Bila je veljača. Danas se čini kao da se sve događalo u nekom potpuno drugačijem vremenu u nekom potpuno drugačijem svijetu. A prošlo je otprilike šesnaest mjeseci. I sve se događalo nekih petstotinjak kilometara od sobe u kojoj sjedim i pišem ove rečenice nesigurne kuda trebaju ići i što bi trebale zaključiti.
Prije šesnaest mjeseci šetao sam centrom Beograda i promatrao ljude koji su se svaku večer okupljali na prosvjedima. Usred tjedna kojeg sam proveo u Beogradu, kao neku vrstu kontraprosvjeda, vlast je organizirala doček ruskog predsjednika Vladimira Putina. Sve je izgledalo potpuno nadrealno. Osnovni razlog zašto mi je sve to izgledalo nevjerojatno jeste taj što si nikako nisam mogao objasniti političku burlesku koja se odvija u Srbiji. Kao da sam prošao kroz vremensko prostornu crvotočinu i kročio u nekakvu paralelnu stvarnost.
Jedne sam se večeri sjetio završne scene iz Kusturičinog Undergrounda. Jedan se komad kopna odvaja i počinje plutati na vodi kao neki splav na kojemu ne važi niti jedna zakonitost kojoj podliježe život na kopnu, od kojeg se taj plutajući otok odvojio. Ljudi koji su tih dana prosvjedovali protiv nasilja kojeg Vučićev režim sustavno provodi nad političkim protivnicima i oni koji su došli dočekati Putina u režiranoj predstavi imali su jednu zajedničku osobinu – djelovali su izgubljeno. Prvi su, ipak, u očima imali iskru bijesa a u njoj i plamičak nade i volje da se bore za vlastiti život, dok su ovi drugi izgledali kao bića ispražnjena od sadržaja i oslobođena tereta vlastite volje. Kao lutke koje ludilo cara Vučića, nekakvog gospodara lutaka, jednostavno pomjera po pozornici u koju je pretvorio cijelu Srbiju a sve kako bi bez prepreka razigrao svoj napoleonski kompleks. Takvo me okruženje deprimiralo, izazvalo je u meni duboku tjeskobu ispod koje se poput velike ruske stepe razlegla tuga zbog svega što se tih događalo u gradu kojeg neizmjerno volim.
BALKANSKI ŠPIJUN
Uvijek o bakterijskim i virusnim infekcijama pričamo kao prenosivim a stanje u Srbiji posljednjih godina moglo bi nam ukazati na to da smo podložni i inficiranju ludilom ukoliko mu dopustimo da se razmaše bez smetnji. Događalo se to i ranije u povijesti ali ovaj primjer iz 21. stoljeća je eklatantan, pogotovu s obzirom na ne tako davna povijesna iskustva ovih prostora. To ludilo koje se od početka devedesetih godina prošlog stoljeća kao kuga raširilo srpskom politikom za posljedicu ima odvajanje Srbije od stvarnosti koja je zvanična u ostatku tzv. normalnog svijeta. Možda bi trebalo raskužiti prostorije srpske skupštine i predsjedničke palače jer virus koji je zapatio Slobodan Milošević kao da sve više jača u tim dvjema ustanovama iz kojih se kroz medije raširio i zarazio veći dio društvenog tkiva u Srbiji.
Iz ove perspektive, Dušan Kovačević čini se kao prorok. Čovjek očito jako dobro poznaje mentalitet naroda kojem pripada i samim tim je svjestan što određene pojave mogu uzrokovati u takvom društvu. Ono što kod mnogih izaziva zbunjenost ovih dana jeste činjenica da na tekućim prosvjedima protiv Vučića sudjeluju ljudi koji bi u „normalnim“ okolnostima bili zakleti politički neprijatelji. Ista je stvar zbunjivala i mene kao neutralnog promatrača i jedan dio ljudi koji su sudjelovali na prošlogodišnjim prosvjedima.
