Godinama je bilo nezamislivo da bi Milorad Dodik u Hrvatskoj mogao dobiti termin za bilo kakav sastanak s državnim vrhom, bilo s predsjednikom Republike, bilo s Premijerom, koji bi se mogao tumačiti kao službeni prijem. Bilo je, doduše, skandala ili diplomatski rečeno, propusta. Jedan je bio posjet bivšeg predsjednika Josipovića Banja Luci i službeni razgovor s Dodikom. Doduše, u kontekstu puta u BiH, Josipovićeva savjetnica napravila je tešku grešku neformalnom rečenicom u razgovoru s Dodikom, u kojoj je rekla da ga Predsjednik pozdravlja i da mu čestita praznik (Dan Republike Srpske, čije obilježavanje je poslije zabranio Ustavni sud BiH), a ta neformalna rečenica bila je dovoljna Dodiku da tvrdi da mu je hrvatski Predsjednik službeno čestitao „njegov” praznik. Nesretni Dan Republike Srpske bio je povod još jednom skandalu, jer je hrvatski veleposlanik u Sarajevo došao na svečanu akademiju povodom Dodikova „praznika”, po njegovoj interpretaciji na njen kraj, a to je tada bilo dovoljno da na Zrinjevcu povuku jedini mogući potez – promptno povuku veleposlanika i razriješe ga dužnosti.
Otkud Dodik u Zagrebu 16. rujna, samo dan nakon proslave Dana srpskog jedinstva. Novi Vučićev i Dodikov praznik dizajniran je prema potrebama velikosrpskog projekta i u skladu s konceptom „Memoranduma 2”, što znači da taj projekt ne dovodi u pitanje samo integritet BiH, nego i Hrvatske. O razaranju BiH na proslavi je govorio Dodik, a riječi Aleksandra Vučića na toj proslavi morale su biti poučne i Zagrebu kad je Vučić objašnjavao kako je 1918. jedinstvo Srba osiguralo ostvarivanje tadašnjih skupnih prioriteta: „ „. među tim borcima bilo je više od 10 odsto dobrovoljaca iz Hercegovine, Krajine, Like, Dalmacije. Zato je veoma važno kada se suočavamo s velikim izazovima, bez obzira na naše ekonomske uspehe, moramo da budemo jedinstveni. Da budemo pametni i da se političkim sredstvima borimo za slobodu srpskog naroda.”
Kad je Dodik objavio da će biti službeno primljen u Zagrebu, javnost nije imala nikakve informacije o svrsi posjeta, a tek nakon burnih reakcija iz Sarajeva, krenula je svojevrsna „strategija smanjivanja štete”. Naime, iz Vlade je poručeno da je Hrvatska spremna razgovarati sa svim dionicima krize u susjednoj BiH kako bi se pomoglo njenom razrješavanju, a neimenovani suradnik, predsjednika Milanovića, vjerojatno njegov predstojnik Ureda i ujedno vanjskopolitički savjetnik Orsat Miljenić, novinare je brifirao kako se radi o početku Predsjednikove inicijative za pokretanje dijaloga u susjednoj državi. Dio strategije smanjivanja štete je i činjenica da će izostati izjave sudionika nakon sastanka, i u Vladi i u Uredu Predsjednika, a da će domaćini poslati tek izjavu za medije o tijeku sastanka.
Dolazak u Milanovićevoj ‘režiji’
Vjerojatno je dolazak Dodika u Zagreb u Milanovićevoj „režiji”, jer on je preuzeo centralnu ulogu u ovom Dodikovom vrućem jesenskom danu u Zagrebu, a poznajući Milanovića, vjerojatno se radi o djetinjastoj reakciji na intervju što ga je prije nekoliko dana Bakir Izetbegović dao jednoj regionalnoj televiziji. Izetbegovićeva retorika u tom intervjuu nije bila najsretnija. On je govorio o opasnom savezništvu Milorada Dodika i Dragana Čovića u razbijanju BiH i zaprijetio: “Ako Čović nastavi s prijetnjama, suradnjama s Dodikom protiv Bošnjaka, pritiscima, onda će se slučaj Komšić spustiti na druge razine. Učinit ćemo sve da se razbiju mehanizmi i napravimo normalnu državu”. Izetbegović je ovom rečenicom priznao da je Komšić projekt SDA, da nije izabran glasovima onih koje bi u Predsjedništvu trebao zastupati, a da je SDA spremna ponoviti ovaj izborni obrazac i na drugim razinama vlasti.
