Otkako je izabran za predsjednika Republike Hrvatske, Zoran Milanović se vjerojatno najviše bavi situacijom u Bosni i Hercegovini, iako je tu tematiku jedva spominjao u svojoj kampanji.
Pritom redovito demonstrira svu raskoš svojeg neznanja i predrasuda prema BiH, u čemu počinje opasno konkurirati svojem političkom predšasniku Franji Tuđmanu, ispod čije je diplomatske kabanice dopuzao na hrvatsku političku scenu. Najnovija Milanovićeva provala je svakako današnja izjava o Miloradu Dodiku, članu Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda i neformalnom vladaru Republike Srpske.
Milanović opravdava Dodika
“Gospodin Dodik je na određeni način talac situacije u RS-u i elemenata i ljudi koji su radikalniji od njega. Ja mislim da on uopće nije radikalan, ali u jednom trenutku to postaje malo neozbiljno. To je kao da ja prijetim Sloveniji nosačem aviona. Prvo, ne bih nikad prijetio, drugo, ne mogu takve gluposti pričati”, rekao je predsjednik RH dodajući da je prijetiti vojskom RS-a jednako tome.
Milanović možda ne može pričati takve gluposti, ali može ovakve.
Ideja da je nacionalistički kabadahija i beskrupulozni negator genocida u Srebrenici Milorad Dodik “talac situacije u RS-u” toliko je glupava da čovjeku bude pomalo ispod časti to naglašavati ili objašnjavati. Tako možda Dodik vidi sebe i tako možda on objašnjava svoje i ljudski i politički gnjusno ponašanje, ali je smiješno vidjeti kako se pretencioznom Milanoviću uspjelo prodati takvu bozu. Tvrditi nešto tako ima smisla kao reći da je, primjerice, Vladimir Putin talac situacije u Rusiji ili Aleksandar Vučić talac situacije u Srbiji. Što je sljedeće, predsjednik RH koji vjeruje u jednoroge?
Milanović tvrdi da je “predsjednik Hrvata u BiH”
Ova subinteligentna apologija Dodika, kojom se Milanović naslanja na narativ koji su pojedini zapadnohercegovački portali i “aktivisti za prava Hrvata u BiH” lansirali o Dodiku kao velikom zaštitniku Hrvata, predstavlja jednu od većih javnih blamaža političara koji je svojedobno doslovno pao s vojnog vozila.
Da to nije bio samo još jedan ispad Milanovića, kojemu je jezik uvijek bio brži od pameti, svjedoči i nedavna izjava kojom se proglasio “predsjednikom Hrvata iz BiH”.
Za početak, za Milanovića je u prvom krugu predsjedničkih izbora glasalo cijelih tisuću Hrvata iz BiH, a u drugom je taj broj narastao na 2700. U BiH je, dakle, glasova bosanskohercegovačkih Hrvata dobio manje nego što je stanovnika u zagrebačkoj Mamutici. Eventualno bi mogao biti predsjednik kućnog savjeta neke veće zgrade u zapadnom Mostaru ili šef mjesne zajednice negdje kod Čitluka, a nikako “predsjednik Hrvata iz BiH”.
Nadalje, ako je Milanović doista “predsjednik Hrvata iz BiH”, onda čemu uopće tolika drama oko izbora člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda? Pa ako je Milanović “predsjednik Hrvata iz BiH”, onda je irelevantno tko je član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda jer, eto, bosanskohercegovački Hrvati imaju svog predsjednika – u Zagrebu. Tuđmanizam “par excellence”, kojim su bosanskohercegovački Hrvati i dovedeni na rub opstanka, baš zato što su njihovi politički lideri dozvolili da Zagreb govori u njihovo ime, tako sami sebe od političkog subjekta pretvorivši u objekt.
Znači li to da je Milanović i predsjednik Hrvata u SAD-u?
Pored toga, s obzirom na to da se zbog nakaradnosti iz Šeksom kontaminiranog Ustava RH za predsjednika RH glasa i u američkim i australskim špičkovinama (da upotrijebimo Milanoviću razumljivu terminologiju), znači li to Milanovićevom logikom da je on predsjednik Hrvata američkih državljana, a ne Joe Biden?
Trebao bi netko javiti Bijeloj kući da se našao neki preuzetni “wannabe” štemer iz Trnja da uzurpira položaj predsjednika SAD-a.
I sve to još dolazi od političara koji se osobno potrudio da radikalno smanji političku reprezentaciju bosanskohercegovačkih Hrvata u Hrvatskom saboru, ograničivši u pregovorima o promjeni Ustava zbog ulaska Hrvatske u EU broj saborskih mandata dijaspore na samo tri.
Milanović je podržao Komšića iako je bilo jasno gdje to vodi
Milanović, inače, ima dugu povijest štetočinskog petljanja u situaciju u BiH, koja je započela njegovom podrškom drugoj kandidaturi Željka Komšića za Predsjedništvo BiH 2010. godine. Da je ikada održavao kontakte s ikim u BiH i da je bio iole upućen u stanje u susjednoj državi, mogao je već tada znati da je Komšić najgora politička ubleha i da je podržavati njega jednako pametno kao i funkcionirati kao dobrovoljni odvjetnik Milorada Dodika. Ali umišljenog Milanovića ništa od toga nije zanimalo, on se radije gurao u društvo skandinavskih premijera, za koje si utvara da mu pripada, pa je tako bio jedan od onih koji su udarali temelje današnjoj krizi legitimnog političkog predstavljanja u BiH.
