Senad Avdić: Putin je vjerovao da će uz pomoć specijalnih jedinica pokoriti Kijev kao što je Milošević sa DB-om proveo blitzkrieg u BiH u aprilu ’92

0

Državna Radio Televiziija Srbije (a ne javni servis, kako se lažno predstavlja) ovih je dana emitirala niz priloga svoje novinarske ekipe koja je, glumeći objektivnost, o ratu koji se vodi u Ukrajini izvještavala sa prostora države-agresora, Rusije. Novinarka RTS-a objasnila je da su razliku od svih medijskih kuća koje su okupirale granične prelaze Ukrajine sa susjednim zemljama (Poljska, Slovačka, Rumunija) oni odlučili da pažnju posvete zapostavljenim i zaboravljnim ukrajinskim izbjeglicama u Rusiji.

HONORARNE IZBJEGLICE

Izbjeglice, uglavnom ruske nacionalnosti, civili, žene, djeca… iz Donjecke i Luhanjske oblasti smještene su u Rostovskoj oblasti u Rusiji. I njihove priče, kao i ispovijesti njihovih donedavnih sunarodnjaka i supatnika izbjeglih u druge države su tužne, deprimirajuće. Iako se nalaze među svojim narodom, Rusima, to nije dovoljna utjeha za gubitak doma i domovine i ne umanujuje neizvjesnost njihovih sudbina.

Samo jedan sitni detalj nedostaje ovoj televizijskoj priči da bi pored toga što je nesumnjivo autentična i istinita, bila i objektivna: javnost nije informirana (odnosno nije je novinarka podsjetila, jer se radi o notornoj činjenici) da se najveći dio ukrajinskih izbjeglica u Rusiju iselio 18. februara, dakle desetak dana prije početka ruske agresije na Ukrajinu. Također, važno je podsjetiti da njihov egzil nije bio spontan, stihijski, niti je uzrokovan ratnim dejstvima: oni su, desetine, hiljade entičkih Rusa iz Ukrajine u Rusiju prebjegli na poziv Kremlja i uz aktivnu podršku lokalnih vlasti dviju samoproglašenih separatističkih „republika“.  Upozoreni su da Ukrajina priprema široku vojnu operaciju prema svojim istočnim dijelovima, zbog čega je potrebno osigurati brzo izmještanje civila na sigurno.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je, preko svog glasnogovornika Dimitrija Peskova, obećao da će svakom izbjeglici iz Luhanjska i Donecka na ruke isplatiti po 10 hiljada rubalja, odnosno oko 100 eura po tadašnjem kursu. Vjerovatno je dio stanovništva koji je odbio da u prvi mah postupi po naređenju, to učinio desetak dana kasnije kada su počeli oružani sukobi koje je pokrenula Rusija.

Ali, to ništa ne mijenja na stvari jer je na djelu dobro poznat obrazac uobičajen pratitelj informativno-propagandne podloge na kojoj se odvijaju agresorski ratovi: kada se posljedjice predstavljaju kao uzroci. Uzrok za tektonsko pokretanje miliona ljudi, pa i onih preventivno iseljenih u Rusiju je ambicija Putinovog režima da navodno štiteći prava ovih drugih, zatru životi miliona onih prvih Ukrajinaca, rasutih diljem Evrope.

Na istovjetan način kojim se služi ukrajinskim izbjeglicama u Rusiji da bi relativizirali prave uzroke tragedije u Ukrajini, beogradska telelevizija i drugi Miloševićevi mediji su prije trideset godina „objektivizirali“ rat u Bosni i Hercegovini, poglavito opsadu Sarajeva. Eksploatirali su u enormnim količinama tragediju Srba izbjeglih iz „sarajevskog ratnog pakla“. Kao što Putinova artiljerija posljednjih dana sa crnom zemljom sravnjuje Kijev („majku svih ruskih gradova“, kako je donedavno govorio Putin) i protjeruje njegove građane tako je srpska artiljerija od aprila 1992. godine kidisala na Sarajevo (drugi najveći srpski grad u Jugoslaviji, iza Beograda, a ispred Niša i Novog Sada) i raselila polovinu njegovog predratnog stanovništva. I tada su brogradski novinari na aerodromima Batajnici i Surčinu dočekivali izbjeglice iz Sarajeva, kao što ih danas traže na moskovskom aerodromu „Šeremetjevo“.

