Piše: SENAD AVDIĆ
Prije gotovo trideset godina, posljednjih dana 1994. godine, u pustoj i zaleđenoj Titovoj ulici su me dvojica poznanika, angažiranih u Press centru Prvog korpusa Armije BiH, „snažno upozorila“ da mi se vjerovatno sprema ozbiljna „igranka“ u režiji najvišeg vojnog vrha. Oni su (na)čuli od svojih pretpostavljenih oficira-bezbjednjaka da su neki moćni članovi Glavnog štaba Armije BiH ogorčeni tekstom kojeg sam tih dana objavio na naslovnoj stranici „Oslobođenja“, u rubrici „U žiži“, a u kojem sam propitivao skorašnje postavljenje stanovitog bivšeg oficira JNA za komandanta jedne armijske brigade. Riječ je bila o Ćazimu Hadžiću, potpukovniku JNA, predratnom komandantu Garnizona u Doboju. On je nakon što su početkom maja 1992. godine njemu formalno podčinjeni oficiri (predvođeni zloglasnim majorom Milovanom Stankovićem, kasnije ministrom policije u prvoj Vladi Milorada Dodika) okupirali Doboj počinivši teške zločine i etničko čišćenje, netragom nestao, govorilo se da se sklonio u Srbiju. Nije poznato kako se Hadžić dvije godine kasnije ukazao na prostoru srednje Bosne, kao ni kome je pala na pamet ludost da ga imenuje za komandanta jedne (krajiške) brigade ARBiH. O tome sam pisao, i na to sam upozoravao u kolumni iz „Oslobođenja“.
Istog popodneva, u redakciji „Oslobođenja“ na skromnom koktelu povodom predstojećih novogodišnjih praznika, general Arif Pašalić me izveo u hodnik da mi ponovi, sa mnogo više konkretnih, dramatičnih detalja, ono što sam prethodno čuo od dvojice iz Prvog korpusa: da su neki važni oficiri na kolegijumu Generalštaba, bijesni zbog mog teksta, tražili sankcije koje nisu isključivale ni moje privođenje/hapšenje. Nisam puno dvojio oko pitanja kome je moj tekst zasmetao: „To je zahtijevao Fikret Muslimović, zar ne?“.
MOJ SAVJETNIK FIKRET
General Pašalić je potvrdio i dodao da su se sa Muslimovićem, pomoćnikom komandanta Armije BiH za moral i informisanje, složili i još neki visokorangirani oficiri koji su prisustvovali sjednici. Samo su on, Arif Pašalić i general Jovan Divjak bili protiv bilo kakve represije nad novinarima, kazao je.
Kako sam bio siguran da iza mog eventualnog progona stoji general Muslimović? Eh, kako… Duga je priča, vjerovatno zamorna i deplasirana, pogotovo trideset godina kasnije, ali evo glavnih „pravaca njenog razvoja“. Nekoliko mjeseci pred početak rata, kada je tada već penzionirani potpukovnik JNA Fikret Muslimović bio moj savjetnik u „Slobodnoj Bosni“ za vojna pitanja (i za to nekoliko mjeseci uredno primao honorar) tražio sam da me uputi na neke oficire za koje on vjeruje da bi mogli biti korisni izvori informacija nama novinarima. Naravno, mislio sam na pouzdane oficire u koje on kao dokazani obavještajac ima povjerenje. Izdiktirao mi je svega dva-tri imena, među kojima se nalazio i pukovnik Ćazim Hadžić, komandant Garnizona JNA u Doboju. Svi naši novinarski pokušaji uoči rata da kontaktiramo sa pukovnikom Hadžićem su bili bezuspješni. Manje-više istog su efekta i koristi za list i novinare bile i druge Muslimovićeve savjetničke usluge.
Godinu dana kasnije, iz potresnih priča prognanih stanovnika predratnog Doboja naslušao sam se teških kletvi na račun Ćazima Hadžića i njegovog, najblaže rečeno, kukavičkog držanja tokom izdaje JNA, odnosno pomaganju u predaji toga grada u ruke novouspostavljenim srpskim vlastima. To što je na čelu JNA bio oficir Bošnjak, davalo je krhku nadu hiljadama njegovih sunarodnjaka da će vojska biti neutralna i neće dopustiti zločine, hapšenja, progone. Prevarili su se, potpukovnik Hadžić je navodno i sam bio odmah izoliran i podvrgnut represiji paravojski prije nego što je nestao sa tog prostora. Dvije i po godine kasnije, u drugoj polovini 1994. godine neko ga je postavio za komandanta jedne velike formacije Armije BiH?!