Nakon što sam pet dana prošle godine potpuno smušen hodao beogradskim ulicama, otišao sam u beogradsko Narodno pozorište u kojemu je igrala nova adaptacija „Balkanskog špijuna“, još jedne drame pisca – proroka Dušana Kovačevića. Kako je predstava odmicala neke su mi se stvari činile jasnijima. Svi vrlo dobri znate o čemu govori „Balkanski špijun“. A kada vam kažem da mi je upravo ta predstava izgledala kao da je pred mene netko stavio stvarnost kroz koju sam kročio prethodnih dana i kazališnim postupcima mi rasvijetlio čemu sam to svjedočio, jasno vam je kroz kakvu sam tjeskobu prolazio. Svo vrijeme sam bio na rubu paničnog napadaja. U par sam se navrata i uštipnuo ali kako nisam spavao s još većim jadom sam morao prihvatiti da sve to nije samo ružan san. Shvatio sam, naime, da onaj dio prosvjednika koji još uvijek raspolaže zdravim razumom i razborito rasuđuje politiku prosvjeduje protiv ludila koje već tri decenije vlada njihovom zemljom. Problem je taj što na prosvjedima ove godine, kao i na onim prošle godine, učešća imaju i likovi kojima Vučićevo ludilo nije dovoljno politički ekstremno i agresivno, pogotovu kada se radi o tzv. pitanjima krvi i tla, koja i jesu izvor svog zla u srpskom političkom teatru. Svi oni skupa stanu u likove iz Kovačevićeve drame.
Već dugo govorim da smo odavno postali likovi kakvima smo se u drugoj polovici osamdesetih, nesvjesni nadolazećeg zla, smijali. I dok se u BiH odvija najdulja nesnimljena epizoda Nadrealista, srpska stvarnost izlazi iz glave pomahnitalog Ilije Čvorovića. Posljedice činjenice da je kućom Čvorovića zavladalo ludilo njenog patrijarha one su iz drugog Kovačevićevog teksta na osnovu kojeg je nastao film „Underground“. Mi se za to vrijeme rugamo sami sebi i najveći nam je problem što ništa osim toga ne poduzimamo, pa samo odmahujemo rukom na sve direktnije iznošenje petogodišnjih planova u kojima je zacrtano daljnje izrabljivanje i arčenje svakog mogućeg resursa u Bosni i Hercegovini. Stvarnost je kod nas samo utoliko benignija i manje začudna jer smo žrtve vlastitog cinizma. Od ludila autokracije spašava nas paradoks u kojemu je etnička podjela u politici jedino ovaploćenje demokracije.
Mnogi se ovih dana pitaju zbog čega nema narodnog bunta u Bosni i Hercegovini kada je po svemu situacija za takvo što odavno zrela. U Bosni i Hercegovini ipak postoji nekakva nada da se stvari mogu promijeniti bez nasilja bilo kakve vrste. Promjene pravnog okvira mogle bi dati šansu nekim drugačijim politikama od etnonacionalnih i mogle bi ubrzano uvesti BiH u novu političku eru prosto zato što ti potencijali nisu do kraja uništeni, već je njihov razvoj spriječen i ograničen Daytonskom luđačkom košuljom. Osim toga, u BiH je i narod valjda svjestan da se svaki ulični bunt vrlo lako može instrumentalizirati i prokazati kao još jedna ugroza spram neke od tri nacije u BiH, pa je i bolje mirovati nego ići na ruku daljnjem hranjenju nezajažljive etnonacionalističke troglave aždaje.
KORUMPIRANJE DRŽAVE
U Srbiji je stvar došla na rub ozbiljnog nasilja i iz razloga što ne postoji apsolutno nikakva politička opcija koja bi smijenila ili barem bila demokratski korektiv vladavini Aleksandra Vučića. Tome je doprinio Aleksandar Vučić sustavnim destruiranjem demokracije u Srbiji. Ipak, veliki dio krivice snose i opozicijske političke opcije koje već godinama povlače autodestruktivne političke poteze.
Prvi je, dakako, bilo oduševljavanje Vučićevim napuštanjem Šešeljeve Radikalne stranke koju su tadašnje srpske vlasti vidjele kao glavnu opasnost po Europski put Srbije. Ta kratkovidost vrlo brzo ih je dovela do potpune političke propasti. Prvo su ostali zatečeni kad su shvatili da je prava opasnost bio čovjek kojeg su podržavali a kako bi iz politike eliminirali Vojislava Šešelja. Dok su oni zbunjeno pokušavali shvatiti što se dogodilo, Vučić je kapilarno korumpirao cijeli državni aparat. Zatim je istu stvar učinio u parlamentu. I to ga je u očima parlamentarnog šićardžijskog šljama već učinilo vizionarom koji je svojim sposobnostima lako očarao napaćene i u prethodnim vremenima izluđene ljude koji jedini spas vide u nekom odlučnom i naizgled beskompromisnom liku. Na koncu su se opozicionari samoeliminirali iz parlamenta bojkotom izbora tako da ne postoji niti jedna istinski opozicijska politička opcija koja ima ikakav izborni legitimitet u Srbiji.
