„Mi radimo kod Tönniesa. Nalazimo se u karantinu i niko se ne brine o nama!” Sa ovakvim i sličnim apelima iz regije Gütersloh u njemačkoj saveznoj zemlji Nordrhein-Westfalen je preplavljena rumunska redakcija DW. Otkako su koleginice i kolege detaljno izvijestile o izuzetnom lošim uslovima rada i stanovanja radnikakoji su zaposleni preko posredničkih i kooperantskih firmi iz Rumunije, rumunska redakcija DW je postala glavno mjesto na koje se obraćaju muškarci i žene koji su u vrijeme korona-krize ostavljeni na cjedilu, kako od strane najveće fabrike za preradu mesa u Njemačkoj, Tönnies, tako i od rumunskih firmi preko kojih su zaposleni radnici iz Rumunije.
Preko telefona nam detaljno govore o napornom radu u klaonici, o nedostatku zaštitnih mjera i često nehumanim uvjetima u njihovim stanovima. Ali i o iznenadnom karantinu u kojem su prepušteni sami sebi. Sve o čemu naše kolege u regionu danima izvještavaju iznova se potvrđuje u našim razgovorima sa radnicima. Polako se podiže mračni veo koji je godinama pokrivao mrežu ovisnosti, prijetnji i loših plata, pa čak i izrabljivanja.
Jedan običan čovjek
Neki naši sagovornici mirno opisuju svoja iskustva, drugi su uzbuđeni. Dok razgovaramo u pozadini se čuju drugi glasovi ljudi koji takođe žele da iznesu svoje mišljenje. Mnogi su godinama zaposleni kod Tönniesa, a drugi samo nekoliko mjeseci. Kažu da su došli u Njemačku preko kooperantskih firmi iz Rumunije. Te firme, kako pokazuju istraživanja DW-a u Rumuniji i Njemačkoj, u Njemačkoj kao jeftinu radnu snagu zapošljavaju desetine hiljada žena i muškaraca.
Trik je vrlo jednostavan: u Rumuniji preko oglasa traže radnike za berbu šparoga, jagoda ili rad u klaonicama. Ugovori se potpisuju još u zemlji odakle su radnici. Radnika to obično košta 100 eura. Troškove prevoza autobusom često plaćaju radnici. Povratna karta košta 240 eura.
U svim oglasima se navodi da je zagarantovana minimalna satnica od 9,35 eura. Dnevno se za stanovanje obračunava sedam eura. Dakle 200 eura za krevet u stanu u kojem živi još nekoliko osoba. Tu su uračunate i ostale “dadžbine”. Iako je u ugovoru obećano plaćanje prekovremenih sati, ti sati se ne nađu uvijek na platnoj listi. Mnogi radnici nam kažu da su mjesečno zarađivali između 700 i 900 eura. U nekoliko slučajeva su prekovremeni sati isplaćivani “na ruke”, dakle na crno i mimo njemačke poreske uprave.
Slanje novca i izdržavanje cijele familije
Uprkos nepovoljnim uvjetima u klaonicama i smještaju: neke žene i muškarci s kojima smo razgovarali nisu u potpunosti nezadovoljni svojim platama. Čak i ako su mnogi “uvijek imali osjećaj” da su bili prevareni. Kažu da je plata ipak duplo veća nego kod kuće. Ako tamo uopšte mogu naći posao. Od novca koji mjesečno šalju kući je ovisna cijela porodica.
Iako su im poslovođe i vođe smjena bili Rumuni, malo je radnika imalo hrabrosti pitati da li je sve tačno što je navedeno u platnoj listi. Do nadređenih koji su Nijemci ili čak do “velikog šefa” ionako nisu imali pristup. Poznata rumunska izreka, “Dok dođeš do Boga, pojedu te sveci”, često se ponavlja u našim razgovorima.
I još jedna stvar postaje jasna: nisu sve kooperantske firme iz Rumunije na meti kritika. Međutim, veoma često se pominje kompanija “MGM” iz Ostwestfalena čiji je vlasnik Dumitru Miculescu.
Dobro povezan biznismen iz Rumunije
Naše istraživanje u Rumuniji je pokazalo da Miculescu kontroliše nekoliko kompanija u Njemačkoj i Rumuniji – od agencija za posredovanje u zapošljavanje do trgovine nekretninama. Karijeru je počeo u južnom rumunskom okrugu Dâmbovița uzgajanjem svinja i peradi. Prema dosljednim medijskim izvještajima, pravosnažno je osuđen na godinu i pol tokom suđenja za korupciju u 2011. godini. Ipak, Miculescu je i dalje nesmetano obavljao posao. Ovaj biznismen je bio u stanju da umreži članove porodice i prijatelje i postavi na važne položaje – i na taj način kontroliše mrežu kompanija, lokalnih medija i državnih vlasti.
Kao uspješan poduzetnik Miculescu je postao i politički aktivan. Ovisno o interesima u regiji, nekoliko je puta promijenio stranku, s lijeva udesno i nazad. Čujemo da je nekoliko puta vršio pritisak čak i prijetio neugodnim konkurentima i političkim protivnicima. Čini se da mu to nije mnogo pomoglo: bez ikakvog vidnog uspjeha Miculescu je 2016. godine politici okrenuo leđa . Od tada se koncentrisao na svoju, stalno rastuću, mrežu kompanija u Njemačkoj.
Glas da Miculescu prijeti kritičarima i da radnike stavlja pod pritisak, prati ga i u Ostwetsfalenu. Zbog svojih uspješnih “poslovnih modela” u posljednjih pet godina, pa i u zadnjih nekoliko dana, bio je tema pisanja novina kao što su Kölner Stadt-Anzeiger ili magazin Speiegl. Molba DW za intervjuom je ostala bez uspjeha.
Radnici iz Rumunije žele se vratiti
Karantin u fabrici firme Tönnies bi za nekoliko dana trebao biti ukinut, a fabrika bi ponovo počela sa radom. Neki od radnika s kojima smo razgovarali vratili su se u Rumuniju neposredno pred zatvaranje i ne žele više da rade za Tönnies.
Ostali su nadaju boljim radnim i životnim uslovima – takođe zahvaljujući brojnim medijskim izvještajima o njihovoj nesigurnoj situaciji. U međuvremenu se na internet portalima ponovo pojavljuju oglasi u kojim se traže radnici u Rheda-Wiedenbrücku. U oglasima se navodi da su uslovi dosta bolji.
Opet će doći žene i muškarci iz Rumunije koji u svojoj domovini ne mogu naći dobro plaćen posao. Mnogi s kojima smo razgovarali voljeli bi da ih direktno preuzme njihov njemački poslodavac. Njemački parlament bi o nacrtu odgovarajućeg zakona, koji to dozvoljava, mogao raspravljati poslije ljetnje pauze.
Na dnevnom redu još nije pitanje da li će taj zakon važiti za rad u poljoprivredi, građevinarstvu ili službama za dostavu. O ovim oblastima i skandaloznim uslovima također izvještavamo već godinama. Sigurno bi jak signal bilo to ako bi se Njemačka za vrijeme predsjedavanja Vijeće EU založila za evropske standarde kada je riječ o slobodnom kretanju radnika. U korist radnika.
Autori: Robert Schwartz, Cristian Stefanescu, DW