Kokan Mladenović: Direktna sprega države i mafije uz blagoslov crkve i policije

0

U zemlji gdje su heroji, ubojice i zločinci, Ratko Mladić i Radovan Karadžić, iluzorno je govoriti o herojima i heroizmu, kaže za Nova.rs proslavljeni pozorišni reditelj

Biografija reditelja Kokana Mladenovića mjerena brojem pozorišnih režija je impresivna, potvrđena je i dvocifrenim brojem najznačajnijih pozorišnih nagrada, a najviše kvalitetom predstava koje su, najčešće, bile pozorišni događaj prvog reda i vremenom sticale status kultnih predstava tvoreći čvrstu arhitekturu našeg pozorišnog života. Na posljednjem Sterijinom pozorju njegova predstava „Posljednje devojčice“ ovenčana je sa tri Sterijine nagrade: kao najbolja predstava, a Steriju su dobili i Mladenović za režiju i Maja Pelević za tekst. S obzirom da je Kokan Mladenović od one vrste umjetnika koji se ne zatvara u nišu svog posla, već promišlja i scenu van pozorišnih sala gdje su na repertoaru neke druge predstave i neki drugi glumci i reditelji koji režiraju stvarni život, ovaj razgovor je usmjeren u tom pravcu.

Razgovaramo na dvogodišnjicu građanskih protesta u zbog pokušaja da se ponovo uvede vanredno stanje tokom korona epidemije. Vidite li povode i kapacitete za neki novi bunt?

– Povoda ima svakodnevno. Imamo državu kojom, protiv ustava i zakona, vlada jedan čovjek; imamo direktnu spregu države i mafije, do mjere da ne znate gdje se jedan pojam završava a drugi počinje; imamo sveukupnu estradizaciju života i pretvaranje države u rijaliti program u kome se u blatu rve sedam miliona ljudi, uz blagoslov crkve, sudstva i policije; imamo zakone koji važe samo za sirotinju i radnike koji se kao robovi iznajmljuju desperadosima neoliberalnog fašizma… Imamo dakle dnevni povod ne za proteste, već za revoluciju, ali kad se dotaknemo kapaciteta, tu počinju problemi. Mislim da ćemo, da bismo došli u poziciju da otjeramo ovu vlast, morati prvo da otjeramo najveći dio naše nesposobne i korumpirane opozicije.

Vi ste se i kroz profesionalni angažman i kroz javne nastupe deklarisali kao čovek bunta i nepristajanja. Kad sumirate rezultat takvog stava, vidite li učinak Don Kihota ili čovjeka koji je, barem u domenu onoga što radi, otkrilio vrata slobode i za druge?

– Čehov kaže:“Ja nisam ni liberal, ni konzervativac. Meni je sveta čovhekova sloboda, sloboda od sile i laži.“ Duboko vherujem da se pozorište, ako je pravo i smhelo, bori upravo za one postulate društvenih vrijednosti na kojima počiva svako idealno demokratsko društvo. Trenutno se na repertoarima teatara u osam zemalja igraju 24 moje predstave, koje, na godišnjem nivou, vidi oko 150 000 gledalaca. Ja uopšte ne mislim da je to mali broj potencijalnih sagovornika, naprotiv, vjerujem da je to masa koja može da utiče na kreiranje društva u kome živi i da teme koje pokrećemo, pitanja koja postavljamo i način na koji ukidamo laž u komunikaciji sa našim gledaocima, naviknutim da budu lagani i manipulisani, mogu, kamen po kamen, predstavu po predstavu, da poprave svet koji se raspao pred našim očima.

Imate li utisak da i sama mogućnost slobode na neki način plaši ljude, da su rezervisani prema toj mogućnosti i da, vapeći za slobodom, ipak biraju pokornost i hod pognute glave?

– Sloboda je, kao i hrabrost, nešto što ne zavisi od onoga ko vam otima slobodu, ili vas ugrožava, već zavisi od nas samih, našeg morala, naše etike, naše spremnosti da se za svoju slobodu borimo i izborimo. Problem u toj borbi je što borba traži žrtve, a na našoj javnoj i političkoj sceni jako je malo onih koji su spremni da ugroze lični komfor, lične interese i da se bez zazora upuste u borbu za slobodu. Iz ove perspektive, suživota sa stotinama hiljada kukavica i podanika, još veličanstvenije djeluju imena Josipa Broza Tita, Koče Popovića, Moše Pijade i hiljada onih koji su imali hrabrosti i integriteta da se za slobodu bore i izbore, bez obzira što su u toj borbi, u zatvorima i ratovima, proveli najbolje godine svog života.

Da li ste razmišljali kako se dogodilo da narod koji u svom nacionalnom karakteru baštini junaštvo kao jedan od bazičnih principa, sklizne u kukavičluk i vrati se rajetinskom mentalitetu?

– Mi smo uradili sve da kompromitujemo veličanstvenu epopeju srpske vojske u Prvom svjetskom ratu i herojstvo jugoslovenskih partizana i antifašista u Drugom ratu, rehabilitujući kvislinške pokrete, četnike, Ljotićevce, Nedićevce, pa i samog ratnog zločinca Dražu Mihajlovića. U zemlji gdje su heroji, ubojice i zločinci, Ratko Mladić i Radovan Karadžić, iluzorno je govoriti o herojima i heroizmu. Da bi se prestalo biti rajom, mora se imati osjećanje morala i pravdoljubivosti. Na žalost, u ovoj zemlji je nepodvlačenje crte nad našom sramotnom istorijom devedestih, u sprezi sa medijima kojima je govor mržnje upisan u osnivačke povelje i sistemom obrazovanja koji vas neće suočiti sa činjenicama o pogreškama sopstvenog naroda, niti će vam razvijati kritičko mišljenje, jer ni kritika ni mišljenje nisu potrebni u ovom partokratskom Diznilendu. On je doveo do toga će se mladi ljudi mnogo radije učlaniti u pomladak stranke na vlasti, ili u ekspoziture te stranke zvane navijačke grupe, nego što će otići u šumu i otuda se vratiti kao oslobodioci svoje osramoćene zemlje.