Zbog toga je očito da se Vučić može srušiti jedino stravičnom eskalacijom nasilja jer sve i da dobrovoljno ode s vlasti, što se, naravno, nikada neće dogoditi, u Srbiji trenutačno ne postoji niti jedna ozbiljno organizirana politička snaga koja bi mogla barem u nekakvom prijelaznom periodu preuzeti upravljanje Srbijom. I to je ono što uvijek iznova izaziva zbunjenost neutralnog promatrača. Zbog svega toga se svatko oprezno pita tko stoji iza svih političkih gibanja i „događanja naroda“ u Srbiji. Teško je shvatiti da su to prosvjedi protiv ludila jednog čovjeka, ludila koje prijeti potpuno dokusuriti potencijal Srbije da promjeni kalendar i politički počne živjeti u 21. stoljeću.
Vučićevi javni istupi već dugo vremena nisu stvar koja bi trebala biti predmetom političkih analiza. Iz dana u dan njegovo ponašanje i njegov javni govor i sadržaj tog govora sve više kandidiraju za psihoanalizu. Ali problem je što je u Srbiji ostalo jako malo medijskog prostora koji bi ukazivao na to, jer su mediji većinom u službi tog istog ludila. Dobrim dijelo i oni su zaraženi te produciraju boratovske političke eskapade u korist ljubljenog političkog vizionara koji se iz samoprozvanog Napoleona odavno počeo pretvarati u kristolikog političkog heroja čiju patnju nitko ne razumije i čiju žrtvu nitko ne poštuje. Takvo što opozicija nije smjela bojkotirati na izborima jer su time samo oslobodili još prostora koji može naseliti ludilo mahnitog vladara.
ŽUDNJA ZA ŽIVOTOM
A upravo protiv toga svega prosvjeduje najveći broj ljudi koji proteklih dana izlazi na beogradske ulice. To je vapaj, žudnja za koliko toliko normalnim životom koji je već tri decenije nedostižan ideal svakog iole normalnog ljudskog bića na ovim prostorima.
Dok pišem sve ovo svladava me tuga zbog mojih beogradskih, novosadskih, somborskih i prijatelja iz drugih gradova i mjesta u Srbiji. Neizmjerno volim Beograd i u njemu posljednjih godina boravim jako puno vremena. I sam Beograd je postao neka vrsta otoka u kojemu je stvarnost drugačija nego u ostatku zemlje. Izrauban je to i ranjen grad, trošio je najbolje od sebe devedesetih a još uvijek nije dobio ni hvala od onih čiju je savjest pokušao sačuvati jer se ispostavlja da ti i nemaju savjesti. Kada govorim Beograd mislim na njegove najbolje ljude kao i kad spominjem bilo koji drugi grad. A on je i u ovom slučaju potencijalni otok remorker, tegljač koji bi trebao izvući i ostatak zemlje iz gliba iako je i on gotovo potpuno svladan Vučićevim postupnim „naprednjačkim“ zagađivanjem Srbije.