Sve se u vezi sa mojim komentarom u „Oslobođenju“ utišalo brzo, kako je i krenulo, nije osvetoljubivi generalski zbor sa Fikretom Muslimovićem na čelu kolone odmakao dalje od nervoznog gunđanja. Pola godine kasnije, sredinom 1995. godine pukovnika Ćazima Hadžića je Vojni sud u Sarajevu osudio na dvije i po godine zatvora zbog njegove nečasne uloge u danima kada je okupiran Doboj…
Sjećao sam se ove ratne „zgode“ gotovo tokom svakog prošlonedjeljnog medijskog nastupa ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića, a nije ih bilo malo, dapače. Ne znam kakva su Konakovićeva iskustva sa Fikretom Muslimovićem za kojeg tvrdi da je stožer velikosrpskog (KOS-ovskog) projekta u Bosni i Hercegovini, a za čije je glavne poluge označio Bakira Izetbegovića i Bakira Alispahića. Svakako bez neposrednih iskustava sa ovom strukturom nisu ni Konakovićevi najbliži suradnici, ljudi iz prvog ešalona Naroda i pravde, nekadašnji ugledni članovi Stranke demokratske akcije, Kemal Ademović, Denis Zvizdić, Aljoša Čampara… Zašto je priča o KOS-ovskoj guji u bošnjačkim njedrima aktuelizirana ponovo, zbog čega je to urađeno na ovako agresivan i beskompromisan način, teško da može znati iko ko nije unutar tog zatvorenog, zavjerenički postuliranog i profiliranog političko-obavještajnog polja.
Stoga ću se morati još jednom osloniti na vlastita iskustva, koja, bit ću neskroman, nikako nisu za potcijeniti. Ta iskustva mogu eventualno pomoći da se razumije na koji način je obavještajno-političko gremij unutar bošnjačke elite funkcionirao, a možda, kako tvrdi Konaković, i dalje nesmetano „šljaka“, sve u šesnaest.
Selmo Cikotić i Fikret Muslimović Ilustracija: Stav.ba
PRATIM TE K’O UDBA…
Nekako u vrijeme kada je pomenuti potpukovnik Ćazim Hadžić osuđen na dvije i pol godine robije, u junu 1995. godine direktor Soros Fondacije Miro Purivatra mi je predložio da ponovo oživim „Slobodnu Bosnu“ novcima te fondacije. Dao mi je, na moju molbu, nekoliko dana fore da se presaberem i vidim sa kim bih, i da li bih uopće mogao ući u taj tegobni, često uzaludni posao mamuzanja mrtvog konja… Pokušavao sam tu tajnu što duže i što dalje skloniti od znatiželjnih ušiju – znao sam, međutim, da ni mnogo manje tajne u neuporedivo većem Sarajevu nisu bile dugačkog vijeka. Među prvima me potražio A.V., bistar, okretan i snalažljiv mladić kojeg mi je, zajedno sa konfiskovanim „Golfom dvojkom“ godinu dana ranije dodijelila vlast SDA kada me je angažirala da pokrenem „Alijinu Bosnu“, sedmičnik sa konstrukcijskom greškom, tradicionalnog kratkog daha i subverzivnog dugačkog jezika. Kada smo se početkom ljeta 1994. sporazumno dogovorili da nas nakon objavljenih 20-30 brojeva vlast ukine, A.V. je ostao na ledini, bez posla, narednih mjeseci se motao po slobodnim evropskim teritorijama, od Slovenije do Češke. Vratio se tokom deblokade Sarajeva u kasno proljeće ’95. godine, mobilizacija i odlazak na ratišta i slične sankcije su mu bili bliži od potkošulje.
Pozvali su ga, povjerio mi je, iz Državne bezbjednosti i iznijeli mu ponudu kakva se ne odbija: ako ne želi (a ne želi!) da ga spakuju i pošalju na Treskavicu, onda neka se približi svom bivšem šefu, dakle meni, o kojem će Centrali Državne bezbjednosti pravovremeno i odgovorno slati pismene denuncijantske sastave. Složili smo se da ako on ne prihvati tu nemoralnu ponudu, Služba će se potruditi da usmjeri nekog drugog, meni nepoznatog, a on će završiti negdje u rovu… “Reci gospodi da prihvataš raditi za njih, a protiv mene“, savjetovao sam mu.