TOLSTOJEVA „SPECIJALNA OPERACIJA I MIR“

Prema svjedočenju Steve Popova, piloita JATA-a koji je prije nekoliko godina oduzeo sebi život, od početka aprila 1992. godine pa do 2. maja iste godine, koji se smatra „pravim“, definitivnim početkom opsade Sarajeva on je u transportnom avionu („Kikašu“, koji je dobio ime pod hrvatskom emigrantu Antonu Kikašu koji je u njemu vozio oružje i uhapšen na zagrebačkom aerodromu, a avion mu konfiskovan) iz Sarajeva u Beograd evakuirao 40 hiljada ljudi. Riječ je bilo o gotovo bez ostatka Srbima: ko ne vjeruje neka pita Hanku Paldum zbog čega je vraćena sa jednog od tih letova. Rekord mu je, pričao je svojevremeno Popov, bilo četiri hiljade putnika koliko je u jednom danu prevezao, vraćajući se šesnaest puta iz Beograda na butmirski aerodrom.

Zašto se putovalo samo jednim, neudobnim avionom a ne komercijalnim letovima, kad je već postajo toliko „interes javnosti“? Zato što je od početka aprila sarajevski aerodrom okupirala JNA i kontrolirala sve dolaske i odlaske sa njega. I opet dolazimo do miješanja uzroka i posljedica: to što su građani Sarajeva napuštali grad, uključujući i one koji su avionima odlazili u Beograd, bila je posljedica strašne činjenice da je grad bio pod opsadom i bestijalnim razaranjem. Istina nije Milošević dijelio lovu izbjeglicama iz Sarajeva, ali i da jeste ničemu im ne bi korisitila tih mjeseci.

Ruska vlast je osjetljiva na uvođenje termina rat u kvalificiranju onoga što njena soldatseska već tri nedjelje poduzima u Ukrajini. Službeni naziv na kojem Kremlj od početka insistira  je „specijalna operacija“ i kršenje te norme u javnoj komunikaciji je po aktuelnim zakonima podložno drakonskim kaznama. Neko se ovih neveselih, tmurnih dana našalio, pa upitao hoće li se ubuduće Tojstojevo remek djelo „Rat i mir“ izbaciti iz čitalačkog prometa, ili će mu, što je već moj prijedlog, promijeniti naslov u, recimo, „Specijalna operacija i mir“.

No, kako je nedavno u svojoj analizi prvih nedjelju dana ruske agresije na Ukrajinu napisao vojni ekspert Kamil Galaev, termin „specijalna operacija“ je bio savim prikladan i tačan za onu vrstu agresivnih dejstava koje je Rusija u prvim danima prakticirala na teritoriju Ukrajaine. „Putinova izjava o specijalnoj operaciji je bila iskrena jer nije očekivao rat. On ne zna voditi ratove“, napisao je Galaev. Ilustrirao je to traljavim korištenjem mornarice, te gotovo diletantski neuvježbanom avijacijom. Nastavio je Galaev podsjećajući da je aktuelni predsjednik Rusije „cijeli život organizirao i pokretao specijalne operacije. Prvo, kao časnik KGB-a. Zatim kao gradski vijećnik za vanjske poslove Sankt Petersbuga (ilegalna prodaja sovjetskih skladišnih stvari Zapadu). Devedestih godina je blisko surađivao sa kriminalnim svijetom i to je uspješno radio. To daje sliku o Putinovim poslovnim partnerima i suradnicima. Putin je radio sa nasilnim poduzetnicima“.