Reakcija Čovićevih ljudi na ovu izjavu bila je burna, Izetbegovića se uspoređivalo s Miloševićevom „pasivnom agresijom” prije početka rata u bivšoj Jugoslaviji, ali poruka, pogotovo izvađena iz konteksta glasi da je moguće poništiti političku volju Hrvata u BiH i oduzeti im politički identitet.
Milanović je u takvoj situaciji napravio upravo ono što se nije smjelo uraditi, upravo suprotno onome što je uvijek upozoravao Stipe Mesić, jedan od hrvatskih političara koji ponajbolje razumiju BiH. Umjesto da je to bio povod Milanoviću da pozove Izetbegovića na razgovor, bilo javno bilo “tajno-diplomatski”, bilo u Zagreb, bilo na neutralni teren, da ga upozori kako Čovićeva politika petljanja s Dodikom nije politika Republike Hrvatske i kako je državni vrh u Hrvatskoj svjestan da je Čovićeva politika pogrešna. Milanović ponavlja Čovićevu grešku.
Sarajevo je glavni grad Hrvatima u BiH, i oni ponajprije s Bošnjacima moraju riješiti svoje probleme u toj državi – stalno je i dosljedno ponavljao Mesić, a to bi morala biti pouka i današnjem državnom vrhu Hrvatske. Premijer Plenković sigurno nema skrivenih namjera kad govori Hrvatima u BiH da će Hrvatska biti i odvjetnik BiH u Bruxellesu u pristupanju EU i NATO savezu, ali da će biti i odvjetnik Hrvatima u BiH u uspostavljanju statusa koji će oni doživjeti kao ravnopravan drugim dvama narodima, prije svega, posredstvom izbornog zakona koji bi spriječio mogućnost da ijedna nacionalna zajednica nekoj drugoj nameće njeno političko vodstvo. Taj se cilj može postići strpljivim razgovorima s legitimnim bošnjačkim predstavnicima, ali nikako s Dodikom, kojem je ravnopravnost konstitutivnih naroda i izborni model zadnja briga, a zanima ga samo destabilizacija i slabljenje službenog Sarajeva.
Bez strpljenja da upozna BiH
Iako se hvalio svojim porijeklom iz Bosne i Hercegovine, pa i time da su mu preci ondje bili na glasu kao konjokradice, čak da se taj nadimak držao uz prezime i kad su mu preci već živjeli u Sinjskoj krajini, Milanović nikad nije bio dovoljno strpljiv da prouči i upozna političke probleme BiH. Zato je nizao greške, od dolazaka u Mostar mimo Sarajeva, dok je bio premijer, preko one nesretne izjave crnogorskoj televiziji o trima entitetima u BiH, pa do najnovijeg gostoprimstva Dodiku.
Ako je njegova inicijativa o približavanju stavova u BiH na papiru i postojala, prije primanja Dodika u Uredu Predsjednika, ona je na tom papiru otišla niz vodu onog trenutka kad je objavljeno da će Dodik proći kroz ulazna vrata parka koji okružuje Ured Predsjednika, mimo inače stroge procedure pregleda što ih provodi vojna jedinica što čuva Predsjednika i njegov Ured.
Milorad Dodik je čovjek koji ne može u SAD, s kojim ne razgovara nitko u demokratskom svijetu, tko drži do sebe. Razgovorom s njim nije moguće pokretati proces utvrđivanja činjenica, uspostavljanja razumijevanja i pomirenja.
Piše: Davor Gjenero, AJB