U RATU NAJPRIJE STRADA ISTINA: TURČILO, OSMANČEVIĆ, OSMANAGIĆ I FORTO U DDBIH O SLOBODI MEDIJA

„Slobodni mediji, naravno, mogu biti dobri ili loši, ali je sigurno da će, bez slobode, uvijek biti samo loši“, riječi su to Alberta Camusa.

A upravo mediji mogu imati presudan utjecaj na put kojim neko društvo ide, na kvalitet života građana, na ostvarivanja njihovih osnovnih prava i zato nije priča o medijima samo priča o tome kako medijski radnici žive ili rade.

To je priča o društvu u cjelini, slobodni mediji znače napredno društvo.

Profesorica Turčilo se osvrnula na prvi dio naše današnje emisije u kojem smo govorili o Palestini, te je istakla da je primjer Palestine apsolutno veliki ispit za medije, ali i primjer ispita ljudskosti, ne samo medija nego kompletih društava pogotovo društva kakvo je bosanskohercegovačko koje je prošlo kroz vrlo slična iskustva u svojoj neposrednoj prošlosti.

• Naravno da tu mediji moraju odigrati vrlo važnu ulogu, ne samo odgovarajućeg izvještavanja o svemu onome što se dešava u Palestini, nego i obrazovanje naše publike, odnosno građana BiH, o suštini napada na palestinski narod i državu. U tom kontekstu mislim da mediji zaista imaju veliku ulogu, ne samo izvjeptavati o humanitarnoj katastrofi i ratnim strahotama, nego i da objasne i uzroke i posljedice i šta to sve znači nersamo za Palestinu i Palestince, nego uopšte za naše ljudske i demokratske vrijednosti – kazala je profesorica Turčilo, te dodala da ovo što gledamo kao slike iz Palestine, naprosto je nešto što podsjeća na našu ratnu prošlost i podsjeća na to kolike razmjere užasa i zla mogu da budu ako se ono dopusti.

Profesor Osmančević smatra da je važna i presudna uloga medija u razrješavanju ovakvih humanitarnih katastrofa kakvima svjedočimo trenutno u Palestini.

• Iznimno je važna uloga medija i stoga nije slučajno da je Izrael, između ostalog, napao i sjedišta međunarodnih medijskih kuća. Dakle, znamo az staru izreku da „u ratu najprije strada istina“, dakle, ono što sasvim sigurno smeta Izraelu je to što novinari izvještavaju o svakodnevnim događajima iz minute u minutu, i onda te žive slike jednostavno ne mogu se ignorirati. One imaju veliki utjecaj na percepciju ljudi u cijelom svijetu. Međutim, ne radi se samo tu o izvještavanju, tu se, između ostalog, radi i o demistifikaciji o raspakivanju različitih vrsta propagandnih sadržaja države koji se plasiraju naravno i kroz informativne agencije i kroz druge medije. Tu se naravno radi i o političkoj i vojnoj propagandi, o širenju lažnih vijesti, dakle, kroz internet, kroz društvene mreže. To je jedna sihronizirana, osmišljena, složena akcija koja ide i prije početka rata tokom sukoba i ide poslije toga. Međutim, mediji imaju ne samo te uloge, oni imaju i mobilizatorsku ulogu, da mobiliziraju svjetsku javnost, da mobiliziraju međunarodne institucije, da mobiliziraju političke vođe, da mobiliziraju vodstva država, da se prijes vega utječe an to da se sukob zaustavi, da se postigne neka vrsta sporazuma u prekidu avtre, a kasnije naravno u pregovaranju  o postizanju mira. Možemo se prisjetiti rata u BiH koji se također odigravao pred kamerama svjetskih televizijskih kuća i recimo uloge koju su novinari imali u otkrivanju koncentracionih logora u kojima su bili ljudi zatočeni, i otkrivanju naravno masovnih grobnica i svega ostalog. Dakle, mediji igraju prvorazrednu ulogu i u ratnim konfliktima, ali i u postizanju mira, odnosno igraju prvorazrednu ulogu i u demokratizaciji i razvoju društva – kazao je profesor Osmančević.

