25.11.2024.
HomeKolumne"Mnogo hučiš Dritane: Ako hoda kao Čarli Čaplin i gestikulira kao Šarlova...

“Mnogo hučiš Dritane: Ako hoda kao Čarli Čaplin i gestikulira kao Šarlova inspiracija za ‘Velikog diktatora’, onda je to – Abazović”

„Ako kvače kao patka, hoda kao patka i izgleda kao patka, onda je to – patka“, kaže stara engleska poslovica. A, ako hoda kao Čarli Čaplin i gestikulira kao Šarlova inspiracija za „Velikog diktatora“, onda je to – Dritan Abazović. Stvarno, otkako je Vojislav Šešelj osvojio Rakovicu, niko nije stvarao toliko buke na političkoj sceni kao predsjednik GP URA, pošto je, zahvaljujući uspjehu „ruskokolonaškog“ DF, postao politički „game changer“ i ambijentalni „osvježivač“ u Crnoj Gori.

Sula Radov kaže: „đe mnogo huči, plitko je“. Kredo je iz vremena „tradicionalne“ Crne Gore pa mu Dritan ne bi smio manisati, ako želi da i dalje bude voljeni „albanski četnik“ koalicionih partnera. No, tim se prije nameće pitanje: koji je vrag šefu bezbjednosnog sektora što onoliko larma po Skupštini, na pres konferencijama, u intervjuima… kad su nosioci te funkcije baždareni da „govore tiho i nose veliku batinu“?!

Huči li Dritan naveliko jer mu je batina mala? Ako je, uopšte, drži u rukama? Nakon postavljenja na čelo ANB advokata za „VIP“ klijente: popove, „kavčane“ i Marka Carevića, Abazović je još morao da Dejana Vukšića pohvali kao dobro rješenje za tu poziciju. Pokazavši, još jednom, impresivnu sposobnost da očas zaboravi principe kojima se do juče busao pred crnogorskom javnošću. Slikovito kazano: daš narkomanu da radi treću smjenu u apoteci – i to proglasiš za kadrovski „bingo“. Amfilohije je za tu vrstu brzog zaborava koristio metaforu „muvlje pamćenje“. Amin i za neku njegovu riječ.

Lišen (barem duge) batine, Dritan kao da pokušava da se nametne decibelima, nadimanjem i grananjem rukama. Nikako mu, međutim, ne uspijeva da ostavi utisak opasnog momka. Zasad, to mnogo bolje ide čuvenom Predragu Ivanoviću iz Budve, koji je ugrabio da patentira tu vrstu političkog izraza, pa potpredsjednik Vlade rizikuje da postane loša kopija lokalnog komunalca. U svakom slučaju, Dritan se odnosom prema Kenani Strujić-Harbić i Ljuiđu Škrelji legitimisao kao političar operisan od elementarne pristojnosti i savršeno predisponiran muškarac da se pojam viteštvo nikad ne izgovori u istoj rečenici sa njegovim imenom.

Možda Dritanu Abazoviću nije cilj da isprepada baš polovinu Crne Gore. Valjda zna da istorija ne poznaje takvoga podvižnika, a, istovremeno, nudi mu kao poduku sudbinu onih koji su imali takve pretenzije? Možda samo, pubertetski ponesen, hoće da opravda novokomponovani termin „dritanizacija“, tako što će da pomete one kojima je sam fasciniran i da obeshrabri one koji javno komentarišu karikaturalnost njegovog ponašanja i beskarakternost njegove politike? I, pride, preži da „grčkom scenariju“ izloži medijske kuće u koje nema petlju da ode ili je na njih kivan što su, kad se prevario da im se odazove, pokazale koliko je nedorastao izazovima pred kojima se našao.

I on i njegova GP URA. Lider i partija koja je podrškom Jovanu Vučuroviću izgubila, ne samo pravo da pogleda u oči bilo kom Bošnjaku, nego i da o sebi govori u  kontekstu afirmisanja ljudskosti. Ehej, čovječe, glasati za fana Ratka Mladića i negatora genocida, a sebe predstavljati kao o građansku družinu, pa se još izdavati za moralnu gromadu i garanta vladavine prava… Uraši, s tom šupljom pričom nemojte dalje od pola sedam i četiri es.

Je li svrha onolikog vokalnog napinjanja i dučeovskog podizanja brade, da se spriječi propitivanje „evropske“ poruke o nedopustivosti prebrojavanja krvnih zrnaca? Koja bi bila pun pogodak da je potpredsjednik Vlade njome gađao u čelo svoga premijera. Zdravka SPC Krivokapića, koji je pažljivo prebrojao krvna zrnca svakom apostolu, prije nego ih je pripustio u svoj kabinet. I, sad, Dritan, nehotice uokvirujući sliku o sebi kao novom Sejdu Bajramoviću ili Rahmanu Morini, drži građansku vakelu onima koji konstatuju da je član vlade koju autentični koritar i tv-fašista Aleksandar Raković fali zbog toga što je treća srpska u regionu!

