Željko “Komšić nije predstavnik hrvatskog naroda. Njega moraju birati građani hrvatske nacionalnosti. U Hrvatskoj, doduše pripadnike manjina, mogu birati samo pripadnici tih skupina. Ne mogu kao Hrvat birati predstavnika srpskog ili bošnjačkog predstavnika naroda u Saboru”, jedna je od najbesmislenijih i najopasnijih izjava predsjednika Republike Hrvatske, koja zahtijeva kontinuiranu reakciju zvaničnog Sarajeva, s ciljem odbrane bosanskih Hrvata od pokušaja Republike Hrvatske da ih pretvori u nacionalnu manjinu. No, ima li uopće “zvaničnog Sarajeva” koje bi kontinuirano, suvislo, mudro, inkluzivno… odgovorilo na ovu provokaciju, praznoj logoreji sve sklonijeg Zorana Milanovića?
Ovaj ispad se nije desio na Pantovčaku, nego u Vitezu, u srednjoj Bosni, u srcu bosanskohercegovačke zemlje, koje još uvijek pumpa miješanu krv zajedničkog života naših ljudi, isporučujući je na monoetničke periferije (trenutni vladari bosanskohercegovačke zemlje), koje hoće da svoj način života, svoju etničku usamljenost proglase kriterijem svih kriterija, jedinom zbiljom Bosne i Hercegovine, pa se u ime proizvodnje te zbilje središnja Bosna mora katapultirati iz svog povijesnog ležišta i postati tuđa teritorija bosanskih Hrvata, koja nije njihova povijesna mati, već su, po Milanoviću, Hrvati središnje Bosne bačeni u bosanskohercegovački heartland iz raznih krajeva njihove matične zemlje Hrvatske, koja sada mora voditi računa o njima kao svojoj dijaspori koju štiti i brani retorikom brutalne političke dekadencije.
Predsjednikovo neznanje, arogancije i bahatost
Toj dekadenciji zvanično Sarajevo se mora suprotstaviti odbranom bosanskohercegovačkih Hrvata kao autentičnih građana svoje domovine Bosne i Hercegovine, dizanjem na noge cjelokupne evropske i svjetske javnosti kako bi se poništila ideja Zagreba i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine da Hrvatska svoj provincijalni imperijalizam nahrani pretvaranjem jednog autentičnog bosanskohercegovačkog naroda u neautentičnu etničku manjinu.
Zbog ovog grozomornog Milanovićevog ispada, tokom konzulske ekskurzije dijelovima Bosne i Hercegovine, ima punog smisla uputiti oštru notu zagrebačkoj kvaziimperijalnoj strukturi s molbom/zahtjevom da Pantovčak i Banski dvori prestanu tretirati povijesne građane Bosne i Hercegovine hrvatske nacionalnosti kao svoju recentnu Hrvatsku plus. Samo Zagreb može od bosanskohercegovačkih Hrvata napraviti nacionalnu manjinu. Niko drugi, o čemu zorno svjedoče Milanovićeve riječi s početka teksta, pune neznanja, arogancije, bahatosti i mog dubokog uvjerenja da čovjek nikada, ama baš nikada, nije pročitao Dejtonski mirovni sporazum.
Gospodin poredi građane Bosne i Hercegovine hrvatske nacionalnosti s nacionalnim manjinama i traži za bh. Hrvate ona prava koja imaju nacionalne manjine u Hrvatskoj. Dakle, on, ako bi njegovu izjavu “preveli“ u međunarodno pravo, traži da se Bosna i Hercegovina konstituira kao građanska država (poput Republike Hrvatske), u kojoj će nacionalne manjine biti zaštićene tako što će samo i samo elektorat nacionalnih manjina birati svoje parlamentarne zastupnike u jednodomnoj saborskoj strukturi.
