“Firma nam je ponudila da potpišemo dva papira. Jedan je zapravo papir odnosno dokument u kojem je navedeno da smo mi tehnološki višak i da mi na osnovu tog dokumenta možemo ostvariti sva prava. Drugi papir je bio jedan alibi za firmu u slučaju sudskog procesa. Zapravo to je dokument u kojem je navedeno da je naš ugovor o radu prekinut na našu inicijativu”, kaže Tomić za emisiju TV Justice, za koju na poziv Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) nisu mogli govoriti iz Oslobođenja.
Tomić je otkaz dobio u aprilu 2020. godine bez mogućnosti otkaznog roka ili iskorištavanja godišnjeg odmora.
Do danas nema preciznih podataka o broju otpuštenih novinara. Prema istraživanju koje je u izjavi Mediacentru naveo ekonomski analitičar Damir Miljević, oko 100 do 150 novinara izgubilo je posao, dok je velike finansijske posljedice osjetilo njih 300 do 350. Medijski stručnjaci kažu da se tačan broj može teško utvrditi, s obzirom da je dosta novinara i prije pandemije imalo honorarne ugovore.
U mjesecima lockdowna i fizičke distance medijski rad postao je teži, ali i važniji, a zadatak medijskih kuća bio je osigurati neometan program i sadržaj, te sigurnost i plate za radnike u gotovo nemogućim novim uslovima.
Oni koji su bili podobni prihvatili su finansiranje od strane vlasti, što, prema stručnjacima, dovodi do opasnosti od političkih i drugih uticaja.
Dugogodišnji loš položaj medijskih radnika
Slađan Tomić. Foto: BIRN BiH
Prema riječima komunikologa Mladena Bubonjića, pandemija koronavirusa je samo dodatno pokazala da su mediji bili u lošem položaju, a mnogi novinari, novinarke i radnici nisu imali adekvatne uslove za rad, ugovore, ni primanja.
“Dobar dio novinara nije bio stalno zaposlen, nisu imali stalna primanja. Vlasnici medija su s njima radili na poprilično nezahvalan način u smislu da su bili u značajnoj mjeri potrošna roba”, kaže Bubonjić.
Elvira Jukić-Mujkić, glavna i odgovorna urednica Mediacentra, navodi da ne postoje egzaktni podaci o tome koliko je novinara i medijskih radnika dobilo otkaze, ali da je poznato da je desetine njih ostalo bez posla.
“Jako puno novinara inače nema adekvatne ugovore o radu, ne rade za fer naknade za svoj rad, tako da je to jedan problem koji je postojao i ranije”, dodaje Jukić-Mujkić, objašnjavajući zašto je teško sabrati podatke o onima koji su ostali bez posla.
Sagornici BIRN-a BiH navode da su u veoma lošem položaju bili slobodni novinari.
Nagrađivana novinarka Maja Nikolić iz Tuzle je radila kao “freelancer” od 2007. godine i tokom pandemije je ostala bez gotovo svih prihoda.
“Samo sam jedan dan dobila mail da se zbog korona krize otkazuju ugovori svim dopisnicima u BiH, jer sam ja tada radila za jednu agenciju koja je na razini cijele zemlje. Budući da sam ja radila još za druge medije, jednostavno su samo isto tako počeli dolaziti mailovi ili pozivi da se određeni projekti otkazuju ili da neće biti produženi. To je zaista bio jedan veliki šok, jer znate kad vi radite i odjednom u mjesec dana ostanete bez skoro ijednog angažmana”, navodi Nikolić za BIRN BiH.
Preko finansija do uticaja
Maja Nikolić. Foto: BIRN BiH
Mjere ograničenja kretanja koje su bile na snazi od sredine marta 2020. dovele su do smanjenja oglašavanja u medijima, što je posebno negativno uticalo na lokalne nezavisne medije, koji su bili pred izazovom kako zaštititi uposlenike i obezbijediti nesmetano funkcionisanje programa.
Prema riječima profesorice sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Odsjek žurnalistika, Zarfe Hrnjić-Kuduzović, kriza je pogodila štampane medije, male radijske stanice koje žive od oglašavanja, zatim televizije i portale. Govoreći o vlasničkim strukturama, tu su, prema njoj, puno pogođeniji komercijalni, privatni mediji.
Albina Vicković, direktorica službe marketinga i promocije RTV Slon iz Tuzle, kaže da su se suočavali sa nekoliko izazova kako bi obezbijedili neometano funkcionisanje radio i televizijskog programa, kao i kako zaštititi uposlenike.
“Mi smo privatna nezavisna komercijalna medijska kuća. Naši trendovi iz januara i februara 2020. godine su govorili da smo odlično startovali i da možemo očekivati jako uspješnu marketinšku godinu. Samo 15 dana kasnije mi zapravo imamo situaciju da nam apsolutno nije jasno da li ćemo uspjeti preživjeti. Prvo što se dešava jeste zaustavljanje velikih oglašivačkih kampanja”, navodi Vicković.
S druge strane, kako kaže Jukić-Mujkić, dok se smanjivalo ulaganje povećala se potreba za kvalitetnim i profesionalnim informacijama i medijima.
Za vrijeme dok pomoć države stiže samo odabranim kućama, medijski stručnjaci izražavaju zabrinutost da loša ekonomska situacija može da utiče na profesionalno izvještavanje i istraživačko novinarstvo i da će sve više medija zbog preživljavanja biti podložno političkim i drugim uticajima.
