Nedavni moskovski susret patrijarha Porfirija i predsjednika Rusije Vladimira Putina je, po mišljenju predsjednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonje Biserko, uvod u ozbiljno urušavanje statusa i autoriteta Srpske pravoslavne crkve. Prema njenim riječima, patrijarha Porfirija i i mitropolita bačkog Irineja Bulovića srpska javnost oštro je kritikovala prvenstveno zbog toga što su se ruskom predsjedniku požalili na ono što se poslednjih šest mjeseci događa u Srbiji – na studentsku i građansku pobunu, koju su oni, baš kao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, nazivali – obojenom revolucijom.
”Kao Vučićevi izaslanici, patrijarh Porfirije i mitropolit Bulović su, izrazivši nadu da će se Srbija, kada se za to steknu geopolitički uslovi, još više probližiti Rusiji i ”ruskom svetu”, potvrdili da je predsjednik Srbije dvanaest godina lagao Zapad ponavljajući da zemlju vodi ka Evropskoj uniji”, kaže Sonja Biserko za Slobodnu Bosnu. Ona podsjeća da je, tokom razgovora sa Vladimirom Putinom, potvrđeno i da će predsjednik Srbije, uprkos upozorenju EU, 9. maja biti u Moskvi, gdje će prisustvovati proslavi Dana pobjede nad fašizmom.
Razgovarala Tamara Nikčević
”Sve u svemu, mislim da je ključni cilj posjete patrijarha Porfirija Moskvi bio da se od Putina dobije potvrda da je pobuna u Srbiji zapravo – obojena revolucija”, kaže Biserko.
Je li taj cilj ostvaren?
Jeste. Portparolka Ministarstva spoljnih poslova Ruske Federacije Marija Zaharova pobunu studenata i građana Srbije nazivala je obojenom revolucijom.
Dio pobunjene javnosti, uključujući studente, zbog toga se obrušio na patrijarha državne Crkve Srbije Porfirija. Nisam primijetila da je bilo kakvo negodovanje na toj strani izazvalo odnos dvojice srpskih sveštenika prema susjednim državama – Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Kosovu.
Nisam tako nešto ni očekivala; tim prije što Porfirije samo nastavlja ili pokušava da oživi srpski velikodržavni projekat; isti koji je, krajem prošlog vijeka, ratom probao da realizuje Slobodan Milošević. Iako je Milošević izgubio četiri rata, iako je ta politika poražena, Srbija i dalje vjeruje ili gaji iluziju da će sada konačno uspjeti da napravi veliku Srbiju, koju nazivaju ”srpskim svetom”. Rad na tom projektu nastavljen je još 2012. godine, kada se pojam ”srpski svet” u javnosti prvi put pojavio kao tema i dobio podršku Rusije. U Srbiji ni tada gotovo niko nije reagovao, iako je bilo jasno da je riječ o novom buđenju velikodržavnih ambicija. Možda i zato što je ”srpski svet” ozbiljno pripreman i prije dolaska Vučića na vlast.
Kako?
U vrijeme vlasti Borisa Tadića, 2011. godine donešena je Strategija o dijaspori, zatim Povelja o srpskom kulturnom prostoru i sl. Hoću da kažem da je i tada ideja ”srpskog sveta” manje ili više prećutno podupirana od svih, pa danas ne bi trebalo da čudi odnos i vlasti i opozicije u Srbiji prema Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Kosovu.
Srećom, ”srpski svet” je krahirao i danas može biti podržan jedino sa strane: prije svega od Rusije, koja je bila njegova i inspiracija i model. Godinama unazad ruski analitičari i bivši državni funkcioneri ponavljaju da su granice na Balkanu samo privremene, a da je balkansko pitanje nemoguće riješiti bez učešća Rusije. Jedan od vodećih zagovornika ”pravoslavnog sveta”, glavni ruski ideolog Aleksandar Dugin, promiče tezu da je na Balkanu neophodno formirati pravoslavnu federaciju, u čijem bi centru, kao najveća država Balkana, bila Srbija. Takođe, Dugin izražava iskreno žaljenje zbog toga što Rusija u datim okolnostima ne može pomoći Srbiji, istovremeno poručujući da će, ”ako se braća Srbi strpe i sačekaju, doći trenutak kada će im Rusija pomoći da realizuju svoje projekte”.
Zašto kažete da je taj projekat krahirao?
Zato što Beograd više nema potencijala da se bavi susjedima. To se pokazalo i tokom studentske pobune, kada je Vučić, nakon presude Miloradu Dodiku, bezuspješno pokušavao da mobiliše „srpstvo” na tezi o navodnoj ugroženosti Srba u regionu.