Debosnizacija bosanskih Hrvata
To je de facto ono što traži HDZ BiH, samo pod imenom konstitutivnosti, da bi se sakrila nakana i ambicija dokidanja zajedničkog života kao načina života, što vodi očito željenoj etnonacionalnoj getoizaciji bh. Hrvata kao još uvijek nedosanjanom snu ekipe koja evo već decenijama izvodi i mentalno i kulturno i politički i demografski Hrvate iz Bosne i Hercegovine.
Pretpostavljam da razumijete intenciju ove argumentacije: u Bosni i Hercegovini želim samo ono što već imamo u Hrvatskoj, poručuje Milanović, očigledno (ne)svjestan da je njegova politika tuđmanologije – kvazinauke koja se svih ovih decenija potvrđuje kao šifra debosnizacije bosanskih Hrvata, najzad pronađeni oblik izgradnje unitarne države u Bosni i Hercegovini. Zvanična politika Republike Hrvatske u punoj mjeri ide naruku najtvrdokornijim bošnjačkim nacionalistima, po principu bratskog srastanja suprotstavljenih ekstremizama.
Nažalost, društveni kontekst u odnosu na vrijeme odmah iza rata se promijenio nagore i mada bi bilo za očekivati da se ovovremena neotuđmanovska politika spram Bosne i Hercegovine snažno kritikuje od vodećih hrvatskih mislilaca u Bosni i iz Bosne, ta kritika uglavnom izostaje, budući da su i bošnjačka i bilo koja bosanska politika uglavnom i unaprijed proglašene neprijateljskim, s uvjerenjem da bosanskohercegovačka sinteza više nije moguća, pa je to u konačnici i vodilo ovovremenom vezanju srpskih i hrvatskih zastava u Bosni protiv Bosne, s radikalnom idejom hrvatskog nacionalizma da je ključna neprijateljska figura ovoga doba izmaštani lik prevejanog Bošnjaka muslimana, koji živi za diskriminaciju svojih stvarnih i dragih povijesnih komšija Hrvata.
Uvjerenje koje se širi iz tuđmanizma
Naravno, znamo da je politički mentalitet Stranke demokratske akcije i sve mutno oko tog mentaliteta uticao na izostanak integrativne hrvatskobosanske političke misli, čak toliko da se čini kako su bilo kakvi probosanskohercegovački intelektualni akteri (ako se pod njima ne podrazumijeva ono što traži HDZ BiH ili još radikalniji politički subjekti hrvatske provenijencije) gotovo iščezli.
Zato je pravo pitanje za ozbiljnu javnu debatu – šta je još, pored SDA i lažnih građanskih epigona ove stranke, uzrok defanzive hrvatskobosanske političke misli, s nadom da to nije uvjerenje koje se širi iz recentnog tuđmanizma: ne postoji nijedna politička, kulturna i intelektualna opcija u Bosni i Hercegovini, bilo bošnjačka, bilo bosanskohercegovačka, koja nije nacionalistička, budući da nacionalistička nije samo ona koja u potpunosti i u svakom pogledu podržava političke zahtjeve HDZ-a BiH i zagrebačke ispostave ove stranke, a takve strukture (da je relevantna) u Sarajevu gotovo da nema.
Ako je to tako, ako je u imaginariju hrvatske političke misli prethodno uvjerenje aksiomatske naravi, proizvodnja nove realnosti koja bi nadišla limite agonije u koju se guraju i Bosna i Hercegovina i njeni Hrvati i Bošnjaci i Srbi bit će izuzetno teška, da ne kažem nemoguća.
Kad se ‘upali’ bošnjački nacionalizam
Nažalost, sve se čita u svjesno prenaglašenom ključu kojega oblikuje strah od majorizacije, pa činjenica da hrvatski politički faktor institucionalno (zato što ima ogromnu političku moć) blokira formiranje nove federalne vlade i na taj način delegitimira rezultate izbora iz 2018. godine te suspenduje demokraciju, uopće se ne doživljava kao politička moć, budući da je, zbog načina izbora članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, jasno da te političke moći nema.
