Danas su se pomalo stišale reakcije nakon jučerašnjeg zategnutog stanja na relaciji ministar odbrane – predsjednik Republike Hrvatske. Naime, nakon što je ministru zabranjeno govoriti na zakletvi još jednog naraštaja regruta u krugu kasarne u Požegi, on je zatražio ostavku načelnika glavnog štaba Roberta Hranja. I tu stupa na scenu predsjednik Milanović koji kaže da je ministru Banožiću on zabranio govoriti, a Hranj je samo proveo komandu. No, sukob dva brda traje, poznato je svima, već duže, prenosi televizija N1.
Korijen svega – Afera Slovenska
Casus belli, u korijenu svega – Afera je Slovenska. Premijerovo odbijanje da zaštiti predsjednika Republike kao potencijalnu kolateralnu žrtvu USKOK-ovog praćenja Dragana Kovačevića, krši primirje između dva zagrebačka brega te izaziva višemjesečnu kampanju javnih ispada Zorana Milanovića, koji Andreju Plenkoviću tako pokušava dokazati da mu se više isplati malo manje tvrda kohabitacija. Slijede beskrajne salve prekomjernog bombardovanja između Pantovčaka i Griča.
Ko u tom pobjeđuje – Plameni jazavac ili 54-godišnji šmrkavac? Plenković, naravno, nema šanse trijumfovati u tom ratu uvredama, ali Milanović gubi jer nema direktne ovlasti kako bi iznudio to što traži. Pa Plenkoviću sačekušu priprema tamo gdje predsjednik ipak ima ovlasti. Slijedi prvi “auzmeš”: Za početak, nema više popusta oko imenovanja ambasadora.
Milanović dokazuje, osim ubitačnog jezika ima i stvarne mišiće. Spreman do zadnjeg slova koristiti sve svoje ustavne ovlasti. Po Ustavu, on je taj koji predlaže predsjednika Vrhovnog suda. Iako je zakonskim promjenama još u vrijeme Grabar Kitarović premijer Plenković nametnuo proceduru koja predsjedniku ograničava ovlasti, Milanović pokušava ignorisati slovo zakona i kako on to zamišlja, “direktno primjenjivati Ustav”.
Naravno, to na prepad ne ide. Da je Milanović nastupio manje izazovno, da je poštovao zakonsku proceduru i da nije bio prezaokupljen dokazivanjem svojih ustavnih ovlasti, Zlata Đurđević vjerovatno bi danas bila predsjednica Vrhovnog suda. Milanović odustaje i popušta tek nakon što ga presiječe odluka Ustavnog suda.
Početak napetosti – Okučani
Međutim, po Ustavu, on i dalje ima titulu Vrhovnog komandanta. Iako je upravo zakonskim promjenama iz 2013., dok je on bio premijer, Vrhovnom komandantu dokrajčena mogućnost neposrednog usmenog komandovanja vojskom, Milanović ponovno insistira na neodrživoj “dirketnoj primjeni Ustava”. Milanovićev naprijed: Vrhovni komandant jaše na čelu kolone, a Glavni štab mora za njim.
Sve je zapravo počelo u Okučanima, reklo bi se neplanirano, kad je Vrhovni komandant isprovociran HOS-ovim majicama napustio svečanost, direktno komandujući članovima Glavnog štaba da i oni odu za njim. Premijer i ministar odbrane tada su imali razumijevanja za to. Kasnije su požalili.
Sve prijeti eksplodirati već na proslavi Oluje, međutim ratne sjekire ipak ostaju zakopane. Kohabitacija je na trenutak omlohavila. Ministar šuti i trpi, sve do prije desetak dana, kad poduzima korak previše: Na kraju zakonskog roka komandanta Milanovićevog osiguranja ministar posve nepotrebno insistira te stavlja na raspolaganje i onemogućava njegovo novo imenovanje. Izravna pljuska Vrhovnom komandantu, koji odmah najavljuje i drugi auzmeš.
U prijevodu, zaustavljaj sva imenovanja u MORH-u i MVP-u. I miješaj karte ponovno. Bez obzira na posljedice i ugled članice NATO-a.
Gdje je kraj?
Sve kulminira u Požegi kad načelnik Glavnog štaba sluša usmenu komandu Vrhovnog komadanta i onemogućava ministru odbrane govor na svečanosti, a revoltirani ministar javno od njega traži ostavku.
Gdje će to završiti?
Ne popuste li glavni glumci, sasvim moguće – Ustavni sud kao Deus ex machina još jednom morat će presuditi.