Piše: Željko Trkanjec / Jutarnji list
Dio hrvatskog korpusa u BiH u svoj je politički DNK početkom višestranjačja ugradio slabost koja do danas šteti njemu i Hrvatskoj. Tuđmanova ideja “globalnog HDZ-a” opstala je samo u BiH sa svim negativnim konotacijama. Beograd je pazio da niti jedna srpska stranka u BiH ne dijeli ime s onom u Srbiji.
Hrvatski sabor jučer je izglasao Rezoluciju o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Nije trebao. Niti je HDZ trebao pristati na iznudu DP-a. Niti su za nju trebali/smjeli glasati liberali Vladine koalicije.
Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman izjavio je u ponedjeljak da je apelirao na europske kolege da, kad posjete BiH, razgovaraju s legitimnim predstavnicima sva tri konstitutivna naroda kako bi stekli pravu sliku o multietničkom karakteru zemlje.
Rezolucija u točki 3 govori o legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda. Odvajanjem pet stranaka od Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS), koji je Dragan Čović, vječni predsjednik HDZ-a BiH, osnovao kako bi stavio pod kontrolu ostale stranke, to tijelo više nema – realno, nikad nije ni imalo – potreban legitimitet. Točka 8 traži nastavak suradnje s HNS-om BiH. Više nego dovoljan razlog da se ne podrži Rezoluciju.
Izjava Tomislava Josića (DP) da se radi o “aktu Sabora koji prvi put jasno, argumentirano i povijesno utemeljenoj vrednuje ulogu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane” vodi nas presudnom razlogu zašto Rezolucija nije trebala ni smjela biti izglasana. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna spominje se u preambuli Rezolucije, a nema je, što je politički zrelo, u saborskoj Deklaraciji o Hrvatima u BiH iz 2018. godine, na koju se Rezolucija referira. Zaboravili su (jesu li?) autori teksta da je to tijelo odgovorno za logore u koje su slani pripadnici drugih naroda. I da je zbog tog tijela u nekoliko navrata Hrvatska zamalo teško stradala, preciznije bila izjednačena na razini krivca sa Srbijom Slobodana Miloševića. Marina Karlović-Sabolić u Slobodnoj Dalmaciji prije koji tjedan detaljno je izložila kako je ta tvorevina, kojoj zločin nije bio stran, tijekom postojanja izgubila znatan dio teritorija. Josić i DP nisu progovorili o toj dimenziji “vrednovanja uloge” tvorevine koja je trebala biti kontrapunkt Republici Srpskoj (RS).
U ponedjeljak u Mostaru susret dvojicu prijatelja i saveznika. Milorad Dodik, pravomoćno osuđeni bivši predsjednik RS-a, i Čović. Izjave im reflektiraju sadašnju verziju Rezolucije, ali i onu prvu. “HDZ je kao politički predstavnik hrvatskog naroda relevantan u smislu predstavljanja stavova hrvatskog naroda”, rekao je Dodik.
Čović je odšutio njegovu najopasniju izjavu prema kojoj smo “mi, hrišćani, pod pritiskom muslimana u BiH. To svijet treba da zna”. Povratak religiji, kao u doba rata u BiH, isključuje racionalnost, budi zle emocije i opasne težnje. Dodikova izjava ide protiv hrvatskih interesa u BiH jer izborna se reforma ne može nametnuti, nego dogovoriti. Prije svega s Bošnjacima, pozivajući se na načela federalizma u skladu s rezolucijama Europskog parlamenta. Ne samo u Federaciji, u cijeloj BiH. A tu nastupa Dodik: “Mi iz RS-a nećemo dati saglasnost da se mijenja Ustav BiH u pogledu člana Predsjedništva kada je riječ o izboru iz RS-a.” Što ćemo s Hrvatima u RS-u? Nema ih u Rezoluciji.
Čović i Dodik podsjećaju na pregovore koji su nanijeli štetu Hrvatima u BiH i Hrvatskoj, ratnog zločinca Radovana Karadžića i tadašnjeg lidera HDZ-a BiH Mate Bobana. Retorika prve dvojice zaoštrava se u skladu s najavom Rezolucije. Raspad BiH, koji Dodik zaziva javno, Čović i dalje oprezno, ali sve otvorenije, vodi geopolitički katastrofu za Hrvatsku. Srbi i dalje planiraju izgraditi aerodrom u Trebinju. Shvaćaju li u HDZ-u BiH njegovu stvarnu ulogu? Karadžić je tražio izlaz na more kod Prevlake.
Rezoluciju nije pisao DP nego desničari koji su se okupili u Zagrebu krajem travnja, ne DP, prezentirajući okvire trećeg, hrvatskog entiteta. Tvrdili su da imaju podršku sadašnje američke administracije (zato Dodik suprotstavlja “hrišćane i muslimane”). Teza koja nije potvrđena, ali SAD i dalje službeno podržava opstanak BiH u sadašnjim granicama.
Politička demokratizacija u bošnjačkom i hrvatskom korpusu koja dokida jednostranački pozitivan je signal koji stvara prostor dogovorima. BiH svakako treba redefiniranje unutarnjeg ustroja, a bošnjački korpus mora shvatiti da njihov imperativ unitarne države vodi raspadu BiH, kao i srpski secesionizam koji zato Hrvati ne smiju slijediti. EK je prije nekoliko godina dobro poentirala, snažna Federacija BiH od osudane je važnosti za budućnost BiH koja je hrvatski sigurnosni prioritet. Na toj su osnovi i međunarodnu suradnju, može planirati novo unutarnje uređenje BiH, ali bez Dodika, Čovića, Bakira Izetbegovića i – Rezolucije.