Adnan Osmanagić, direktor RSG-a, kaže da se nažalost, historija ponavlja i da se ništa nije desilo što se već nije dešavalo.

• Tu su mediji uvijek kolateralna šteta. Jednostavno u Palestini je trebalo ugasiti svjetlo, da se neke stvari odrade u mraku, a to svjetlo su mediji prvenstveno. To je sistemski odrađen posao i srušen je taj toranj koji je bio sjedište mnogih svjetskih medija. Tako da s emože povući paralela između onoga što se dešavalo u Bosni i Hercegovini i Palestini danas – istakao je Osmanagić.

Fedžad Forto, kao dugogodišnji iskusni novinar, kaže da se rat ne vodi samo topovima, raketama, avionima i puškama, rat se vodi i informativno, kroz medije.

• Uvijek je cilj demonizirati protivničku stranu, idealizirati, opravdati svoj cilj. I u tome smislu, nažalost, postaju novinari, medijske kuće, legitimna meta za one koji rade te stvari, jer ne žele da slika izađe iz tog okvira crno-bijele, kako je žele prikazati i svojoj i mežunarodnoj javnosti. U savremenom društvu, kad živimo u vremenu elektronskih medija, društvenih mreža, taj zadatak postaje još važniji. Valja cijelu svjetsku javnost pridobiti za sebe, kreiranjem lažnih vijesti, uticajem na globalne igrače ili njihovom eliminacijom, recimo, ovaj slučaj koji smo vidjeli rušenja zgrade u kojoj su smješteni neki svjetski mediji koji su, gledajući s druige strane, kvarili tu neku idealiziranu sliku crno-bijelog sukoba. Tako da ovo znatno prevazilazi u neku klasičnu priču o slobodi medija, ovo je ipak nešto sasvim drugo – kazao je Forto.

Profesorica Turčilo smatra da bez slobode medija društvo ne može biti slobodno i da je to apsolutno povezano.

• Ne samo da su mediji mjera demokratije i slobodne svakog društva, nego su oni neka vrsta i garancije te slobode, odnosno pluralizma i otvorenosti nekog društva. Mi kao građani ne možemo dobivati kvalitetne informacije, odnosno, ne možemo znati šta se oko nas dešava, i na lokalnom i na globalnom planu, i ne možemo na odgovarajući način na to reagovati, ako nemamo slobodne medije koji će prenijeti cjelovitu istinu. Ne postoje društva koja su visokodemokratična, a da im mediji nisu slobodni, kao što ne postoje ni slobodni mediji u autokratskim i zatvorenim režimima – istakla je profesorica.

Govoreći koliko je teško u vremenu kada imamo ogroman broj televizija, televizijskog sadržaja, biti finansijski samoodrživ medij, profesor Osmančević ističe da je teško biti samoodrživ medij na način da su te finansije transparentne, odnosno javne.

• U BiH se godišnje troši oko 30 miliona maraka za medije na svim nivoima i tu imamo problem sa transparentnošću tih sredstava. Zatim, vlast na različitim nivoima, jednostavno nudi sredstva koja također ne nudi transparentno i nema se transparentan uvid u trošenje tih sredstava. Dakle, riječ je o milionima maraka i na taj način, vlast pokušava medije učiniti pristrasnim. Mediji, s jedne strane, pokazuju orjentiranost prema centrima moći više nego recimo prema publici.

S druge strane, taj „medijski kolač“ u BiH nije naročito veliki i oko njega se „otima“ veliki broj radijskih i televizijskih stanica i naravno veliki broj web portala. Međutim, ne samo mediji iz BiH, već i mediji iz susjedstva i susjednih država, sudjeluju u „čopkanju“ tog „medijskog kolača“, dakle emitiraju na prostorima BiH, uzimaju taj svoj marketinški dio, a da pri tom ne plaćaju porez na dobit u BiH.

