Sredinom rata u BiH, grupa planinara iz Sarajeva i još nekih sredina, uz ekipu simpatizera-adrenalinskih ovisnika, najavila je pohod na jedan od najvećih planinskih vrhova svijeta u Pakistanu. Ne raspolažem punom faktografijom o tom događaju, ali sama ideja je dovoljno fikcionalna, da bi bilo grehota i nepravedno sada tražiti od ovog autora da barata isključivo suhim činjenicama.
Ideja da se iz opsjednutog grada-logora putuje nebu pod oblake pakistananskih planinskih masiva je bila koliko sumanuta, toliko i utopistička: ko je uopće spreman, logistikom, parama kojih ni za lijeka nije bilo, podržati jednu takvu manje-više egzibicionističku besposlicu grupe dokoličara. Za njih je to da se zastava Bosne i Hercegovine razigra na grebenima planinskih lanaca u Aziji bilo više od simboličkog čina.
KOJU PLANINU OSVOJITI
Obratili su se planinari svim institucijama u Sarajevu tražeći pomoć. Sa promjenjivim neuspjehom. Najzanimljiviji i odgovor zbog kojeg ovu začudnu ratnu epizodu po nepouzdanim sjećanjima aktualiziram stigao je (navodno) iz jedne važne nacionalne institucije čiji je čelni čovjek na zahtjev planinara za bilo kakvu pomoć u budućoj ekspediciji napisao (ili izgovorio) ciničan i poražavajući odgovor.
“Naša institucija nije zainteresirana za osvajanje planina koje planirate pohoditi. Zainteresirani smo, međutim, za osvajanje sljedećih planina: Trebević, Vlašić, Majevica, Kozara. Ukoliko ste spremni na tu vrstu angažmana, možete računati na našu punu pomoć”.
Kako je cijela ta ratna epizoda okončana manje-više je poznato: članovi bosanske planinarske ekspedicije su se uspjeli dočepati nebeskih visina planina u Pakistanu, sa druge strane, samo je Vlašić od planina pobrojanih u onom odgovoru kraja rata dočekao pod kontrolom vlasti u Sarajevu.
Sjetio sam se ove gorke ratne anegdote prije nekoliko dana nakon što sam vidio kratku vijest da je Vlada Kantona Sarajevo (u punom sastavu, čini se) posjetila grad Klagenfurt u Austriji, srela se sa tamošnjim vlastima i razgovarala o zajedničkim budućim projektima. Društvene mreže su bile zatrpane slikama premijera Nihada Uka i gomile njegovih ministara kako se poput razuzdanih tinejdžera na đačkoj ekskurziji vesele i opuštaju, pa potom obilaze lokalnu džamiju nazvanu po Srebrenici. Toga istog dana Kanton Sarajevo je preživljavao infrastrukturni kolaps, raspad energetske mreže ostavio je više od pola Sarajeva bez vode. Kriminalci su pucali i pljačkali, zdravstveni radnici najavljivali obustavu rada, gorjela je Bjelašnica, niko iz vlasti ni mukajet, niti su ikom od ministara te turobne činjenice pokvarile ugođaj turističko-vjerskog izleta u Austriju.
SLUČAJ JUGOSLAVIJE BUDIMIRA LONČARA
Višegodišnja kampanja priključenja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji mnoge političke aktere u njoj, osobito u “patriotsko-građanskom bloku” oslobodila je obaveze da “misle lokalno, a djeluju globalno”, odnosno notorne činjenice da na evropske integracije mogu računati zajednice koje su unutar sebe koliko-toliko integrirane i uređene. Čini se da je u takvoj “globalnoj” aktivnosti najdalje otišla Naša stranka koja je u medijskoj kampanji identificirala sebe i svoje lidere kao najzaslužnije političke figure za obećani početak pregovora sa EU. Lideri te stranke, a osobito liderica, došli su na svoje, hvale se svojim vezama, poznanstvom i utjecajem u Evropskoj uniji i Vijeću Evrope. Poznaju svakog utjecajnog zapadnog diplomatu, ali ne znaju kako se zove aktuelni poglavar Islamske zajednice u BiH, nehajno miješaju aktuelnog Huseina Kavazovića sa bivšim Mustafom Cerićem! Bavljenje lokalnim temama za njih je nekako prizemno, zbog čega ni nakon deceniju i pol postojanja, nisu pomjerili utjecaj svoje stranke izvan dvije-tri sarajevske općine.