Da stvar bude luđa, ta kriza je upisana u Daytonski sporazum, odnosno Daytonski ustav, na koje se sad Milanović redovito poziva. Veleumna Tuđmanova diplomacija, u kojoj je uzgojen i Milanović, ispregovarala je u Daytonu stvari tako da Komšićev kasniji izbor za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda glasovima Bošnjaka, a ne Hrvata, uopće nije u suprotnosti s onime što piše u aktualnom Ustavu BiH. Ondje samo piše da se članovi Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda biraju u Federaciji BiH, ali nije nigdje jasno eksplicirano da samo etnički Hrvati mogu glasati za člana iz reda hrvatskog naroda.
Sve je počelo s Tuđmanom
Pritom je Tuđman u svojem posezanju za BiH bosanskohercegovačkim Hrvatima šakom i kapom podijelio državljanstvo RH, koje im je omogućilo lakše napuštanje BiH pa je bilo samo pitanje vremena kada će se brojčani odnos snaga u BiH tako promijeniti da Bošnjaci mogu bez problema izabrati dva člana Predsjedništva BiH. Da je netko mućnuo frizurom, kad već nije bilo pameti, sve se to moglo predvidjeti. Kao što je bilo predvidljivo da javno i političko definiranje BiH isključivo kao etničke zajednice tri naroda znači samo nastavak ratnog nacionalističkog sukoba drugim sredstvima, uz nastavak predvidljivog asistiranja Beograda i Zagreba najgorima u BiH.
Najtužnije je to neprestano pozivanje na Daytonski sporazum kao na čarobno rješenje aktualnih problema u susjednoj državi. Prošlo je više od četvrt stoljeća od njegovog potpisivanja i u tih se 25 godina pokazalo da je baš taj sporazum ključna prepreka funkcioniranju BiH. Daytonski je sporazum jednostavno nemoguće implementirati. Uostalom, ako se sada, u 2021. godini, treba sve vratiti na Dayton, onda što je primjerice s Aneksom 7 (o pravu na povratak)? Kako to da nema Hrvata u Posavini? Da ih nije Tuđman izdao?
BiH zaslužuje bolje
I nakon svega što je proživjela i preživjela, uključujući i agresiju s istoka pa sa zapada, BiH danas zaista ne treba još i jedan Zoran Milanović, purgerski lumen koji misli da je bolji od svih, a zapravo pojma nema. Što je to uopće Milanović čitao o BiH, s kime je uopće razgovarao o BiH? Je li on npr. uopće u stanju razumjeti jednog Tarika Haverića ili mu je docent Nino Raspudić vrhunac? BiH je ipak malo kompleksnija tematika od Trivial Pursuita, njegove nekoć omiljene društvene igre.
Zato već mjesecima svjedočimo Milanovićevim intervencijama prema BiH u stilu slona u staklarni, koji bi kao nešto u BiH popravio, a za sobom samo ostavlja još veću štetu.
Čak mu je uspjelo da i jedan Željko Komšić kaže nešto točno. U svojem nedavnom nastupu u UN-u Komšić je Milanovića opisao kao “šarlatana opasnih namjera”. Apsolutno točno, a još više jer je takav i sam Komšić; odlično su se prepoznali nekadašnji politički pobratimi.
Gomila šarlatana opasnih namjera
Problem je što se to šarlatanstvo i opasne namjere – a jednak opis vrijedi i za Dodika, Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića i ostatak kriminalne nacionalističke oligarhije – prelamaju preko leđa običnih ljudi i uništavaju živote. Ne može se ništa o budućnosti BiH dogovarati s Dodikom, Izetbegovićem, Čovićem ili Komšićem, jedina budućnost BiH je mimo njih. Milanović njima daje dodatni legitimitet, što je najgora stvar za BiH koju čovjek može uraditi.
Da ne govorim o kratkovidnosti politike koja bi na kraju mogla rezultirati time da Srbiju imamo na 80 kilometara od Zagreba, a sve kako bi se Dragana Čovića moglo opet ugurati u Predsjedništvo BiH. Zato i inače nezaustavljivo brbljavi Aleksandar Vučić mudro šuti na sve to, prepoznao je da Milanović radi njemu u korist.
Stoga se ne treba čuditi kada za dvadesetak godina bude potrebno čistiti Milanovićevo smeće, koje se u BiH sve više nagomilava na Tuđmanovom smeću, na koje se prirodno prima. Naravno da Milanovića neće biti briga, kao što ga nije ni briga što je svojedobno uvjeravao Zagrepčane da opet glasaju za Milana Bandića.
Važno je da je njemu dobro, da pije i ždere na Pantovčaku, voza se vojnim helikopterima i ljetuje u luksuznim vilama na naš račun. A kada posljednji Hrvat nestane iz BiH, ili ako nestane cijele BiH, Milanovića neće biti briga jer mu nikad i nije bilo stalo do ičega osim samoga sebe.