Koja je to dobitna kombinacija aktuelne vlasti kojom upravlja građanima i drži ih u pokornosti?

– Industrija medijskih laži, kreiranje nove nacionalne mitomanije, pretvaranje proletarijata u prekarijat, zavisan o povremenim, privremenim i loše plaćenim poslovima, kriminalizacija svih poluga vlasti i njihovo ustrojstvo po principu mafijaške organizacije, sa jedne strane, a ponižavanje sistema obrazovanja i institucija kulture, uz nemilosrdan obračun sa medijima i pojedincima koji misle suprotno vladajućoj većini, ili se uopšte usudjuju da misle, sa druge.

Očekujete li nešto od novog saziva Skupštine, opozicije u njoj i kakva mislite da će biti nova vlada?

– Nova vlada će nastaviti kontinuitet kršenja ustava i novi premijer će svakako biti marioneta predsjednika države i njegove interesne grupe. Očekujem da će opozicija uspjeti da pokaže svoju moć, svoju političku disonantnost i svoju sklonost ka kompromisima, ne bismo li napokon saznali ko jeste, a ko nije opozicion. Svaki put kad se mijenja sastav skupštine ja se iznova divim Tomi Rosandiću, autoru monumentalnih skulptura ispred Skupštine, koji je još onda shvatio da je suštinski posao onih koji sa najboljim namerama ulaze unutra, nemilosrdno rvanje sa konjima.

Na koji način će Aleksandar Vučić trošiti novi mandat i ima li išta novo što bi se moglo reći o njegovoj vladavini?

– Aleksandar Vučić će nastaviti da bude ono što jeste, a mi ćemo, jednom, morati da crvenimo pred unucima i objašnjavamo im kako je moguće da je jedan ozbiljan i hrabri narod, u vremenu svog najvećeg istorijskog posrnuća, imao za predsjednike ljude poput Slobodana Miloševića, Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića.

Vaša predstava “Pad“ obradila je temu gubitka života nezaštićenih radnika, sada radnici masovno gube i posao i sigurnost. Koja je to sudbina namenjena radničkoj klasi?

– Ne postoji radnička klasa. Postoje postiđeni ljudi koji rade i nose pamperse u Juri; postoje iznajmljeni radnici, ucenjeni radnici, zastrašeni radnici, postoje oni kojima upravljaju vlasnici pečenjara, šoferi, partijski čankolizi, sa mesta direktora najvažnijih državnih preduzeća. Da bi radnička klasa bila klasa, ona mora da poseduje klasnu svest. Klasna svest podrazumeva svest o značaju radnika u procesu proizvodnje, o njegovim ljudskim i sindikalnim pravima itd. Pogledate li važeći zakon o radu, videćete da je on ukoričena masovna grobnica za sve stradale i one koji će tek stradati u toj sprezi vulgarnog kapitala i partokratskog upravljanja preduzećima.

U Ukrajini bukti surovi rat. Je li vas strah od nečeg goreg, od svjetske ratne kataklizme?

– Rat u Ukrajini je ogromna tragedija za pravdoljubivi svet i nesrećni ukrajinski narod, ali je, istovremeno, i vulgarni trijumf centara moći i novca, kreatora ratne i vojne industrije, onih koji sa ogromnim zadovoljstvom ratuju protiv Rusije do poslednjeg Ukrajinca, prodajući tim istim nesretnicima svoje prljavo oružje za stotine milijardi dolara. Nekad nisam siguran šta mi je gadnije – ruska agresija na jednu suverenu zemlju ili način na koji “demokratski“ svet brani tu istu zemlju. Ne mislim da će se sve završiti svetskom kataklizmom, ali sam uveren da je, ako vanzemaljci stvarno postoje, ovo pravi trenutak za totalnu okupaciju trećeg kamena od Sunca.

Mahom radite i režirate sa “one strane“ Save i Dunava i u regionu. Jeste li se definitivno oprostili od svoje beogradske karijere?

– To je pitanje za upravnike beogradskih pozorišta, ne za mene. Ja samo znam da uspesi, nagrade, festivali, međunarodna priznanja, ne znače ništa ako niste član ili bar simpatizer vladajuće partije, ili ako niste kreativni kolaborant, zvani “ja se samo bavim pozorištem, a moje pozorište je daleko od stvarnosti jer je opšte i umetničko.“ Za deset godina sam u Beogradu režirao dve predstave. Mene su, jednostavno, isterali u bolje, pa sam se, preživljavajući to progonstvo, veoma dobro snašao u teatrima koji nisu trgovine za rasprodaju umetnosti, ili u malim trupama u kojima je još uvek moguće istraživati ono najlepše i najuzbudljivije u umetnosti pozorišta – istinu o sebi i svom vremenu. Svaki put kada sa nekim malim, alternativnim trupama, na najvećim državnim festivalima, trijumfujemo nad predstavama u koje su ugrađeni milioni budžetskog novca i tone umetničkih sujeta, bude mi iznova neprijatno koliko njima nije neprijatno zbog toga.

Volio bih da sam mogao da vam postavim pitanje koje bi impliciralo barem neki optimizam. Ima li mu i gdje mjesta?

– “Optimizam je nedostatak informacija“, kako to kaže Lec, a ja vjerujem da je u pravu.