Budimir Lončar, nedavno preminuli doajen jugoslovenske i svjetske diplomacije, u knjizi “Od Preka do Vrha svijeta” ispričao je autoru, povjesničaru Tvrtku Jakovini, zašto je prihvatio poziv Ante Markovića i postao ministar vanjskih poslova u njegovoj Vladi krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Ukratko, vjerovao je da reformski i demokratski koncipirana Vlada može osigurati Jugoslaviji put u evropske integracije, a time preduprijediti njen raspad. I dok je ministar Lončar vodio globalnu kampanju, lobirao kod svojih kolega i prijatelja diplomata u Evropi i Americi za ubrzanje uključenja SFRJ u Evropsku ekonomsku zajednicu, u njegovoj zemlji („na lokalu”, kako se to posljednjih godina običava reći) procesi su vodili u potpuno suprotnom, tragičnijem pravcu. Dok su Marković i Lončar tražili od Brisela i Washingtona milijarde dolara i ekija za mirnu tranziciju Jugoslavije u demokratsku i prosperitetnu zemlju, istovremeno je Miloševićeva Srbija upadala u platni sistem te zemlje, pljačkala milijarde maraka, a general Veljko Kadijević, Lončarov zemljak i kolega iz Vlade, zagrijavao tenkove za “bitke” koje slijede. “Za republike, raspadajući savezni organi bili su višak i smetnja. Za Srbiju i JNA nisu bili dovoljno pod njihovim nadzorom”, rezignirano je te procese u knizi opisao Budimir Lončar.
Grubo rečeno, veliki diplomata je na globalnoj međunarodnoj sceni “igrao genijalno”, na lokalnoj je kratkovido zakazao podcjenjujući činjenicu da Evropska zajednica nije izbor svih aktera jugoslovenske krize. Onih koji su pripremali i pokrenuli ratnu kalvariju.
BEĆIROVIĆEVA OTVORENA PISMA I RAGLEDNICE
Opozicija u općini Stari Grad prije neki dana je optužila aktuelnog načelnika Irfana Čengića da bez potrebe i mjere krstari evropskim metropolama, umjesto da se bavi komunalnim pitanjima. Naveli su niz država koje je ovaj polivalentni političar obišao tokom svog kratkog mandata. Ja sam registrirao tek jedan izlet: načelnik Starog Grada je prije tri mjeseca danima obilazio London, razgovarao sa manje ili više uglednim domaćinima. Cilj posjete je bio, objasnio je, da “lobira kod vlasti Velike Britanije da glasaju za Rezoluciju u Srebrenici”. Je li posrijedi politički slijepac ili pretenciozni fićfirić, tek Čengić je lobirao da za genocid glasa zemlja koja je 2015.godine predložila Vijeću sigurnosti UN-a da se o tom masakru izjasni i osudi ga i zemlju koja najaktivnije i najiskrenije obilježava 11 juli?!
Šampion u fanatičnom opsjednutošću globalnih, biletaralnih i multilateralnih odnosa svakako je Denis Bećirović, aktuelni član Predsjedništva BiH. Istina, za razliku od Čengića i njemu sličnih političkih turista, Bećiroviću vođenje međunarodne politike spada u opis radnih obaveza. Drugo je pitanje kako on to radi i koliki su učinci njegovih izleta.
Još otkako je ušao u državni Parlament gdje se zadržao dvadesetak godina, Bećirović je svojim otvorenim pismima zasipao urede vodećih državnika svijeta, pisao protestne note, upozoravao na nepravdu, apelovao za pomoć, ukratko gnjavio nesretne ljude…Nije poznato da li mu je iko iz tog inače učtivog svijeta uzvratio jal pismom, jal razglednicom. Otkako je prije nekoliko mjeseci pruzeo funkciju predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Bećirović je krenuo u diplomatsko-državničku ofanzivu tokom koje je obišao desetak važnih adresa, uglavnom u Evropi. Cinik bi rekao da je on postao sam svoj kurir raznoseći otvorena pisma okolo. Koliko je Bećirović nesenzibilan prema lokalnoj zbilji, svjedoči to da se nije pojavio na Kongresu Socijaldemokratske partije BiH, čiji je formalni potpredsjednik. Ali jest bio u prvim redovima na Kongresu jedne druge partije: socijaldemokrata njemačkog premijera Olafa Sholza.
Denis Bećirović je tokom proljetne posjete Italiji zatražio od tamošnjeg Parlamenta da izglasa dokument kojim bi ta zemlja podržala cjelovitost i suverenitet Bosne i Hercegovine. Ovakav skoro nedotupav zahtjev (kao da se u ozbiljnim demokracijama o takvim pitanjima izjašnjava više od jednom: Italija je prije više od tri decenije BiH priznala i skinula tu tačku sa dnevnog reda svih svojih institucija!) naišla je na mlake kritike u domaćoj javnosti. No, ako već član Predsjedništva BiH insistira na toj vrsti demokratske provjere i parlamentarne diskusije bilo bi produktivno da pokrene sljedeću inicijativu: zatraži od zastupnika oba doma Parlamentarne Skupštine BiH da se izjasne podržavaju li oni nezavisnost, nedjeljivost i suverenost Bosne i Hercegovine!
Iz knjige o Budimiru Lončaru, ali i iz drugih relevantnih izvora na tu temu Bećirović (i ostala politička klasa) može se reljefno uvjeriti da se o opstanku jedne zemlje odlučuje unutar njenih struktura (koje mogu biti, kao što jesu agenture susjednih država) i nigdje drugdje.
Piše: Senad Avdić / Slobodna Bosna