21.07.2024.
HomeSvijetPutin im šefuje, ali sada svi čekaju kao zapete puške: Vučićeva pozicija...

Putin im šefuje, ali sada svi čekaju kao zapete puške: Vučićeva pozicija posebno je zanimljiva

Ne zna se kako će točno završiti rat u Ukrajini, ali znamo da Rusija neće pobijediti, piše u tekstu za časopis Foreign Policy Daniel B. Baer, viši suradnik u Zakladi Carnegie za međunarodni mir i bivši američki ambasador u Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju.

Čak i ako mobilizacija rezervista koju je ruski predsjednik Vladimir Putin naredio krajem rujna dovede do nekih taktičkih pobjeda, ruska invazija na Ukrajinu već se smatra strateškim porazom.

Rusija je sada slabija u svim pogledima – ekonomskom, političkim i vojnom.

Europa će se zahvaljujući Putinovim potezima ove zime nedvojbeno mučiti, međutim, ruski je predsjednik svojim hibridnim ratom istovremeno ubrzao njezinu energetsku diverzifikaciju i tranziciju.

Rat u Ukrajini pokazao je da Rusija, barem kada se radi o konvencionalnom ratovanju, više nije nikakva vojna sila. Što li sada samo misle njezini saveznici u Pekingu i Ankari? Ako Putin Ukrajinu napadne nuklearnim oružjem, to će samo potvrditi da je doživio veliki strateški poraz.

Iako zapadni analitičari kažu da ne treba očekivati da će Ukrajina u nekom kratkom roku trijumfirati u ratu, Rusija je već vidno slabija nego prije. Ona se ne povlači, već ispuhuje. Zbog toga se na njezinoj periferiji – od istočne Europe do središnje Azije – već sada može čuti zvuk geopolitičkog usisavanja.

Oslabljena Rusija stvara vakuum koji može dodatno uznemiriti već slabašni globalni status quo. Baer drži da bi Sjedinjene Američke Države i Europa trebali energično, ali potiho početi s formiranjem novog svjetskog poretka, odnosno onemogućiti stvaranje još goreg od onog trenutačnog.

Zamrznuti konflikti

Trenutno slabljenje Rusije nastavak je procesa koji je započeo padom Sovjetskog Saveza, tvrdi Baer.

Nakon što se raspao SSSR, izbila su dva rata u Čečeniji i nekoliko njih u Kavkazu, a autoritarni su lideri preuzeli kontrolu nad srednjoazijskim zemljama. Bili su to postkolonijalni konflikti. Ruska invazija na Ukrajinu nije mnogo drukčija od tih sukoba.

Otkad je Putin krajem 1990-ih došao na vlast, njegov autoritarni režim pokušava šefovati svim bivšim sovjetskim republikama. Putin to radi jer te zemlje ne vidi kao suverene, a i zato što se boji da bi se demokracija lako mogla proširiti regijom ako bi je bilo koja od tih zemalja prigrlila na pravi način. Rusija je u Gruziji, Moldaviji, Armeniji i Azerbajdžanu stvorila ili održala tzv. zamrznute konflikte (sukob u kojemu su završena borbena djelovanja, ali nije potpisan mirovni sporazum niti je postignut politički dogovor koji zadovoljava obje sukobljene strane) te ih koristi kao pregovaračke poluge. Putinov rat protiv Ukrajine koji je započeo aneksijom Krima 2014. godine, a eskalirao krajem veljače 2022. godine, u mnogočemu je također zamrznuti konflikt, s tim da ruski predsjednik ne vjeruje da bi Ukrajina te njezin narod, kultura i jezik uopće trebali postojati.

Putinov bi stisak mogao malo popustiti zbog poraza koji će doživjeti (djelomično već i je poražen) u Ukrajini. Svijet sada gleda kako li će se Rusija konsolidirati i razvijati. S obzirom na to da će joj utjecaj i moć značajno opasti, situacija diljem Eurazije mogla bi postati prilično dinamična.

Armenija se okrenula Zapadu

Putinovo korištenje prirodnog plina kao oružja u ratu s Europom pomoglo je Azerbajdžanu i njegovom autoritarnom vođi Ilhamu Alijevu. Putinov je rat povećao cijenu najvažnijeg azerbajdžanskog izvoznog proizvoda. Ohrabren time, a njušeći da je Rusija zauzeta konfliktom u Ukrajini, Azerbajdžan je u rujnu napao Armeniju. Bio je to prvi sukob tih zemalja nakon rata koji su vodile prije dvije godine. Armenci tvrde da je u tim sukobima ubijeno više od 200 njihovih vojnika, a ozlijeđeno njih nešto manje od 300. Rat Armenije i Azerbajdžana okončan je tako nakon uključivanja Rusa, koji su potom pospješili potpisivanje mirovnog sporazuma između zaraćenih strana. Sukob koji se dogodio u rujnu ovaj puta nisu okončali Rusi, već Sjedinjene Američke Države.

Iako je Zapad uglavnom fokusiran na Alijeva i njegove poteze, Baer smatra da je dugoročno važnije to što Armenija političku pomoć nije tražila od Rusa već od Zapada, koji ju joj je i dao. Ta bi činjenica značajno mogla utjecati na budućnost te regije. Ako će Armenija i Azerbajdžan konačno riješiti svoje granične probleme, to će se dogoditi za nekim zapadnim pregovaračkim stolom, a ne ruskim. Rusija u ovom trenutku takve pregovore ne može ni pokrenuti, a ni garantirati da će se dogovoreno poštivati.

Gruzijska toksična politička kultura

Situacija u Gruziji pokazuje što bi se moglo dogoditi kad utjecaj Rusije dodatno opadne.

