Njemačkoj nije nepoznanica biti na pogrešnoj strani povijesti.
Zato nikoga ne bi trebalo iznenaditi da je Berlin proteklih 16 godina proveo na posve pogrešnoj strani u vezi s time kako se nositi s Rusijom, piše Politico u tekstu pod naslovom “Korisni Putinovi idioti iz Njemačke”.
No ono što se nije moglo predvidjeti jest brzina kojom je Njemačka posljednjih tjedana napustila svoj stav prema Moskvi i zaustavila kontroverzni projekt plinovoda Sjeverni tok 2, slala oružja Ukrajini, prihvatila sankcije protiv Rusije, pa čak i najavila da će početi upumpavati značajne iznose u vlastitu vojsku.
Drugim riječima, pristala je gotovo preko noći učiniti sve ono na što su je SAD i drugi saveznici godinama nagovarali. Berlin je čak smislio moto ove promjene spreman da se pretvori u hashtag: Zeitenwende, tj. ‘vrijeme promjene’.
Nekoliko tjedana kasnije, postalo je jasno da njemački čelnici zapravo žele reći: ‘Idemo dalje.’
Katastrofalna pogreška
S tim u vezi, Nijemci su imali otprilike isto onoliko sreće koliko i ruska vojska u Ukrajini. To je zato što Njemačka nije tek ‘pogrešno procijenila Putina‘, kao što je prošli tjedan rekao Christoph Heusgen, dugogodišnji savjetnik Angele Merkel za vanjsku politiku i novi predsjednik Münchenske konferencije o sigurnosti.
Njemačko tvrdoglavo inzistiranje na suradnji s ruskim čelnikom unatoč njegovoj kontinuiranoj agresiji (s čitavim popisom nedjela u rasponu od invazije na Gruziju do ubojstava neprijatelja u inozemstvu i ratnih zločina u Siriji) nije bilo ništa drugo nego katastrofalna pogreška koja će Angeli Merkel osigurati mjesto među političkim naivcima, zajedno s Nevilleom Chamberlainom.
Polako, ali sigurno, Nijemci su počeli shvaćati da Merkeličin mekani pristup prema Rusiji — koji je dosegao svoj vrhunac odlukom 2015. da dâ zeleno svjetlo plinovodu Sjeverni tok 2, unatoč ruskoj aneksiji Krima i njezinoj ulozi u separatističkom ratu u istočnoj Ukrajini — nije samo otvorio vrata Putinu da nastavi dalje, već ga je zapravo na to potaknuo.
Međutim, ruska invazija na Ukrajinu, ne znači samo odricanje od politike kancelarke Merkel, već i od politike čitave generacije njemačkih političara zaslijepljenih nostalgijom za ‘Ostpolitikom’ i politikom ‘Wandel durch Handel’ (‘promjena kroz trgovinu’), politikom poboljšavanja međusobnih odnosa, odnosno smanjuju međusobne napetosti iz 1970-ih koju je zagovarao kancelar Willy Brandt, i koja je, prema njemačkoj legendi, dovela do kraja Hladnog rata.
Kolektivna odgovornost Njemačke je razlog zašto je okretanje stranice lakše najaviti nego učiniti. U njemačkoj politici ne postoji osoba nalik Churchillu koja je godinama upozoravala na opasnosti davanja povjerenja Putinu. Dok Merkel snosi većinu odgovornosti za to što je upala u zamku ruskog čelnika, prava je istina da je kriva cijela njemačka politička klasa.
Neprekidni ‘dijalog’
Kao Merkeličin ministar financija i vicekancelar, sadašnji kancelar Olaf Scholz, čiji su socijaldemokrati bili glavna pokretačka snaga iza naftovoda Sjeverni tok, zagovarao je ideju da je najbolji način da se nosi s Putinom, neprekidni ‘dijalog’.
Jens Plötner, trenutno Scholzov savjetnik za nacionalnu sigurnost, bio je jedan od glavnih tvoraca te politike u godinama kad je kao visoki diplomat služio u njemačkom uredu za vanjsku politiku, gdje je bio šef kabineta tadašnjeg ministra vanjskih poslova Frank-Waltera Steinmeiera (socijaldemokrata koji je sada njemački predsjednik) i gdje je odnedavno politički direktor ministarstva. Čak i nakon što je Putin u prosincu okupio desetke tisuća vojnika na ukrajinskoj granici, Plötner je savjetovao Scholzu da se drži Sjevernog toka 2 i javno ponovi izmišljenu tezu da je to tek nešto više od ‘komercijalnog projekta’.
Plötnerov stari šef Steinmeier, koji je 2016. optužio NATO za ‘zveckanje oružjem i ratno huškanje’ zbog održavanja vojne vježbe u istočnom dijelu saveza, tvrdio je – skoro sve do ispaljenog prvog metka na Ukrajince – da bi Njemačka trebala koristiti energetiku kao način za izgradnju mostova s Rusijom.