Vicković navodi da od trenutka proglašenja pandemije COVID-19 njena medijska kuća nije imala nikakav vid pomoći ni sa jednog nivoa vlasti. Ističe da, jedini vid pomoći koji su ostvarili jeste sufinansiranje doprinosa za tri mjeseca.
“Mi smo bili u trenutku da molimo da nam makar odobre da dva mjeseca ne platimo zakup prostora u kojem je smještena televizija. Ne da nismo imali pomoć, nismo imali ni odgovor”, dodaje ona.
Hrnjić-Kuduzović kaže da, nakon pandemije, možemo očekivati pad novinarskih standarda i veću podložnost političkim pritiscima, jer kako navodi, nekim političarima i ne odgovara ustvari da novinari kvalitetno rade svoj posao i da otkrivaju afere i da pišu o nenamjenskom trošenju budžetskih sredstava.
“Nezavisni mediji su u puno nezahvalnijem položaju zato što naši nosioci vlasti doživljavaju te grantove koje dodjeljuju iz budžeta kao mehanizam za uspostavu kontrole nad radom medija”, kaže Hrnjić-Kuduzović.
Novinarka Gordana Katana navodi da je Vlada Republike Srpske podržala podobne medije koji će, prema njoj, postati ovisni o vlasti ili će postati ovisni o tajkunima ili opozicionim političkim partijama koje imaju novac.
“To je ono što će, čini mi se, taj lanac ovisnosti biti vrlo vrlo širok i samo će zavisiti kako će se ko prilagođavati, bojim se ne pitajući za cijenu”, dodaje ona.
Prema riječima Jukić-Mujkić, veliki dio medija u BiH je već ovisan o vezama sa političkim i vladajućim strukturama bez da se desila pandemija. U svemu tome, kako kaže, jedan dio medija je uložio dodatne napore i da istražuje korupciju.
Konferencije za medije bez novinara
Elvira Jukić-Mujkić. Foto: BIRN BiH
Krizni štab Federacije BiH je organizovao konferencije za novinare na kojima je bio zabranjen ulazak i koje su se mogle pratiti samo putem interneta, a u Republici Srpskoj je donesena Uredba sa zakonskom snagom o zabrani izazivanja panike i nereda za vrijeme vanrednog stanja, koja je kasnije, pod pritiskom javnosti, povučena. Novinarska zajednica ocijenila je to kao cenzuru za vrijeme dok novinari i novinarke rade u strahu za svoje i zdravlje svojih najbližih.
Bubonjić smatra da su političari vrlo vješto i sa žudnjom dočekali ovakve situacije, da ne moraju da odgovaraju na nezahvalna pitanja novinara, koja otkrivaju suštinu i javnosti pružaju adekvatnu sliku stvari.
“U tome su novinari uskraćeni. Što ne mogu da postave dodatna podpitanja koja bi dodatno rasvijetlila neki slučaj, neku aferu ili nešto slično o čemu je riječ”, pojašnjava Bubonjić.
Novinarka portala Fokus Semira Degermendžić, koja je prva objavila priču o nabavci stotinu respiratora, bila je izložena i pritiscima te se suočila sa situacijom da njeno pitanje nije pročitano na konferenciji za medije, što je dodatno otežalo posao u vrijeme pandemije.
“To jeste bila jedna frustrirajuća situacija za novinare, kada imaju određene informacije a nemaju priliku da ih provjere, odnosno da ih neko potvrdi ili demantira. Takva situacija se desila u vrijeme kada je Fokus radio upravo tu istraživačku priču o načinu nabavke respiratora”, pojašnjava Degermendžić.
Novinari nisu glasnogovornici vlasti
Semira Degirmendžić. Foto: BIRN BiH
Profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Lejla Turčilo za BIRN BiH je kazala da novinari koji su pokušavali raditi istraživačke priče u tom smislu jesu bili prikazani kao određeni neprijatelji društva, naroda, zajednice.
“Javna vlast se bori sa pandemijom, a novinari im otežavaju time što uočavaju i govore javno da se u toj kvazi borbi određeni dio naših rukovodećih struktura ponaša nedomaćinski, odnosno novac troši netransparentno i troši ga za ono za šta ne bi trebalo”, kaže ona, napominjući kako je baš u vrijeme krize suštinski važan posao istraživačkih novinara.
S druge strane, vlasti, kako smatra Turčilo, novinare vide kao glasnogovornike.
Dodjela finansijske pomoći, poreske olakšice, organizovanje sindikata samo su neki od aspekata pomoći potrebnih medijskoj zajednici koja je važan dio svakog demokratskog društva.
Jukić-Mujkić govori da se u Evropi i svijetu osnivaju fondovi za pomoć medijima, te da bi mediji u BiH trebali snažnije i zajednički djelovati po tom pitanju, dok Albina Vicković dodaje da je potrebno dodatno jačati kapacitete neovisnih medija.
Turčilo kaže da bi vlasnici medija trebali ponuditi fer ugovore i staviti društvenu poziciju novinarstva na prvo mjesto. S druge strane, Bubonjić navodi da bi javnost trebala drugačije gledati na novinare – na nekoga ko je zaista jedan od stubova očuvanja demokratije.
Tomiću, koji je razočaran u kuću u kojoj je dobio otkaz, ali kojem su kolege pružile javnu podršku, pomoć medijima i radnicima, ali i novinarstvu u BiH mora da počne osnivanjem zajedničkog sindikata.
“Da bismo bar malo promijenili neke stvari u novinarstvu, prije svega potrebno je organizovati novinarski sindikat na teritoriji cijele zemlje, a ne da se dijelimo na novinare iz RS-a i na novinare iz FBiH”, zaključuje Tomić.