27.07.2024.
HomeKolumneOd Kosova do UN-a: Srpske pobjede koje to nisu

Od Kosova do UN-a: Srpske pobjede koje to nisu

Davno je to počelo, što bi naši narodi rekli, i nije to od juče. Nije lako gubiti, ali razvojem civilizacije nekako je postalo normalno posle poraza priznati ga i čestitati drugoj strani. Ako je baš toliko mrsko priznati i čestitati, ono barem ćutati ne bi trebalo da bude toliko teško.

Kod Srba to malo teže ide i to još od Vidovdana 1389. godine i čuvenog Kosovskog boja. Iako bi se mnogi svetski istoričari i dalje sporili oko ishoda te bitke koja poput senke prati srpski narod kroz vekove, za Srbe je poraz u tom boju – pobeda. Postoje razna tumačenja, ali ima dosta njih koji smatraju da je to jedna od retkih bitaka koja je završena bez pobednika. Srbija je izgubila cara Lazara, a Osmanlijsko carstvo sultana Murata. Posle izvesnog vremena, Srbija je postala deo Osmanlijskog carstva i najviše zbog toga se računa da je Kosovski boj izgubljen.

list of 4 items

list 1 of 

end of list

To je, međutim, proglašeno za pobedu koja se vekovima veliča. Da li je to srpski usud ili ko zna šta, Srbija je kroz istoriju nastavila da poraze doživljava kao pobede. Od tih “pobeda”, srpski narod nije ništa dobro dobio, ali ih je slavio. I ne treba predaleko zagaziti u istoriju zarad primera takvih “pobeda”.

Ne treba u analizi tih i takvih pobeda odlaziti u daleku prošlost. Dovoljno je ograničiti se na kraj 20. i početak 21. veka. Zajednička crta im je ta da je manipulacijom skidana odgovornost sa stvarnih “krivaca” i da je ono što normalnom umu ne može biti prikazano kao uspeh dobija epitet istorijske pobede.

Milošević primoran da sjedne za pregovarački sto

Srbija je 1999. godine “pobedila” i NATO. Tromesečna vojna akcija, a u Srbiji zvanično nazvana agresija, svela se na bombardovanje iz vazduha, bez kopnene invazije. Tadašnji gospodar situacije u Srbiji Slobodan Milošević je primoran da sedne za pregovarački sto posle suočavanja sa mogućnošću da od Srbije dobije sprženu zemlju. Na kraju je pristao da se povuče sa teritorije Kosova i Metohije i tako preda južnu srpsku pokrajinu međunarodnim snagama na upravljanje. Zajedno sa vojnim i policijskim snagama, sa Kosova i Metohije se povukao i srpski narod. Prekid bombardovanja Srbije proglašen je za pobedu Srbije nad članicama NATO-a i to posle 78 dana bombardovanja. Tom prilikom je u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija usvojena Rezolucija 1244 kojom su se Srbija i Jugoslavija odrekle suvereniteta nad teritorijom Kosova i Metohije. I to je predstavljeno kao pobeda.

Zanimljiva je i epizoda iz 2008. godine. Ceo svet je tonuo u ekonomsku krizu koju su mnogi osetili na svojoj koži. Taj ekonomski kolaps u celom svetu, demokratske vlasti u Srbiji su, međutim, proglasile za ogromnu šansu za Srbiju. Mnogi su se smejali toj šansi i nisu verovali čemu prisustvuju, ali eto da i ovo zabeležimo u taj skor lažnih pobeda, barem kao zanimljivost.

I tako smo došli do trenutka kada su se radikali preobukli u naprednjake i svojom populističkom politikom, koja ne zna za ništa drugo sem za pobede, zajahala sopstveni narod zabludama i obmanama. Prva velika “pobeda” je ostvarena Briselskim sporazumom 2013. godine. Tim sporazumom, Srbija se odrekla svojih institucija kojih nije hteo da se odrekne nekadašnji predsednik Srbije Boris Tadić. Beograd je prihvatio da severni deo Kosova krene u mirnu tranziciju tako što je pristao na kosovsku policiju, kosovsko pravosuđe, kosovske izbore i ulazak u kosovske institucije. U zamenu za to Srbi sa Kosova je trebalo da dobiju Zajednicu srpskih opština koju ni danas nisu dobili.

Usledile su godine primene tog Sporazuma gde je Srbija nastavila, deo po deo, da se odriče svojih ingerencija na Kosovu. Svi ti ustupci su predstavljani kao male pobede tako da je u jednom trenutku rečeno da je Srbija pobedila Kosovo sa 5:0.

Nedavna situacija sa saobraćajnim tablicama je samo jedan u nisu bizarnih primera. Kada je Priština odlučila da ukine srpske tablice na Kosovu, maltene je došlo do oružanog sukoba. Srbi su se povukli iz kosovskih institucija i bilo je potrebno mnogo pregovora, urgencija i napora da se sve to smiri. Početkom ove godine, nekako je provučena vest da je Srbija pristala na kosovske tablice, a predsednik Srbije je to predstavio kao još jednu pobedu Srbije i da je to najpametnija stvar koju je trebalo uradi i ranije.

Vučićeva ‘pobjeda’

Sve ove “pobede” su, međutim, ništa naspram one koju je Vučić ostvario u Ujedinjenim nacijama povodom usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Bez obzira na činjenicu da je rezultat glasanja u Generalnoj skupštini bio 84:19, srpska delegacija se radovala, stiskala pesnice i zastavu Srbije. Šta su slavili, nije jasno, ali je u srpskoj javnosti stvoren narativ da je Vučić pobedio i da je tako postao lider slobodarskog sveta.

Sve ove teške zablude puno koštaju srpski narod… i tek će ga koštati. Jezivo bolno će biti otrežnjenje koje će kad tad da usledi. Poraz je uvek poraz, bez obzira na tumačenje i razne tehnike vladanja. Što je veća “pobeda” to je teže osvešćivanje. Posledice svega toga nisu nimalo lake i jednostavne, i mnogo će koštati običan svet.

Prava pobeda za Srbiju bi bilo suočavanje sa samom sobom i prihvatanje onoga što se desilo bez pomenutih zabluda i obmana. Srbija je kroz istoriju svojim postojanjem i bitisanjem zaslužila mnogo više od onoga što joj je zapelo, i za šta je sama kriva, od devedesetih do danas. Čak i u porazima se može biti dostojanstven i čovečan. Mnogo je primera koji govore upravo o tome.

Piše: Nenad Kulačin / AJB

Reklamni prostor

Ovdje može biti vaša reklama. animacija / logo / tekst

Posljednje vijesti