Ono što jeste istina je problem kognitivne disonance. Kao što velikom broju građana bošnjačke nacionalnosti nije problem da uzdižu i vole Tursku, istovremeno smještajući suverenitetsko vrelo današnje države u srednjovjekovno bosansko kraljevstvo, koje su uništili a ko drugi nego baš preci današnjih Turaka, i ne vide nikakav problem u tim disonantnim partiturama, tako i veliki broj građana hrvatske nacionalnosti činjenicu da HDZ BiH vlada većinom političkih procesa, čak toliko da mogu blokirati implementaciju izbora i drugih ključnih političkih odluka ako se ne sviđaju stožernoj hrvatskoj stranci, uopće ne doživljavaju kao dokaz da je imaginacija o neravnopravnosti malo nategnuta, već sve tu silnu političku moć ignorišu kao lažni argument, budući da je način izbora člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda dokaz univerzalno prepoznatog Rohigna statusa bosanskohercegovačkih Hrvata.
Onda se na hrvatski imaginarij neravnopravnosti bošnjački nacionalizam upali k’o kutnjak i, sa snažnim naslijeđem genocidne tragedije, svaki zahtjev za novom etničkom teritorijalizacijom može misliti samo u ključu redukcije života na 25 posto bosanskohercegovačke teritorije. Istovremeno, stotine hiljada građana Bosne i Hercegovine raznih imena i prezimena, Bošnjaka koji su Hrvati, Hrvata koji su Bošnjaci, Bošnjaka koji su Bošnjaci, Bošnjaka koji su Bosanci, Hrvata koji su Bosanci, Srba koji su Bosanci… a koji preziru retradicionalizirajući, primitivni bošnjački nacionalizam, bivaju utrpani u taj nacionalizam i izgradnja Bosne i Hercegovine kao naše zajedničke domovine strateški se suspenduje.
Ljubitelji etničke čistoće
Moram priznati da mi se čini malo neodgovornim utemeljiti figuru neprijatelja kao ključnu u elaboraciji stanja u Bosni i Hercegovini: kada ta figura dominira u diskursu, svaki zahtjev za integracijom, osim onoga koji dijeli zemlju na tri etničke reprezentacije, smatra se unitarističkom podvalom.
Potpuno izostaje ova figura prijateljstva: a možda među desetinama hiljada ljudi koji su naprimjer glasali za Komšića (i među njima mnogi koji ne žele ponovo glasati za lidera Demokratske fronte, prvenstveno zbog njegove političke travestije sa SDA-om), koji se vesele sportskim pobjedama bh. ekipa, ne gledajući njihov etnonacionalni sastav, već se raduju tako veličanstveno ljudski, izvorno čovječanski, ima mnogo onih koji naprosto žele da zajedno gradimo svoju domovinu, zajedno a ne odvojeno, i da ih vrijeđa kada se radovanje uspjehu naprimjer košarkaške ženske reprezentacije Bosne i Hercegovine doživljava kao nacionalizam “većinske nacije“, iako je “većinska nacija“ u toj reprezentaciji uglavnom nepredstavljena.
Gadi mi se ova argumentacija, ali je moram iznijeti radi uvjerenja da je, zbog predominacije figure neprijatelja, svaki integracijski akt unaprijed prezren kao neprijateljski, iako ogromna većina tih malih običnih ljudi vide Bosnu i Hercegovinu kao zemlju svih svojih ljudi, bez bilo kakvog apriornog zahtjeva za dominacijom.
Iz ugla dominirajuće politike neprijateljstva i unaprijed oblikovanih predrasudnih slika o Drugom, ja griješim, svih tih nekoliko stotina hiljada bosanskohercegovačkih glasova (za razne političke stranke) hoće majorizaciju, dominaciju, diskriminaciju,… sve je to zadojeno mržnjom spram svega hrvatskog, svi koji su protiv čistih kategorija, a za izmiješanu krv, e oni su problem – pa jeste li Vi pri sebi, Vi ljubitelji etničke čistoće, Vi nesposobni da shvatite da je “simplicistička pohvala izmiješanosti mogla stvoriti zablude, ali simplicistička pohvala čistoće je podržavala i podržava zločine“, kako nas je podučio mudri francuski filozof Nancy, dodajući da se po tom pitanju “nema o čemu raspravljati“.