Tu odgovornost pada na pleća opozicije koja je, kako već rekoh, sama sebe izbacila iz parlamentarnog života i time najviše išla na ruku vlastitoj ništavnosti i nebitnosti jer se odrekla izbornog legitimiteta. Prilično kukavički, odgovornost za sudbinu zemlje u potpunosti je prebacila na pleća ono malo preostalog naroda koji se još nije iscrpio u svim tridesetogodišnjim jurišima na vjetrenjače i razočaranjima koja su uglavnom slijedila svaku na ulici izvojevanu pobjedu. Narod u Srbiji jednostavno više nema u koga polagati nadu. Bune se jer je to jedino što im je preostalo. Mogu se jedino nadati da će nekako trgnuti iz luđačkog magnovenja čovjeka čije ih ludilo vuče u sve dublji devetnaestostoljetni mrak. A trgnuti ga mogu samo ako na svoju situaciju obrate pažnju ostatku svijeta, jer Vučić još jedino kakvu takvu poltronsku krotkost pokazuje kada komunicira s međunarodnim političkim faktorima. I tu je već gotovo iscrpio svačije strpljenje ne znajući u krilo kojeg velikog igrača bi prije poletio. Mali Aca želi se silno dopasti svima iako se čini da smišljeno pokušava sjediti na tri stolice i tako ispitati tko će njemu i njegovoj zemlji pružiti najviše. Ništa nije dalje od istine od takvog razmišljanja. To je samo još jedan segment patologije tog čovjeka koji je umislio da je veći od svoje zemlje i zato neshvaćen u svom narodu i baš zato se ulaguje svim velikim igračima jer je opet umislio da je i on igrač velikog kalibra te da ga jedino njemu ravni shvaćaju i s njim suosjećaju.
Krizu liderstva u Srbiji koja je duboko zaražena miloševićevskom patologijom proizvodi kompleks veličine koji mora pod hitno biti izbačen iz srpske politike. Srbiji valja prihvatiti realnost u kojoj je mala i sasvim nebitna zemlja u velikim svjetskim gibanjima i da kao takva jedino može težiti tomu da postane malešna, pristojna i uređena zemlja što bi valjalo da je jedina težnja svim državama nastalim raspadom Jugoslavije.
Za zemlje poput naših jednostavno nije dobro da su glavne vijesti svjetskih medija jer to jedino može značiti da smo u ratu ili da se našim ulicama valja nasilje i lije krv. Mali smo i nebitni i trebamo se čuvati od toga da se pretvaramo u velike vijesti a samo kako bismo održali nekakvu iluziju veličine. Biti „značajan“ faktor u međunarodnoj politici znači i imati veliku odgovornost a to nama naprosto ne leži jer smo mali pa nas velika odgovornost redovito gura u belaj. Zato ljudima poput Vučića ne bi smjelo biti mjesta u politici pogotovu jer, ako mene pitate, taj tip uopće ne bi smio biti politički akter niti u vlastitoj mjesnoj zajednici. I kada ga spominjem i pišem o njemu osjećam samo gađenje prema svijetu u kojemu živim jer kakav je to svijet koji kao političkog partnera u obzir uzima čovjeka koji je kao ministar služio jednom od najkrvavijih režima na ovim prostorima? Kakav to svijet za partnera ima čovjeka koji je nadobudno zagovarao krvavu ekspanzionističku politiku režima kojemu je kao u tom trenutku bio opozicija? Kakav to svijet može kao legitimnog političara uzeti u obzir spodobu koja je sa skupštinske govornice zazivala ubijanje stotinu Muslimana za jednog ubijenog Srbina?
Možda bismo trebali svi prosvjedovati protiv takvog svijeta koji neće biti bolji dok se na njemu ne dokine kontinuitet zla. Ako ništa drugo trebali bismo podržati prosvjede protiv ludila ili ih barem razumjeti kao takve umjesto što se pitamo tko to tamo prosvjeduje na ulicama Beograda. Naravno, uvijek postoji vjerojatnost da se jedno zlo zamjeni većim zlom ali ako smo spremni riješiti se jednog onda smo valjda sposobni riješiti se i onoga koje slijedi ali se trebamo zapitati želimo li to i ako želimo koji nam je svima vrag pa nismo sposobni podržati pobunu jer to je nekada jedino što imamo – pobuna kao jedini dokaz da smo živi kao politička bića i da želimo sami upravljati vlastitom sudbinom i odrediti kako ćemo utrošiti ovo malo vremena koje nam je poklonjeno na ovom planetu.
IZVOZNI POTENCIJAL ZLA
Prosvjede treba barem ovako podržati da ljudi znaju da smo uz njih jer Beograd i Srbija trebaju pomoć da se otrgnu iz ruku zla. Okretanje glave od toga znači da smo zaboravili izvozni potencijal tog zla. Svima nama treba mirna, uređena i sretna Srbija. Takva treba Makedoniji, Crnoj gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i svim drugim njezinim susjedima i ostatku svijeta.