• Dakle, tu dolazimo do problema finansiranja medija, odnosno nedostatka zakona o oglašavanju medija. U BiH postoji pet medijskih zakona koji reguliraju ovu oblast, iako je u nacionalnim zakonodavstvima relevantno devet zakona. Dakle, nama nedostaje zakon o transparentnosti vlasništva u medijima, nedostaje nam zakon o oglašavanju i nedostaje nam naravno zakon o korištenju i širenju tehnologija. Što govori da je medijski prostor u BiH neuređen. Mi imamo zakone koji su na tragu evropske prakse, ali problem s tim zakonima je što oni nisu rezultat svijesti naših ljudi, naše kulture, nego su oni na neki način nametnuti iz OHR-a, iako kažćem nisu loši. Dakle, ovdje je potrebna, prije svega jedna medijska strategija, treba dopuniti medijsko zakonodavstvo i treba naravno, uz sve te stvari, širiti kritičku svijet, kritički pristup medija o događajima, i naravno treba sudjelovati u onome što se zove medijska pismenost i medijska kultura, kao i elektronska pismenost, elektronska kultura – kazao je profesor Osmančević.

Na pitanje ko ima veću slobodu, privatni ili državni mediji, Adnan Osmanagić, direktor RSG-a, kaže da oba medija dijele isti ambijent, iste probleme i da je to vrlo teško odvojiti.

• Postoje neke specifične prednosti i jednih i drugih, ali u principu neke bitne razlike između javnih i komercijalnih medija. Koristimo isti ambijent, isto nas zakonodavstvo reguliše, tako da nema velike razlike. Pitanje je više koliko su javni mediji zaista javni, to je više pitanje programskog sadržaja, koliko oni odgovaraju javnosti i koliko emituju sadržaj od interesa javnosti, odnosno koliko oni emitiranjem komercijalnih sadržaja ulaze u segment nečega za šta oni nisu finansirani. Prvenstveno iz budžeta, odnosno našim novcima. Tu nastaju problemi – istakao je Osmanagić.

Fedžad Forto, iz Društva novinara BiH, kaže da u ovom poslu neka apsolutna sloboda nikad ne postoji, postoje etičke i profesionalne granice.

• Kad su upitanju te etičke granice koje smo prije poštovali, koje se tiču nekog nepristojnog izražvanja ili govora mržnje, bojim se da su sve manje i manje, da su te stepenice sve niže. Ono što bi prije 10-15 godina možda izbacili jer bi smatrali rpetjeranom uvredom ili nepristojnošću, danas smatramo sasvim normalno. Ali to je neko drugo pitanje. Ta naša politčka scena, ta prepucavanja, ružan riječnik, međusobna mržnja, prelijeva se i u medije, htjeli mi to priznati ili ne. Ali to je drugi problem, navodim samo da naša samoregulacija više nije taji efikasna kao što je prije bila, pale su te neke društvene norme, ta granica je sve niža i niža. Nešto što ne bi bilo objavljeno prije 10-15 godina, sad ide kao nešto sasvim normalno i moralno prihvatljivo, što ne valja. S druge strane, govorimo o tome koliko su mediji u Bosni i Hercegovini slobodni.
• Teško je izmjeriti, ali Reporteri bez granica nas već godinama drže tu negdje oko 60. mjesta od 180 zemalja, što opet govori da su mediji dosta bolje plasirani nego kad je korupcija u pitanju ili naša kreditna sposobnost. Tu smo ispod stotog mjesta. Do ove godine smo bili bolji od našeg prvog susjeda Hrvatske koja je članica Evropske unije, bolji smo i dalje od zemalja kje su u EU, kao što je Mađarska ili Bugarska, neuporedivo bolji na toj listi stojimo od Srbije ili Crne Gore. Što znači da ta situacija nije toliko mračna koliko nam se nekada čini. Ono što jeste najveći problem je to nekažnjavaje napada na predstavnike medija koji postaju sve brutalniji i dovode do jedne pojave autocenzure da se novinari često boje nešto reći, napisati, malo su plaćeni, što da rizikuju svoju glavu za 500-600 maraka ako vas neko može pretući a da ne bude kažnjen – kazao je između ostalog, Fedžad Forto, gostujući u emisiji Dobar dan BiH.

(Ismar Imamović) Hayat.ba