Dom naroda koji je Predstavnički dom
E, moj Milanoviću, šta misliš na uspostavljanje drugog smjera: da ogroman broj te miješane krvi, tih desetina hiljada ljudi ne vide sebe kao čiste, homogene entitete, već samo hoće (mada to ne znaju zahtijevati) uzornu državu, koja, na tragu liberalne demokracije, kontekstualizira tradicijsku Bosnu u politički modernitet, dozivajući Bosnu i Hercegovinu s punom zaštitom kolektivnih prava, sa dva parlamentarna doma, s jasnim Domom naroda, koji je izraz etnokulturne pravde a ne rezervni Predstavnički dom.
(E tu smo te čekali, autorčiću, samo Dom naroda koji jeste Predstavnički dom mi prihvatamo, sve ostalo je neprihvatljivo, sve ostalo od Bošnjaka gradi politički narod, a nama to ne može ni pod kožu, pa nismo pokrenuli svu desničarsku mašineriju svijeta da uvjerimo međunarodnu zajednicu u naš neizdrživi položaj, ali ova neodesnica, naš ozbiljni politički saveznik, pomalo gubi na uticaju, pa ako ne uspijemo sada slomiti liberalnu demokraciju, nećemo nikada te će, umjesto libijskog saveza plemena, Bosna i Hercegovina biti država, a onda jao se nama, onda će sva naša borba za nacionalni interes biti prokazana kao korupcija, ono što jest-jest i jest.)
Kako izaći iz ove etnomatrice a da se spriječi majorizacija, koja se, sa hrvatske strane prenaglašava, a sa bošnjačke minorizira? Potrebno je zadovoljiti više kriterija, a jedan od najvažnijih tiče se odnosa Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.
Hrvatska treba podržati Bosnu i Hercegovinu kao liberalnu demokratsku državu, s ugrađenom zaštitom kolektivnih prava, bez redukcije tih prava na kriterije koji prevode bosanske Hrvate u etničku manjinu. Zahtjev HDZ-a BiH, odnosno zahtjev Republike Hrvatske, kreće se tim obodom: insistiranje na etničkoj čistoti u izborima, i na samo i samo etničkoj reprezentaciji u političkim institucijama, možda čini dobro kasti obuhvaćenoj povlasticama, ali povijesno gledano, HDZ BiH i Republika Hrvatska započeli su transformaciju bosanskohercegovačkih Hrvata u nacionalnu manjinu.
‘Jesu li moguće ‘politike prijateljstva’
I dok dobro napunjenih džepova velmože hrvatskog naroda svakodnevno pucaju apstraktne mantre o konstitutivnosti, Bosna i Hercegovina se konkretno prazni, odlaze naši Hrvati, a Hrvat Zlatko Miletić, delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, s dugim obavještajno-sigurnosnim stažom, što njegovoj izjavi daje vjerodostojnost, početkom juna ove godine, gostujući na FACE TV, izjavljuje: “Da obavijestim [predsjednika HDZ-a BiH Dragana] Čovića: jedna od poznatih obavještajnih službi nedavno je vršila procjenu broja stanovnika u Bosni i Hercegovini. Svega 285.000 Hrvata trenutno živi u našoj državi, skoro za polovinu manje od popisa iz 2013. godine, dobrim dijelom zbog politike koju on provodi s HDZ-om BiH.” Sapienti sat.
Kako izaći iz ove demografske i svake druge agonije i konfrontirajuće, nasilu proizvedene bošnjačkohrvatske dubioze, hinjski podržane od srpskog političkog faktora, kao trećeg elementa miješane krvi (koji, takođe, želi biti čiste krvi, dakle protubosanski)? Samo i samo transformacijom figure neprijatelja u figuru prijatelja? Jesu li uopće moguće “politike prijateljstva“?
O tome nekom drugom prilikom, dok svarite ovaj tekst.
Piše: Nerzuk Ćurak/AJB