A da bi postala takva, Srbija se mora otrgnuti iz zagrljaja onih koji ne dopuštaju ljudima da progledaju i shvate da im je društvo uništila trodecenijska izolacija od ostatka svijeta i da se tom svijetu trebaju okrenuti i spojiti ponovno svoj odlomljeni komad kopna s ostatkom svijeta jer jedino tako nisu prepušteni varljivoj ćudi vode. Katarza je uvijek bolna i praćena sumnjama u pozitivan ishod ali bez nje nema hvatanja ukorak s ostatkom svijeta. Jer, i globalne nesreće poput pandemija lakše se podnose i rješavaju ako nismo prepušteni sami sebi i samovolji nekakvog luđaka kojeg smo pustili da nas predvodi. Biti izoliran znači biti konstantno izložen opasnosti da te ugnjetava nečija luđačka megalomanija, što je najopasnije kada dolazi iznutra a to je već dulje vrijeme slučaj u Srbiji.
Sve ipak jeste čudno jer u Srbiji ne postoji opozicija koja ima ikakav izborni legitimitet. Ni na tom, sada izvanparlamentarnom političkom spektru, nema nekih obećavajućih rješenja jer upravo oni koji su tu možda i najsnažniji snose dobar dio krivice za sadašnje stanje. Ne samo jer su praktički sudjelovali u Vučićevom strelovitom političkom usponu , već zato što najveću odgovornost trebaju snositi. U vrijeme kad su dobili šansu da upravljaju Srbijom nisu stvorili čvrste državne okvire koji ne bi dopustili više nikome u povijesti uspostavljanje autokracije. Čak i nakon ubojstva Zorana Đinđića, kada su im sve poluge represije mogle poslužiti da izgrade temelj zdravog demokratskog društva, oni nisu to iskoristili da bi se u potpunosti obračunali s balastom prethodnih vremena . Naprotiv, i sami su se pokazali dijelom tog balasta misleći kako će se sve srediti samo od sebe, lažući i narod i sebe maksimom i Kosovo i EU. Oni su ti koji su povjerovali u lojalnost tajnih službi i policije koja je bila lojalna i Miloševiću. Oni su ti koji su povjerovali da odmetnuti radikali više neće biti radikali.
Danas se žale kako Srbijom upravljaju tajne službe i policija a bili su u poziciji prekinuti bolesni Apisovski kontinuitet u srpskoj politici.
Srbiji treba potpuno novi početak. A budući smo, evo, na žalost mogli zaključiti da ga ne može biti kroz parlament, ostaje kao rješenje jedino vjera da mirni prosvjedi i bunt građana mogu skrenuti politički život Srbije ka nekakvim normalnijim i mirnijim vodama.
SRETNI GRADOVI
Ne bismo smjeli likovati zbog tuđe nesreće jer to obično govori u prilog tezi da smo i mi potpuno sjebani čim nam je jedini izvor sreće tuđa nesreća. Trebamo se pobuniti i protiv takvih običaja i svakog sličnog naslijeđa koje vučemo kroz povijest kao zlu kob. Želim šetati slobodnim i sretnim ulicama Beograda ,isto kao što želim slobodne i sretne sve gradove svijeta u kojima smo svi dobro došli. Uvijek valja podržati one koji se bune protiv proizvođača nesreće, kompleksaša koji žele da ih zapamti povijest – koju također u ovom obliku trebamo dokinuti jer ide luđacima na ruku .
Moj drug Boban prošle mi je godine rekao kako sam ja nenormalan kada govorim o potrebi normaliziranja političkog i javnog prostora u Srbiji. Rekao je da ne može tamo biti normalno jer nikada i nije bilo. Ako i nije ja opet mislim da se može ubrzano izaći na put društvene emancipacije unatoč činjenici da na ovim prostorima nikada nisu stvorena emancipirana društva. Ali, stvoreni su emancipirani pojedinci i bilo je emancipacijskih pokušaja i valjalo bi se, umjesto na loše, u budućnosti politički nasloniti na te nikada do kraja iskorištene potencijale a kako izvrsnost više ne bi bila incident i produkt individualnih sposobnosti već kako bi se počela proizvoditi sustavno.