Aneksija Krima 2014., a kasnije i okupacija istočnih dijelova Ukrajine i proglašenje autonmnih oblasti Donjecka i Luganska bile su školski primjer specijalnih operacija kao kombinacija subverzivnog obavještajnog rada i oružanog nasilja. U te su dijelove Ukrajine upućene lako naoružane parapolicijske ili paravojne specijalne jedinice, poput okorjelih profesionalaca iz grupe „Wagner“, bez ikakvih oznaka o vojnoj i drugoj pripadnosti i „geografskom porijeklu“. Te su specijalne snage uz zanemarivu operativnu pomoć lokalnog stanovništva stvorili privid autohtone pobune, tobožnjeg općenarodnog ustanka protiv „nacističke ukrajinske vlasti“, koja im surovo oduzime sve, uključujući pravo na vlastiti jezik i identitet. Nakon toga je praćeno nijemom nevjericom vlasti iz Kijeva uslijedilo uspostavljanje „identitetskih granica“ i instaliranje proruske, narodne vlasti. Iako je svakom sa dva grama soli i glavi bio prepoznatljiv rukopis Kremlja, ipak je nedostajalo opipljivih tragova i vjerodostojnih otisaka koji bi nedvosmileno dokazivali umiješanost Putinovog režima u ovaj mali prljavi rat. Ukrajinska vojska te 2014. godine je bila slaba, neuvježbana, nepripremljena za ratne igre.

I AGRESIJA NA BiH JE POČELA KAO “SPECIJALNA OPERACIJA”

Osam godina kasnije, krajem februara ove godine, stvari su se u Ukrajini radikalno promijenile. Ruska specijalna operacija nije mogla polučiti munjevit uspjeh na način na koji je to uspjela na Krimu i dvije otete pokajine na istoku zemlje. Ukrajinska vojska je ovoga puta bila brojnija, spremnija, opremljenija i motiviranija nego prilikom prvog ruskog udara 2014. I zapadni ukrajinski saveznici, u SAD-u, a osobito Evropskoj Uniji, pokazali su više ozbiljnosti i spremnosti da izađu iz svoje letargične zone komfora i angažiranije pristupe ovoj opasnosti po globalni mir i sigurnost. Za slamanje ukrajinskog otpora nije bila dovoljna specijalna operacija kao meted KGB-ovske doktrine kakvu je planirao i 26. februara pokrenuo Vlaidmir Putin. Zacrtani cilj, „denacifikaciju i pacifikaciju“ Ukrajine mogao se probati ostvariti samo suštinskom promjenom metoda borbe. Moralo se krenuti u pravi, masovni, konvencionalni, rovovski rat, kakvog Putin nikada ranije nije vodio, niti ga umije voditi i dovesti do kraja.

Već nakon prve nedjelje, agresija na Ukrajinu sve je manje ličila na specijalne operacije kojima su k’o od šale smlavljene Čečenija, Gruzija, ustanici u Siriji, Krim, Donjeck…, a sve više je podsjećala na iscrpljujući, samoponižavajuću avanturu u Afganistanu. Umjesto blitzkriega i radosnog dočeka od strane ukrajinskog naroda, smjene rukovodstva i instaliranja proruskih, zdravih snaga uslijedilo je mučno pregrupisavanje, dovlačenje novih efektiva, srednjevjekovno opkoljavanje gradova i njihovo razaranje, progon i etničko čišćenje i bijeg miliona ljudi…

I Slobodan Milošević u pripremama za osvajačke ratove početkom 90-ih godina nije imao povjerenja u JNA, fokus njegovih ratnih priprema bio je usmjeren na policiju, prije svega Sektor Državne bezbednosti Srbije predvođen načelnikom Jovicom Stanišićem i njegovim pomoćnikom Frenkijem Simatovićem. Za njih dvojicu manje-više važi sve ono što je rečeno i sa čim se dovodilo u vezu Putina iz njegove KGB-ovske faze. Stanišić i Simatović su aktivirali i za specijalne ratne operacije mobilizirali široku mafijaško-kriminalnu mrežu svoj suradnika, opremajući ih i upućujući na teren, najprije u Hravatsku, potom u Bosnu i Hercegovinu.

