Predsednik Srbije, Aleksandar Vučić, navikao je, a moglo bi se reći da je samo tako oduvijek i umio, odnosno znao – da ostavlja građanke i građane Srbije na cjedilu. Tamo gdje je ratište, glad i smrt, to je njegov teren da se izrazi, da profitira, da na bijedi mazne popularnost, rejting, i, razumije se, finansijski profitira.
On i njegova ekipa, svi u lancu tog mafijaškog režima…
I to nije preterivanje. Možda nekima neupućenima tako izgleda, onima koji o prošlosti pojma nemaju, a sadašnjost samo iz sopstvene guzice posmatraju, piše Snežana Čongradin za beogradski list Danas.
“Srećom” pa uvijek ima ratova, obogaljivanja nemoćnih i nedužnih, pa njegove “političke” sposobnosti mogu da dođu do izražaja. Kako u odnosu na sopstvene, tako i u odnosu na narode drugih država.
I, tako se on održava na vlasti. Tridesetak godina. Više od polovine svog života. Jer, ima tek 54 godina.
Posljednja vijest o tome da je Srbija jedna od rijetkih država koja nije osudila napad Izraela na baze Ujedinjenih nacija u Libanu, iako u toj misiji ima čak 182 vojnika, podsjeća, bar autorku ovih redova, na tipično ponašanje jednog osionog autoritorca, a pogotovo na vrijeme kada je bio potrčko osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.
Ko ne izvodi zaključak da je ne samo za bošnjačke, hrvatske i žrtve sa Kosova, već i srpske, najodgovorniji režim balkanskih krvnika Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, tokom devededestih godina, na prostoru bivše Jugoslavije, već za to jedino okrivljuje “truli Zapad”, neka se sada ogleda u ogledalu i vidi tamo upravo sopstvenog “slobodarskog” predsjednika, kako se Vučić sam predstavlja.
Ulizica moćnicima. Onaj koji ostavlja na cjedilu, izlaže sopstvene građanke i građane u opasnost po goli život, kako bi ostvario svoje političke ambicije ostanka na vlasti.
Toliko dugo manipuliše i laže da je razradio sve mehanizme kako da dovede kako druge tako i pripadnike sopstvenog naroda u podređeni položaj, a da mu to rijetko ko zamjeri i zapravo uopšte i primjeti – od nas potlačenih.
Koliko je Srpkinja i Srba svojom “političkom angažovanošću” ostavio na cjedilu da se pretvore u ratne zločince ili žrtvuju sopstvene živote tokom ratova devedesetih. Koliko je Srpkinja i Srba ostavio na Kosovu na cjedilu, pričajući im bajke da je Kosovo Srbija, dok je nekadašnju južnu srpsku pokrajinu lagano, stavku po stavku, predavao vlastima u Prištini. I dovodio im život u opasnost pod izgovorom da tako brane svoj dom…
Potom, koliko će građanki i građana Srbije da ostavi bez kuća, a zemlju, i na širem planu, mnogo dalje od njihovih kuća, zagadi tako što lobira za stranu kompaniju Rio Tinto da iskopava litijum…?
Tako da vijest o tome da je ostavio 182 vojnika Srbije u Ujedinjenim nacijama bez osude napada Izraela na njih, hah, samo je kap u moru…
Srbija nije potpisala saopćenje osude većine zemalja koje imaju svoje mirovnjake u Libanu, a to su gotovo sve zemlje Evropske unije.
Podsjetimo da aktuelna vlast Aleksandra Vučića naveliko prodaje oružje Izraelu. Srbija je ove godine, prema po podacima BIRN-a do septembra u tu zemlju izvezla oružje u vrijednosti od 23 miliona dolara.
On “valja” oružje, “valja” ljude. Za Rio Tinto, za izraelske ratne zločine… Ko da više, ko da manje, građanke i građani Srbije su tu, kad već više ne može da raspolaže i ugrožava svojom ratnozločinačkom propagandom živote drugih naroda.
Odavno sam napisala kolumnu da se genocid vratio kući. I, nažalost, gotovo pri svakoj sljedećoj kada je pišem, ona mi se vraća.