U posljednjih šest godina, od jučer se ko zna po koji put nameće pitanje: Zašto je Vlada Federacije BiH 2020. godine, predvođena tadašnjim premijerom Fadilom Novalićem, dala saglasnost na ugovor kojim je mostarski Aluminij faktički budzašto ustupljen Amiru Grossu Kabiriju, piše Raport.
Ugovor Kabirijeve firme s Aluminijumom Mostar, o kojem je Raport ranije pisao u više navrata i bez kojeg Kabiri danas ne bi ‘stolovao’ u gradu na Neretvi, bez saglasnosti Vlade FBiH koja ima 44 posto vlasništva u mostarskom Aluminiju ne bi bio moguć.
Šest godina kasnije, taj poslovni angažman sve se jasnije pokazuje kao potez koji je korist donio gotovo isključivo jednom čovjeku, dok je državi u kojoj posluje proizveo niz društvenih i institucionalnih problema.
Apsurd je tim veći što su upravo bošnjački politički predstavnici, Fadil Novalić i tadašnji federalni ministar energetike, rudarstva i industrije Nermin Džindić bili Kabirijevi ključni pregovarači u ime Vlade FBiH, omogućivši saglasnost na ugovor između Aluminija Mostar i Kabirijeve kompanije M.T. Abraham Group bez koje on danas ne bi bio ni zakupac pogona, ni ključna figura energetskih i industrijskih ambicija u Hercegovini.
U međuvremenu, isti taj investitor već duže vrijeme javno Bošnjake, najbrojniji narod u BiH, označava kao ‘radikalne’, i to bez ikakvog osnova.
Prešao ‘crvenu liniju’, direktan udar na državu u kojoj posluje
Istovremeno, u Hercegovini je nedavno kontroverzni hrvatski pjevač Marko Perković Thompson pjevao pjesme koje veličaju ideologije i zločince odgovorne i za ubijanje Jevreja, ali to Kabiri, začudo, nije čuo, niti mu je zasmetalo što je horski s Thompsonom pjevao veliki broj građana hrvatske nacionalnosti, piše Raport.
Ono što Kabiri glasno izgovara jesu optužbe na račun naroda iz kojeg su mu dva u to vrijeme utjecajna Bošnjaka, već navedeni Novalić i Džindić, omogućili dolazak i poslovanje u BiH.
No, posljednja, jučerašnja Kabirijeva izjava iz Washingtona pokazala je da on za BiH postaje institucionalni problem.
Naime, ispostavilo se da nakon što je Kabiri javno saopćio da će on biti ‘uvoznik LNG gasa za Bosnu i Hercegovinu’, s time prešao ‘crvenu liniju.’
Jer, više se ne radi samo o vrijeđanju jednog naroda u BiH, nego o direktnom udaru na državu u kojoj posluje.
Nakon što su Kabirijevu tvrdnju o tome da će on biti uvoznik LNG za BiH, javno demantirali ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković i Vedran Lakić, federalni ministar energije, rudarstva i industrije, postalo je jasno da je Kabiri obmanjivao javnost.
Međutim, suština problema nije samo u neistini, nego u poruci koju je tom izjavom Kabiri poslao.
A, ona je sporna s više aspekata.
Prije svega čovjek koji je samo zakupac postrojenja nekadašnjeg giganta u kojem FBiH još uvijek ima najveći pojedinačni vlasnički udjel, uzeo je sebi za pravo da se lažno predstavlja faktorom koji u ime BiH pregovara i odlučuje o bh. strateškim pitanjima, poput energetike.
I pri tome da obmanjuje javnost da se tako važna pitanja mogu donositi privatnim memorandumima potpisanim u inostranstvu, mimo bh. institucija, zakona i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.
Nakon što su Konaković i Lakić ukazali na Kabirijevu obmanu i obaveze iz Uredbe o organizaciji i regulaciji sektora gasne privrede u Federaciji BiH, Raport je analizirao taj dokument čije odredbe dodatno ukazuju na težinu Kabirijevog udara i neutemeljenog uplitanja u pravnu regulativu BiH i Federacije BiH.
Uredba naime vrlo jasno propisuje da su uvoz, transport, skladištenje i distribucija prirodnog gasa strogo regulisane djelatnosti.
One podrazumijevaju dozvole, licence, tehničke i finansijske uslove, kao i stalan regulatorni nadzor države.
Kabiri ne ispunjava uslove da uvozi gas ni za Aluminij, a kamoli za državu BiH
U takvom sistemu ne postoji prostor za samoproglašene ‘uvoznike’, niti za privatne investitore, poput Kabirija, koji ne ispunjava uvjete iz Uredbe da bi mogao poručiti ono što je rekao jučer u Washingtonu.
Upravo zato je Kabirijeva izjava opasna.
Podsjećamo, u Federaciji BiH, prema važećem pravnom okviru, ključnu ulogu u uvozu i snabdijevanju gasom ima kompanija Energoinvest, što su već u svojim izjavama pojasnili Lakić i Konaković, a to se navodi i u Uredbi o organizaciji i regulaciji sektora gasne privrede u Federaciji BiH.
Kad se detaljno pročita ta Uredba, postaje još vidljivije i očitije da je Kabiri kada je iz Washingtona poručio da će on u BiH uvoziti jedan energent za cijelu državu, implicitno poručio da institucije BiH nisu relevantne, da za njega zakoni nisu prepreka i da država nema kontrolu nad vlastitom energetskom politikom.
U tom smislu, kako drugačije tumačiti jučerašnju izjavu i ponašanje jednog stranog zakupca u BiH nego kao direktno podrivanje pravnog i ustavnopravnog poretka zemlje u kojoj posluje.
Jer, sudeći prema odredbama Uredbe upitno je da li Kabiri može uvoziti LNG isključivo i za potrebe Aluminija, jer postoje brojni zakonski uslovi koje treba ispuniti za to.
I za eventualne potrebe svoje firme, Kabiri pri eventualnom uvozu LNG-a ne može zaobići regulatorni okvir, dozvole i nadzor države. Sve ostalo spada u sferu svjesne obmane.
Zato reakcije u vidu demantija, iako su jučer bile neophodne, nisu dovoljne. U ovom slučaju se nameće pitanje institucionalnog odgovora države.
Kabiri mora zvanično i jasno biti upozoren da je njegova jučerašnja izjava suprotna važećim propisima u BiH.
Država mora pokazati samopoštovanje
Ministarstvo vanjskih poslova BiH imalo bi osnova da diplomatskim putem pošalje poruku da privatni investitor ne može govoriti u ime države BiH, a Kabiri je to upravo jučer učinio.
Također, Vlada Federacije BiH, kao organ s vlasničkim udjelom u Aluminiju, dužna je službeno podsjetiti Kabirija na granice ugovora iz 2020. godine i obavezu poštivanja domaćeg pravnog poretka.
U konačnici, slučaj Amira Kabirija odavno više nije pitanje jednog ugovora, jedne fabrike ili jednog spornog javnog istupa iz Washingtona.
Država koja dozvoli da strani državljanin, u svojstvu zakupca državne imovine, javno obmanjuje da preuzima ulogu uvoznika strateškog energenta, najavljuje međunarodne aranžmane bez ikakvog pravnog osnova i pritom godinama vrijeđa jedan od konstitutivnih naroda, rizikuje da sama sebe prikaže kao prostor bez reda, pravila i samopoštovanja.