Ovih dana je Steinmeier, koji bi kao predsjednik trebao služiti kao moralni autoritet Njemačke, zauzet organizacijom koncerata ‘slobode i mira’ s ruskim i ukrajinskim glazbenicima. (Jedan od događaja dogodio se početkom ožujka u Dresdenu dok su bombe padale na Harkiv, drugi po veličini grad u Ukrajini.)
Ni drugi se nisu proslavili
Tijekom vikenda, Andrij Melnik, ukrajinski veleposlanik u Njemačkoj, izjavio je da će bojkotirati Steinmeierov najnoviji događaj, te rekao da Ukrajinci nemaju vremena za ‘grandioznu rusku kulturu’ dok Moskva ubija nevine civile.
Iako su manje odgovorne od Merkeličinih demokršćana ili socijaldemokrata u politici koja je dovela do Putinove invazije na Ukrajinu, nisu se baš proslavile ni manje stranke u njemačkoj vladajućoj koaliciji — liberalni Slobodni demokrati i Zeleni.
Iako su se Zeleni protivili Sjevernom toku 2, činili su to jednako toliko iz ekoloških razloga, koliko i zbog solidarnosti s Ukrajinom. No važnije je bilo njihovo uporno protivljenje isporuci oružja Kijevu, što se promijenilo tek nakon što su borbe već počele.
Slobodni demokrati bili su podijeljeni oko toga što učiniti sa Sjevernim tokom 2, a mnogi u stranci, uključujući zamjenika šefa stranke Wolfganga Kubickog, podržavali su veću suradnju s Rusijom. Prema Melnikovim riječima, čelnik Slobodnih demokrata Christian Lindner, koji je ujedno i njemački ministar financija, rekao mu je na dan početka rata da nema smisla da Berlin Ukrajini šalje oružje ili da Rusiju isključuje iz SWIFT-a, jer je njegovoj zemlji ‘preostalo tek nekoliko sati’ suvereniteta.
Sumnjičavost u pogledu izgleda Ukrajine, a da i ne spominjemo zabrinutost zbog posljedica prejakog pritiska na Rusiju, dijelili su mnogi i u glavnoj oporbenoj Demokršćanskoj stranci (CDU). Samo nekoliko tjedana prije ruske invazije, čelnik CDU-a Friedrich Merz upozorio je da bi izbacivanje Rusije iz SWIFT-a moglo značiti ‘atomsku bombu na tržištima kapitala’.
‘Svi smo bili u krivu’
Budući da su na svakom koraku bili u krivu u vezi s Rusijom i Putinom, njemački političari pribjegli su opravdanju tipa: ‘Pa tko je to mogao znati?’
‘Bio sam u krivu, svi smo pogriješili’, rekao je tijekom vikenda Wolfgang Schäuble, siva eminencija njemačke politike i dugogodišnji ministar financija CDU-a.
Međutim, ono što Schäuble i njegovi kolege ne govore jest da su saveznici Njemačku godinama upozoravali da podcjenjuje Putina. Kad ih se suoči s tom činjenicom, Nijemci ne znaju kako reagirati.
Nakon što je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u govoru u Bundestagu ovog mjeseca podsjetio njemačke zastupnike da je posao Njemačke s Rusijom pomogao u financiranju rata protiv njegove zemlje i napao ih zbog ‘bezvrijednih’ izjava o holokaustu, nagradili su ga ovacijama — a zatim se odmah vratili uobičajenim poslovima, što je uključivalo i čestitanje rođendana dvoje parlamentarnih zastupnika.
Tijekom Hladnog rata, izraz ‘korisni idiot’ postao je način za označavanje onih umjerenih na Zapadu koji su postali žrtva lakovjernih argumenata komunista.
Od njemačkog veta na članstvo u NATO-u za Ukrajinu i Gruziju 2008., preko nastojanja Njemačke da postigne plinski sporazum s Moskvom pa do njenog protivljenja slanju oružja Kijevu — čelnici Njemačke služili su kao Putinovi korisni idioti.
Cijelo to vrijeme, takozvani poznavatelji Rusije, samodopadni ruski simpatizeri kojih je pun politički establišment zemlje, odbijali su kritike njihovog puta, inzistirajući da znaju bolje i doslovno se smijući Washingtonu u lice.
No nitko se više ne smije.
Čak i dok saveznici pozdravljaju promjenu u Berlinu, nisu zavarani njihovim novim licem.
Ukrajina, koju je Njemačka opljačkala tijekom Drugog svjetskog rata i koja je do kraja 1945. izgubila više od 15 posto stanovništva, sigurno neće oprostiti i zaboraviti.
Njemačka također neće imati nikakav pravi kredibilitet ni unutar transatlantskog saveza (bez obzira na to koliko milijardi se obvezala potrošiti na obranu) sve dok se iskreno ne obračuna s rezultatom godina odnosa Merkel-Putin.
Kao što Njemačka jako dobro zna, čak i ako se moguće na neko vrijeme sakriti od povijesti, od nje se na kraju ne može pobjeći.