Ovdašnji narodi sporo prihvaćaju demokraciju pa ovim prostorima još uvijek upravljaju snage koje jašu na političkoj inerciji iz najgoreg razdoblja ovih prostora. A Srbija kao i svaka druga zemlja ima potencijal i u tom smislu, samo što narod ovim buntom treba inzistirati na uspostavljanju demokratskih pretpostavki što je odavno potrošena opozicija pokušala prizvati bojkotom posljednjih izbora. Tražili su više prostora u medijima a da nisu ni pomislili da treba što više raditi na terenu, da danas postoje i alternativni načini političkog marketinga a ne samo naslikavanje na televiziji. Kao da su zaboravili da je Vučić upravo radom na terenu preuzeo infrastrukturu svih političkih snaga u Srbiji a internetskim marketingom ispao istinski napredniji od tih navodno emancipiranih političkih snaga. Klasična je to balkanska politička papazjanija i sasvim je prirodno da je narodu dozlogrdila na sve moguće načine.
Dozlogrdila je i onima koji se kunu u srpsko Kosovo, taj mit koji čeka samo Vučićev potpis pa da pređe u narodnu predaju kao i dobar dio povijesti koja se na istu naslanja. Dozlogrdila je i proeuropski raspoloženim ljudima koji žele da Srbija progleda i probudi se iz devetnaestostoljetnog mraka i oslobodi povijesnih zabluda i laži u korist potencijalno svjetlije budućnosti. Te su narodne snage zajedno na ulici protiv čovjeka koji im ne dopušta konačni i fer politički obračun i drži ih u šizofrenom položaju, jer navodno igra i u korist kosovskog mita i u korist europske budućnosti . Zapravo igra samo svoju solo partiju mladca u potpunosti formiranog u bolesnoj političkoj atmosferi devedesetih. Perpetuirajući takvu atmosferu on zapravo održava političku klimu u kojoj on kao politička figura jedino i može opstati jer za drugačije ne zna niti je drugačije, sam je to dokazao, sposoban zamisliti.
MALO JE ŠTA LJUDSKIJE OD POBUNE
Slična je to priča bosanskohercegovačkoj u kojoj se stalno generira pozicija iz 1992. godine jer jedino tako snage nastale na toj poziciji mogu zadržati vlast. Ako je tada i bilo drugih koji su nas ugrožavali ,za današnje smo stanje krivi sami sebi. Zato se nećemo pomaknuti dok se politika ne očisti od aktera iz tih godina. Da, bojim se da ćemo stajati u mjestu. I ja vjerujem da upravo protiv toga prosvjeduju svih oni ljudi na beogradskim ulicama. Naprosto, koliko god šarolika ta masa bila ona traži šansu za novi početak i, nadam se, želi – što se kaže – očistiti vlastito dvorište. Ako ništa drugo a onda neka se trese „Babilon“ pa barem znamo da smo pokušali sve što je do nas. Drugačije ne valja pristupati životu, jer samo je jedan i zašto bismo ga trošili na održavanje bolesnih matrica. Pobuna, malo je što ljudskije od nje.
Svih ovih dana moje su misli s mojim prijateljima. Moje su misli i dobre želje uvijek uz one koje volim. A upravo su oni Beograd koji volim i Novi Sad koji volim i Sombor koji volim i Niš i Šabac. Vučić za mene nije Srbija. On je noćna mora iz koje se Srbija mora probuditi. A da bi se probudila, pošto je jako dugo u paralizi sna, očito joj treba velika buka koja će i oči svijeta okrenuti prema Srbiji. Ja sam beznadežno naivan i dobronamjeran i svjestan svih mana svake utopističke misli koju sam zapisao. Što da radim kad ne znam drugo nego sanjariti o ljepšem svijetu i čekati da mu se dogodi čudo ljubavi i života umjesto usuda mržnje i smrti kojeg smo greškom uspostavili kao matricu. Vjerujem da običan, takozvani mali čovjek želi samo to. Ako je i zaveden valja mu pružiti šansu jer svi mi imamo pravo na svoje zablude pa tako i ja imam pravo na utopističko razmišljanje , jer jedino nas veliki snovi mogu pomaknuti ka malim zadovoljstvima.
Želim što skorije ponovno sresti svoje drage prijatelje u slobodnom i sretnijem Beogradu. Ne želim više vagati da li su Vučići ovog svijeta krivi za razmjere pandemije ili je pandemija kriva za razmjere Vučića. Ima živ insan i ljepših tema za razmišljanje.
Piše: Marko Tomaš, Žurnal.info