Sve je vrh Državne bezbjednosti zanimalo oko priprema za pokretanje „Slobodne Bosne“, ko, kako, sa kime, čijim parama… Naročito su bezbjednjaci bili zainteresirani da znaju sa kim se Senad Avdić viđa, sastaje i o čemu razgovaraju. Dali su mu spisak posebno „bezbjedonosno zanimljivih lica“ za koje su vjerovali, a zapravo znali, da se povremeno viđaju sa mnom. Savjetovali su mu da posebno pusti uši dok me vozi nakon što se prethodno nađem sa Harisom Silajdžićem, Rusmirom Mahmutćehajićem, Munirom Alibabićem, Seferom Halilovićem, Arifom Pašalićem, Jovanom Divjakom. Dali su svojoj najnovijoj „šmekerskoj“ akviziciji, mom vozaču, njegovi „poslodavci“, perjanice Službe, nekoliko profesionalnih savjeta tipa kako da ne bude napadno znatiželjan, da na što diskretniji način iz mene iscijedi što više informacija. Da, rekli su mu i to da ne bi bilo pametno da dolazi lično u prostorije RMUP-a da ne bi bio dekonspirisan, nego da im pismene izvještaje šalje putem telefaksa. A najbezbjedniji telefax, pod bratskom kontrolom Službe, rekli su mu, je u redakciji nacionalnog nedjeljnika „Ljiljan“, pa će uz pomoć tamošnjih patriota moj vozač-uhoda moći bezbjedno telefaksom u Centralu slati svoje izvještaje o mojim kontaktima, željama, planovima…
Ko su bili ljudi iz Službe koji su vrbovali, odnosno ucijenili moga vozača da me „šmeka“ i dojavljuje im? Kako mi je on tada rekao, a nisam imao razloga za sumnju, najvažniji u toj strukturi je bio Irfan Ljevaković, elektroinžinjer iz Tešnja, koji se nakon prve dvije ratne godine koje je proveo u Austriji na specijalnim logističarskim zadacima, vratio u Sarajevo i bio postavljen visoko u policijsko-obavještajnoj nomenklaturi. U promaknuću u to probrano društvo nezaobilaznu je ulogu imao njegov rođak, Zijad efendija Ljevaković, jedan od najvažnijih suradnika Fikreta Muslimovića u sektoru za moral i informisanje, a zapravo za bezbjednost Armije BiH. Drugi je bio Enver Mujezinović, šef Sektora državne bezbjednosti, nekadašnji oficir Kontraobavještajne službe JNA (KOS), prije i tokom rata direktno podređen Fikretu Muslimoviću. Značajnu ulogu u toj „operaciji“ imao je Amir Ahmić, kojeg sam godinu dana ranije upoznao u Zenici. On je iz Doboja, gdje je bio dugogodišnji inspektor Službe državne bezbjednosti, izbjegao u Tešanj i postao dio moćnog tamošnjeg policijsko-stranačkog lobija (Ljevakovići, Šemsudin Mehmedović, Osman Brka…) koji će ga dvije godine kasnije instalirati u Državnu bezbjednost, a kasnije u Agenciju za informacije i dokumentaciju (AID).
U narednih nekoliko nedjelja napisao sam nekih pet-šest izvještaja u kojima sam raskrinkavao neprijateljske aktivnosti sebe i svojih sugovornika. Znao sam nekima od njih (recimo Muniru Alibabiću i Jovi Divjaku) tokom naših susreta u šali kazati da paze šta pričaju preda mnom, jer će sve što kažu koliko sutra biti na stolovima šefova Službe. Postao sam svoj vlastiti Ilija Čvorović, ili kao u onom naftalinskom vicu, orwelovski vlastiti Veliki brat koji nadgleda sve, a najviše sebe.
DOZVOLITE DA SE OBLATIM
Insistirao sam kod svojih „bezbjedonosno interesantnih sugovornika“ da se viđamo u kafanama u neposrednoj blizini zgrade MUP-a koje su bile pokrivene meni odranije poznatim žbirovima, tako otklanjajući sumnju kod „korisnika informacija“/Službe u vjerodostojnost izvještaja koje im je slao vozač A.V. Tako je u jednoj strog.pov. informaciji koju sam pisao, a vozač A. uputio „gdje treba“, pisalo: „Senad Avdić u kafani „S“ sjedio sa generalom Arifom Pašalićem i razgovarali o neuspješnoj deblokadi Sarajeva“. Ili, „u kafani „Palma“ sjedio sam u društvu Senada Avdića i Alibabić Munira dok su razgovarali o kriminalu u ambasadama BiH“, odnosno „dana tog i tog vozio sam S. Avdića na sastanak kod Harisa Silajdžića, kasnije mi S. rekao da je Silajdžić obećao pomoći da zaposleni u Slobodnoj Bosni dobiju radne dozvole“.