Tokom razgovora sa predsjednikom Putinom, patrijarh državne Crkve Srbije zahvalio se Rusiji na pomoći u Crnoj Gori, na Kosovu i u Bosni i Hercegovini. Koliki je realni uticaj Rusije u ove tri države?
Istorijski gledano, Rusi su uvijek bili uticajni na Balkanu. Trenutno su veoma prisutni, naročito nakon 2010. godine, kada je Zapad ostao pasivan usled različitih okolnosti – financijska kriza, vlastiti unutrašnji problemi i sl. Nastao je strateški vakuum, koji su Rusi lako i brzo iskoristili. Tome je pogodovalo i otvoreno prorusko raspoloženje prije svega u Srbiji i u bosanskohercegovačkom entitetu RS, donekle u Crnoj Gori, ali i u ostalim državama Balkana. Zapad se tim povodom zabrinuo nakon početka rata u Ukrajini, plašeći se da će Rusija, u namjeri da odvuče pažnju Zapada sa Ukrajine, otvoriti drugi front na Balkanu. Tek tada se Zapad vratio na Bakan, i to prije svega bezbjednosno. Prisustvo Rusije na Balkanu ovim nije smanjeno: vezanost balkanskih država za Rusiju uslovljena je pored ostalog i njihovom energetskom zavisnošću, ali i statusom i djelovanjem Srpske pravoslavne crkve, čija su veze sa Ruskom pravoslavnim crkvom veoma duboke, ozbiljne i jake. Političke i ekonomske veze takođe su snažne, baš kao i ogroman ruski uticaj na domaće medije.
Primjer ruskog malignog uticaja na unutrašnje političke odnose je Crna Gora, u kojoj je, pomoću Srpske pravoslavne crkve i njenih litija, 2020. godine srušena prozapadna vlast. Zbog pristupa Mediteranu, Rusija i Srbija imaju interes da Crnu Goru vrate pod svoje okrilje.
Iako je njeno prisustvo na Balkanu bilo najdublje i najozbiljnije, EU ovdje nije dovršila posao. Budići da joj je naša regija bezbjednosno veoma važna, Brisel sada pokušava da sa Rusijom ovdje nekako održi barem status quo, obećavajući balkanskim društvima, donekle i s pravom razočaranim u dosadašnju evropsku politiku, proširenje, tj. prijem u EU. Bojim se da je to na dugom štapu.
Vjerujete li da će predsjednik Srbije, uprkos upozorenjima EU, ipak 9. maja otići u Moskvu?
Vučić ponavlja da će ići u Moskvu na proslavu Dana pobjede, a da će u Brisel poslati premijera. Ne znam, mislim da će otići…
Vučić nikada nije bio istinski proevropski orijentisan, što pokazuje i njegova nespremnost da krene putem neophodnih reformi, da prestane da destabilizuje region, te da prihvati zahtjeve studenata, koji su uglavnom na liniji onoga što Brisel traži od Beograda. Nema naznaka da Vučić to želi.
Kakve mogu biti posljedice?
Komentarišući Vučićevu najavu odlaska u Moskvu i susret sa Putinom, Brisel poručuje da od predsjednika Srbije očekuje da se opredijeli. Što djeluje kao novo cinculiranje Brisela, odnosno kao njihov pokušaj da se stvari smire i dodatno ne zaoštravaju. Briselu je stalo da Srbiju po svaku cijenu zadrži na evropskoj strani. Nažalost, pored toga što je neučinkovita, ova politika podilaženja Srbiji šteti sviim njenim susjedima, ali i samoj Srbiji. Ipak, Brisel nastavlja da toleriše Vučića, koji je odavno, od projektovanog faktora stabilnosti, postao faktor ozbiljne destabilizacije regiona.
Pa šta onda nije jasno? Na temelju čega Brisel i dalje vjeruje da će Srbiju nskrenuti na evropski kolosjek?
Trinaest godina je Vučić ”neutralan” na strani Rusije. Ponavljam: pogrešna je pretpostavka da će Srbiju okrenuti na Zapad. Neće! Vučić vješto igra tu igru, objašnjavajući Zapadu da ga Putin pritiska, da ga zastrašuje, ugrožava i sl. Rusi znaju šta on priča, zato ga preziru, ne vjeruju mu.
Iako je uspješno koristio prazan prostor koji se otvorio posljednjih desetak godina, Vučić je sada pred zidom. Evropska unija, ka kojoj on navodno vodi Srbiju, u kontrolisanim medijima i dijelu akademske zajednice predstavlja se kao izuzetno slab politički akter, čiji se kraj očekuje. Zato se Vučić okreće Americi, naročito aktuelnoj američkoj administraciji, u koju je dosta uložio. Donald Trumpa Jr, koji je nedavno boravio u Beograd kako bi navodno uradio intervju sa Vučićem, ponovo će se ovih dana sa njim sresti. Trampov intervju sa Vučićem objavljen je u Politici 15. marta, na dan najvećeg antivladinog skupa u novojoj istoriji. Pored tog teksta, na svojoj naslovnoj strani Politika je istog dana objavila i Aleksandra Dugina, poručujući tako da Vučić uživa podršku i SAD i Rusije.
