para. Da odeš kod onih „paravojnih” i pozoveš se na patriotizam, još ćeš dobiti i batine.
– Idi vojsci!
Oni su vjerovali u vojsku, ali ja nisam. Nisam vjerovao u vojsku jer sam, kao što rekoh, nedavno došao s odsluženja vojnog roka i znam koliko je bila nespremna za rat.
Dijelove knjige možete da čitate u novom broju Nedeljnika, a knjiga će se uskoro naći u prodaji.
(Nova.rs, DEPO PORTAL