Nije se u prethodna tri mjeseca ovaj doktor politikologije prosipao samo na civilizacijskim pitanjima. Kad neko s njegove pozicije poručuje da ga ne interesuje 1918, ne pokazuje time koliko je progresivan, nego koliko ne razumije društvo u kojem živi i državu kojom mu je dopalo da upravlja. Jer, svako sa dvije funkcionalne ganglije za politiku vidi da je gro problema u kojima se i danas koprca Crna Gora, ukorijenjen u tu mračnu godinu. Uz to, ne postoji teza koju je stvarnost toliko razorila kao što je onu o procvatu ekonomije kao lijeku za kopanje po identitetskim ranama. No, izgleda da se lako pamti, pa lider Ure i njegovi pobočnici jašu nemilice na njoj, dok im se na licu čita samouvjerenost tipična za ljude jedne knjige.

Možda Dritan Abazović, ipak, nije do kraja štetovan za politiku, ali djeluje opasno pogubljen. Njegovo nekontrolisano ponašanje samo je posljedica intimne spoznaje i duboke frustracije što je za 100 dana prošao put od pobjednika do pajaca. Zato mu, i za njegovo dobro, dok još nije prešao crtu nakon koje mu nema povratka, treba skrenuti pažnju na suštinu, na ono što se ne može zabašuriti nikakvom drekom i „helikopterima“ sa govornice. Na odluke koje dolaze i posljedice kojima neće biti potrebno  tumačenje: biće apsolutno jasne i istorijske (šta da se radi, biće takve pa se mora upotrijebiti ta, Uri mrska riječ).

Petparačka je manipulacija za površne inostrane i oštećene domaće mozgove, poređenje naših crkava i manastira sa privatnom kućom koju država hoće da otme vlasniku i pokloni drugome. Zdravko Krivokapić možda i vjeruje da je tako? Što da ne, kad čovjek svjedoči da se planine pomjeraju intaktno, možda ga je Leposavić uvjerio da mudro zbori kad ortaku Varheljiju prodaje takvu laž. Premijer je, uostalom, iz tog filma, vjerski fanatik za koga država postoji da bi servisirala crkvu. Izgubljen slučaj za sekularnost i tačka!

Dritanu Abazoviću se, ipak, danas i svakog narednog dana, mora crtati jednostavna i ultimativna istina: izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovijesti istorijska baština države Crne Gore postaje vlasništvo države Srbije!!! Jer, Mitropolija crnogorsko-primorska samo je jedna od eparhija Srpske pravoslavne crkve. A SPC je crkva države Srbije, sa sjedištem u Beogradu! Sve što pripada MCP, pripada SPC, a time, automatski i Republici Srbiji!!! Kraj.

Nema, dakle, alibija u neznanju! Ni Za Dritana, ni za Filipa, ni za Boženu, ni za Aleksu Bečića, ni za Vladimira Jokovića… Onoga momenta kad pritisnu taster ili podignu ruku „ZA“ Izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, sa umišljajem će počiniti zločin protiv države Crne Gore i predati ono najvrijednije što ima Srbiji.

Za takve odluke ne sude glasači. Takvim odlukama sudi istorija!

Zato, batalite inferiorne pošalice o tome kako crnogorske crkve i manastire niko neće ponijeti za Srbiju. Ostavite ih Emilu Labudoviću da njima pokriva vašu golotinju sa ekrana Javnog servisa, čim ga „oslobodite“.

Prethodno, valjalo bi da oni koje je zapalo da odlučuju, imaju na umu još nešto: vi, zapjenušani borci protiv čerečenja državne imovine, lelekači nad četiri milijarde duga, možete predati Beogradu najvrijednije što imamo, pokloniti Srbiji neprocjenjiva svjedočanstva našega postojanja. Ali o sudbini Crne Gore ne odlučuje glas bilo kojega poslanika, ni Filipa Adžića, ni Božene Jelušić, niti nekog trećeg „Crnogorca“ u redovima parlamentarne većine. O sudbini Crne Gore odlučuje odnos snaga između onih kojima je ona jedina država i onih kojima je rezervni položaj ili moneta za potkusurivanje. Zato, uprkos apelima i peticijama, Filip Adžić i svi ostali poslanici, a pogotovo Aleksa Bečić, odlučuju, samo o jednom trenutku crnogorske istorije. Nije pitanje da li će Crna Gora opstati, nego da li će nekoga poslanika ove Skupštine 2121. pominjati kao što se danas pominje Savo Fatić.

Eto, to je, zapravo, prava tema za sve, pa i za potpredsjednika Dritana. Zato, umjesto što pokušava da prepadne Crnogorce oslobođenjem, bolje bi bilo da Dritan Abazović poradi na problemu vlastitog straha i uzroka eventualno limitirane slobode. Možda još nije kasno da batali ponašanje i politiku zbog koje se, evo tri mjeseca, naši Albanci, ni krivi ni dužni, izvinjavaju Crnogorcima.

Piše: Darko Šuković, Antena M

Reklamni prostor

Ovdje može biti vaša reklama. animacija / logo / tekst

Posljednje vijesti