Što je istina?
Amerika se dosad još nije očitovala o regionu.
Američki džavni sekretar Marco Rubio oštro je kritikovao Milorada Dodika. Kako nije?
Da, Rubio je rekao da Amerika podržava teritorijalni integritet i cielovitost Bosne i Hercegovine. Hvala mu na tome. Međutim, nisam sigurna.
U što niste sigurni?
Politika Trampove administracije veoma je nepredvidiva. Posebno spoljna politika, koja je katastrofalna. Ipak, Americi ne ide u prilog haos na Balkanu: blizu je Bliski istok, žele da zatvore probleme u Evropi i okrenu se rešavanju odnosa sa Kinom. Previđa se, pritom, da lokalni akteri doprinose haosu.
Nadam se da će Amerika ostati pri stavu o Bosni i Hercegovini, o Crnoj Gori i Kosovu.
Ide li proruska spoljna politika predsjednika Trampa na ruku predsjedniku Srbije?
Niko ne zna kada će se i kako završiti rat u Ukrajini. Drugo, ne znamo domete mirovne inicijative koja je krenula iz Vašingtona. Od ove dvije krajnje neizvjesne premise zavisi rješenje krize na Balkanu.
Sa druge strane, Vučićeva pozicija u Srbiji danas je znatno drugačija. Usled opšte a ne samo studentske pobune u zemlji, izgubio je oslonac u strukturama koje je do prije šest mjeseci potpuno kontrolisao. U Sandžaku, na primjer, građani traže da mu se oduzme status počasnog građanina. Budući da u zemlji čiji je predsjednik više nema moć i status kakav je imao, nisam sigurna da mu na ruku ide aktuelna politika SAD; barem ne kako je očekivao. Zato se hvata za svaku slamku, svjestan da ga iza ugla vrebaju Rusija i Putin.
Lokalni akteri, kažete, doprinose haosu. Jedan od njih je i Milorad Dodik?
Očekivala sam da Dodik ove nedelje bude uhapšen. To što nije samo je potvrda realnosti u Bosni i Hercegovini, koja je uspjela da normalizuje konstantnu krizu u kojoj je.
Mislite da bi hapšenje Milorada Dodika stabilizovalo BiH?
I Dodika i Dragana Čovića. Njihovim hapšenjem stavila bi se tačka na dugogodišnju agoniju i udare na Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu. Koja, nažalost, nije bila funkcionalna od samog početka. Prvih desetak godina je, doduše, Visoki predstavnik Pedi Ešdaun pokrenuo niz stvari koje su, u smislu kontrole vojske, pravosuđa, policije, Sarajevo stavljale u centar. Nakon toga, 2006. godine počinje proces revizije Dejtonskog sporazuma. Posle proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. godine, Milorad Dodik kreće u radikalizaciju, što je logično vodilo do stanja u kojem je danas Bosna i Hercegovina.
Usled Dodikovih kontinuiranih prijetnji otcjepljenjem, EUFOR je pojačao svoje snage u BiH. Istovremeno, mediji pišu da su, prilikom pokušaja njegovog hapšenja, Dodika štitili i pripadnici Vojske Srbije. Što mi se čini realnim budući da u entitetu RS imate nekoliko stotina ljudi koji su prošli ruske treninge u ruskim kampovima. I to je ozbiljna opasnost… Opasno je i to što nije uhapšen. SIPA očito na to nije bila spremna, baš kao ni EUFOR.
Zašto EUFOR nije pomogao SIPA-i?
Zašto svojevremeno nisu uhapsili ratne zločince Ratka Mladića i Radovana Karadžića? Nadam se da su danas spremniji. Odugovlačenje može dovesti do incidenta. Vučić i Dodik traže incident, sjetite se Banjske.
Zbog čega?
Tako testiraju međunarodnu zajednicu, ispituju dokle mogu da idu.
Mislim da prisustvujemo političkom kraju Milorada Dodika, koji danas nema podršku čak ni u entitetu RS. Hoću da kažem da, zarazliku od Vučića, Dodik ima opoziciju, bez obzira na njen ideološki i politički karakter.
U slučaju da Dodik bude uhapšen, da li bi predsjednik Vučić reagovao, što mislite?
Mislim da ne bi. Vučić ne može da reaguje, nemoćan je: tokom proteklih šest mjeseci, izgubio je podršku i građana Srbije i EU.