„Rečeno nam je kuda idemo, koje su nam dužnosti i to je bilo to“, govorio je prije nekoliko godina u Haagu na suđenju Stanišiću i Simatoviću izvjesni zaštićeni svjedok (JF-047) koji je bio sa svojim suborcima raspoređen na ratište u Hrvatskoj. „Rečeno nam je da ostavimo sva svoja identifikaciona dokumenta… da ne bismo bili identifikovani preko lične karte i da se ne sazna da dolazimo iz Srbije ukoliko bi bili ubijeni, ili zarobljeni“.

Slična svjedočenja mogla su se čuti o djelovanju jedinica pod kontrolom SDB-a Srbije ( „Crvenih Beretki“, „Arkanovaca“, „Belih Orlova“, Škorpiona“, „Šešeljevaca“…) tokom specijalnih operacija u kojima su one zauzimale gradove i mjesta u Bosni i Hercegovini, Bijeljinu, Zvornik, Višegrad, Bosanski Šamac, Doboj, Teslić, sarajevske općine Ilidžu, Vogošću… Prije toga isti je scenarij provođen tokom agresije na Hrvatsku, najbrutalnije i najzvjerskije u slučaju Vukovara. U svim tim zlodjelima korišteni su obrasci, obavještajni, represivni i zločinački, kakve je Putinova Rusija primjenila prije osam godina anektirajući Krim i okupirajući istok Ukrajine.

Haški istražitelj Čeh Vladimir Dzuro koji je petnaestak godina istraživao zločine specijalnih jedinica i često razgovarao sa njihovim šefovima Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem, objasnio je u jednom novinskom intervjuu zašto je tužiteljstvu u Haagu ove zločine bilo teško dokazati i dokumentirati.

„Kada govorimo u uključenosti tajnih službi u specijalne operacije, oni rade tajno i na tajni način. Njihove operacije su bile planirane tako da ih javnost ne vidi. Tako da je naći dokaze protiv tajnih službi jako komplicirano. Sama njihove struktura je stvorena da ne bude vidljiva. Oni ne vode operacije u skladu sa nekim vodičem za tajne službe, takvo nešto ne postoji. Tako je bilo i u ovom slučaju (Stanišić – Simatović, op.S.A.) kada su tajne službe Srbije pomagale vojna i paravojna dejstva izvan Srbije“.

(Najzaokruženiju priču o specijalnim operacijama paravojski i parapolicija pod kontrolom SDB-a Srbije sačinio je beogradski novinar Filip Švarm u briljantnom dokumentarcu „Jedinica“ koja se može vidjeti na društvenim mrežama)

Agresija na Bosnu i Hercegovinu, baš kao i na Ukrajinu počela je kao specijalna operacija tokom koje su u svega nekoliko nedjelja paravojne i parapolicijske snage pod kontrolom Miloševićevog DB-a munjevito zauzele ogomne teritorije i pobile i etnički očistile stotine hiljada ljudi. Moglo bi se uz malo „slobodnog novinarskog uvjerenja“ reći da se agresija na Bosni i Hercegovinu iz faze specijalne operacije transformirala u rat sa dolaskom Ratka Mladića na čelo Vojske RS, krajem maja 1992. godine. Rat u BiH je počeo kada se konstituirala kakva-takva organizirana odbrana i snažniji otpor, sve do tada radilo se o jednosmjernoj agresiji. Takva je bila ruska intervencija u Ukrajini 2014. Ovo što gledamo danas još uvijek nije ravnopravna borba. Ukrajina je, to je jedino izvjesno već dobila rat protiv Putinove „specijalne operacije“, što je samo po sebi epohalan vojni uspjeh.

Piše: SENAD AVDIĆ

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here