Zapad se nakon Ružičaste revolucije koja je izbila 2003. godine, a posebice za vrijeme rusko-gruzijskog rata koji se dogodio 2008. ponadao da bi demokracija u Kavkaz mogla ući upravo preko Gruzije. Međutim, Rusija je to spriječila.

Rusija je nakon rusko-gruzijskog rata okupirala gruzijske regije Abhaziju i Južnu Osetiju. Gruzijska vlada i Ujedinjeni narodi obje regije smatraju dijelovima Gruzije, međutim Gruzija ih ne kontrolira. Rusija te dvije regije koristi kako bi pritiskala Gruziju i kočila njezin razvoj.

Rusi su slično stvar izveli na istoku Ukrajine u Donbasu.

Budući da se Moskva trenutno baviti ratom u Ukrajini i neuspjesima koje u njemu niže, Gruzija bi se mogla dodatno prikloniti Zapadu te provesti novu rundu demokratskih reformi. Nažalost, gruzijsku vladu u velikoj mjeri kontrolira milijarder koji je povezan s Moskvom – bivši premijer Bidzina Ivanišvili. Njegova stranka Gruzijski san od 2012. godine dominira gruzijskom političkom scenom.

Gruzija je duboko polarizirana zemlja u kojoj se korupcija širi, a prostor za civilno društvo i nezavisno smanjuje. Gruzijska je vlada napala američku ambasadoricu u Tbilisiju Kelly Degnan iako je SAD njezin najvažniji sigurnosni partner.

Zato su Ukrajina i Moldavija u lipnju dobile status kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji, a Gruzija ne.

Unatoč tome što bi se Gruzija zahvaljujući opadanju moći Rusije mogla približiti Zapadu, malo je vjerojatno da će se to dogoditi zbog toksične političke kulture koja vlada u toj zemlji.

Demokratski uspon Moldavije

Najviše bi od pada Rusije mogla profitirati – Moldavija.

Nakon što je krajem 2020. godine na tamošnjim predsjedničkim izborima pobijedila karizmatična mlada reformatorica Maia Sandu, Moldavija je, čini se, spremna za velik korak naprijed. U lipnju se unatoč tome što na svom teritoriju ima jedan aktivan zamrznuti konflikt uspjela izboriti za status kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji.

Rusija već 30 godina u Pridnjestrovlju skladišti oružje i drži vojnike. Moskva financira i djelomično kontrolira ekscentrične lidere te odmetnute regije koja se nalazi između rijeke Dnjestar i moldavsko-ukrajinske granice.

Moldavija posljednjih nekoliko godina Pridnjestrovljane pokušava pridobiti lakšim pristupom ekonomiji i drugim benefitima. Čini se da je moldavska vlada odlučila više energije uložiti u komuniciranje s Pridnjestrovljanima, a manje u tjeranje Rusa. Ako Moldavija, uz, naravno, pomoć Europske unije i Sjedinjenih Država, ostvari značajan društveni i ekonomski napredak, tada bi je Pridnjestrovljani mogli doživjeti kao još atraktivniju opciju.

Vrijeme će pokazati u kojem će smjeru krenuti Moldavija. Moldavski su se političari prije uvijek mogli osloniti na ruski prljavi novac, no njega je danas zbog rata u Ukrajini bitno manje nego prije. Uz to, Rusi trenutno nemaju vremena sabotirati Moldavce jer se moraju baviti ratom u Ukrajini.

Unatoč tim pozitivnim pokazateljima, ne treba zaboraviti da se u Pridnjestrovlju još uvijek nalaze naoružani ruski vojnici.

Od svih zamrznutih konflikata koji nose ruski otisak prsta, moldavski bi se prvi mogao uspješno okončati. Tamo je demokracija u usponu, a Putin trenutno u defenzivi.

Putinovi saveznici i prijatelji na Balkanu

Uz Moldaviju, Balkan bi najviše mogao profitirati od ratom oslabljene Moskve.

Putin je razvio odnos s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, a ruska je javna diplomacija često uspješno komunicirala sa srpskom javnosti. Vučić je do sada uspješno balansirao između ruskih, europskih, američkih i kineskih interesa i istima manipulirao kako bi ostvario svoj naum.

Pad Rusije mogao bi ga natjerati da se više okrene Pekingu, međutim, jednako je tako moguće da će se okrenuti Bruxellesu i Washingtonu. Trenutno, međutim, nije poznato je li Vučić voljan i imali li dovoljno političkog prostora da riješi pitanje Kosova – uvjet koji stoji između Srbije i njezinog članstva u Europskoj uniji.

Zapad situaciju na Balkanu mora pomno pratiti jer se Republikom Srpskom trenutno vlada jedan od Putinovih dugogodišnjih saveznika Milorad Dodik. Lider bosanskih Srba nedavno se susreo s Putinom i podržao ilegalne referendume koje je Rusija provela u četiri ukrajinske oblasti. Pored toga, Bosna i Hercegovina politički je vrlo krhka zemlja čiji trenutni ustavni okvir nije održiv. Za tu je krhkost u većoj mjeri sama kriva, međutim dio “zasluga” za nju mora ipak preuzeti i međunarodna zajednica.

Primjerice, Putin bi Europi i svijetu mogao napakostiti tako da Dodika potakne da objavi Republiku Srpsku želi pripojiti Srbiji. Bijela bi kuća zbog te mogućnosti u dogledno vrijeme u Sarajevo trebala poslati ozbiljnog i uvjerljivog izaslanika koji bi te eventualne ideje Dodiku trebao izbiti iz glave.

Piše: Damjan Raknić / Jutarnji list

Reklamni prostor

Ovdje može biti vaša reklama. animacija / logo / tekst

Posljednje vijesti