Studija Rojtersa – drastičan pad povjerenja u medije

0

Kada se pojave akademske studije o medijima, to obično zanima samo novinare. Ali vremena su sve samo ne normalna. I zato je sadržaj Digital News Report koji je upravo objavio Rojtersov institut za studije novinarstva pogodan da uzbuni znatno više ljudi a ne samo medijske profesionalace.

Ova studija jednom godišnje bilježi trenutne trendove u upotrebi medija u 46 zemalja, a nalazi ove nove se mogu sažeti u tri tvrdnje.

Tri četvrtine Amerikanaca ne vjeruje medijima

Prvo: sve više ljudi namerno izbjegava da gleda, sluša ili čita vijesti – u Brazilu 54 odsto, a u Velikoj Britaniji 46 odsto. U SAD, Irskoj i Australiji, više od 40 odsto ispitanika takođe je reklo da nije gledalo vijesti. Jedna mlada Britanaka kaže: „Izbjegavam vijesti o politici. Inače se osjećam tako beznačajnom. Osim toga, moji stavovi ionako nisu bitni”. Mnogi ljudi, posebno mladi, takođe kažu – da ne razumiju sadržaj vijesti.

Drugo: U mnogim zemljama nacionalni mediji i dalje gube povjerenje. Najveće nepovjerenje je u SAD – samo 23 odsto kaže da vjeruje medijima. Među konzervativcima – samo 14 odsto. Ali ima i ohrabrujućih primjera: u Danskoj, na primjer, 69 odsto vjeruje svojim medijima – povećanje od četiri odsto.

Treće: Značaj tradicionalnih medija opada. Naročito mladi ljudi dobijaju informacije uglavnom sa društvenih mreža i pretraživača. Naročito na Tajlandu, Filipinima i Keniji, društveni mediji su glavni izvor informacija. I ovdje TikTok i Instagram postaju sve važniji, Fejsbuk je već dugo u padu.

Za demokratsko učešće je potrebno znanje

Upravo je mješavina izbjegavanja vijesti i nepovjerenja razlog za zabrinutost – čak i ako su neki od navedenih razloga za to razumljivi. Poslije dvije godine pandemije, ko od nas nije rekao: „Ne mogu više da slušam sva ta korona sranja”?

Ali postoje dva dobra razloga da nastavite da se informište preko renomiranih medijih kuća – ako ste zainteresovani za učešće u demokratiji. Jer, demokratija se zasniva na razmjeni racionalnih argumenata i konstruktivnoj raspravi o tome šta je pravi put. Za učešće u toj raspravi je potrebno znanje. Nije slučajno da autoritarno društvo ide ruku pod ruku sa ograničenjem slobode informisanja.

Agresorski rat Vladimira Putina nije slučajno povezan sa radikalnom cenzurom – glasovi koji opisuju ovaj rat kao besmislen i štetan za Rusiju su ugušeni u korijenu, kao i demonstracije.

Cenzura i sve veće ograničavanje slobode idu ruku pod ruku. Bilo u Hong Kongu, Mađarskoj ili Poljskoj.

Jer uglavnom su mediji ti koji razotkrivaju laži vlastodržaca. Najnoviji primjer su lažne izjave britanskog premijera Borisa Džonsona da u njegovoj zvaničnoj rezidenciji nije bilo velikih žurki tokom lokdauna. (Međutim, ono što se promijenilo – svaki premijer ili premijerka prije njega zbog toga bi podnio ostavku.)

Svako ko izbjegava da čita vijesti mora biti svestan jedne stvari: život u svijetu se vrti dalje, a da mi to ne primjećujemo – bilo da su to ratovi ili glad, klimatske promjene ili inflacija. Samo oni koji to znaju mogu nešto i da urade. Ko skreće pogled, zabija glavu u pijesak, vrši neku vrstu autocenzure – i stoga je slijep za ono što dolazi.

I mi novinari snosimo odgovornost

Ali za ovakav razvoj događaja smo krivi i mi novinari. Naše izvještavanje ne smije biti ograničeno na opisivanje negativnih stvari – sve više mora biti osmišljeno tako da pokaže načine na koje naš svijet možemo učiniti boljim mjestom. Ova vrsta „konstruktivnog novinarstva” sve više dobija na značaju – i, na sreću, u redakcijama ima sve više pristalica.

I sve složeniji svijet moramo da učinimo lakšim za razumijevanje. To što se mladi sve više okreću od medijskih sadržaja jer ih ne razumiju je znak upozorenja. Potrebno nam je više formata u kojima se događaji objašnjavaju jednostavno i uvjerljivo.

Ako uspijemo da proizvedemo više sadržaja orijentisanih na objašnjavanje i rješenja, ali i zabavnih članaka, video snimaka ili podkastova, onda bi Rojtersov izvještaj za 2023 mogao ponovo da bude malo optimističniji. Međutim, ako se ovako nastavi, demokratija će biti ozbiljno ugrožena.

Piše: Muno Martin, DW