Ta se igra mačke i miša, ili još bolje trka za vlastitim repom, otegla na nekoliko nedjelja, trajale je sve do… Da, sve do sredine augusta kada smo nas nekolicina pokretača „Slobodne Bosne“, Abdulah Sidran, Marko Vešović, Asim Metiljević i ja primljeni kod Alije Izetbegovića u Predsjedništvu BiH. U mom pismenom raportu kojeg je narednog jutra iz redakcije „Ljiljana“ vozač-suradnik A.V. uputio Centrali Službe pisalo je: „Vozio S. Avdića kući jučer popodne nakon sastanka kod predsjednika A. Izetbegovića. Senad bio izuzetno zadovoljan razgovorom i kazao da je gospodin A. Izetbegović podržao taj projekat i poželio sreću urednicima i novinarima“.
Istog dana su šefovi iz Službe poručili A.V.-u da je njegova „misija“ okončana i da nema potrebe za daljnjim uhođenjem i cinkanjem Senada Avdića. Ako je to Alijin stav, a nisu imali načina da to provjere, znao sam, onda je i njihov daljnji posao bespredmetan i besmislen, kakav je bio od samog početka ove paraobavještajne groteske…
Ništa od napisanog, kao ni u prethodnim izvještajima koje sam pisao, nije bilo izmišljeno, jedino nije bilo navedeno, nego je bilo prećutano dosta toga što bi eventualno korisnicima moglo biti „bezbjedonosno interesantno“.
I za kraj, vratit ću se na osobe sa početka teksta, dvojicu članova Press centra Prvog korpusa ARBiH koje sam sreo gotovo na istom mjestu u Titovoj ulici na početku deblokade Sarajeva, krajem maja 1995. godine. Upravo su se vraćali sa radnog sastanka na kojima su dobili instrukcije kako da se medijski prate borbena dejstva tokom trajanja deblokade. Riječ je bilo o rutinskim, redovnim sastancima koje je sa armijskim informativnim djelatnicima brifovao Fikret Muslimović u ime Glavnog štaba Armije BiH. Moje sugovornike je nemalo zbunilo to što je Muslimović u nekoliko navrata ponavljao da je „zabrinut zbog Srebrenice i sudbine ljudi u njoj“. „Ne znamo zašto se bavio Srebrenicom, dok traje deblokada Sarajeva“, čudili su se. Ponavljam, to se dešavalo krajem maja, operacija „Krivaja ’95“, odnosno opći napad Vojske RS predvođene zlikovcem Ratkom Mladićem na UN-ovu tobože zaštićenu enklavu počeo je mjesec dana kasnije.
Nedugo nakon pada Srebrenice i genocida počinjenog nad 8 hiljada njenih stanovnika, u ruke mi je dospjela depeša koja je tokom deblokade Sarajeva upućena tamošnjoj 28-oj Diviziji Armije BiH. U njoj se od srebreničkih boraca traže diverzantske akcije u „neprijateljskoj pozadini“ kako bi se tako „rasteretilo sarajevsko ratište“. Upravo su te akcije, odnosno napadi pripadnika 28. Divizije na srpska sela kasnije (najčešće tokom brojnih suđenja u Haagu za genocid u Srebrenici) korišteni od civilnog i vojnog vrha Republike Srpske kao alibi za aktiviranje kobnog plana okupacije Srebrenice, poznatijeg kao Direktiva Sedam. U tom dokumentu iz marta 1995. godine sa potpisom zločinca Radovana Karadžića je preziciran plan okupacije Srebrenice i uništenja njenog stanovništva.
Ko je iz vrha Armije BiH poslao u Srebrenicu naredbu o „izvođenju akcija u neprijateljskoj pozadini“? Neka se Elmedin Konaković i njegova akipa malo zarove u stare tekstove i knjige: onaj koji je u ljeto 1995. godine, umjesto da prati planove aktivnosti agresora, nadzirao „planove i aktivnosti“ jednog (njemu) sumnjivog novinara!
P.S. Nisam u augustu 1995. godine kod tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Harisa Silajdžića išao samo da ga moljakam za dobijanje radnih dozvola za novinare „Slobodne Bosne“; odnio sam mu jedan mali peškeš: naredbu koju je tih dana general Fikret Muslimović uputio armijskim jedinicama, odnosno njihovim pomoćnicima za moral i informisanje. U toj se depeši, prepričavam, kaže da vojnike treba upoznati sa negativnim djelovanjem Harisa Silajdžića kojim se slabi odbrambena moć Armije BiH!
Slobodna Bosna