Nije Aleksandar Vulin, čovjek od najvećeg povjerenja predsjednika Srbije, izgubio osjetljivu stolicu šefa Bezbednosno-obaveštajne agencije zato što je to bio jedan od zahtjeva šestomjesečnih uličnih protesta građana okupljenih oko grupacije “Srbija protiv nasilja”. Bivši je ministar policije i vojske te ranije ministar rada i direktor Kancelarije Srbije, a potom i ministar za Kosovo morao biti sklonjen jer je to Aleksandar Vučić obećao Amerikancima nakon upada naoružane grupe ljudi na teritoriju Kosova kod sela i manastira Banjska, nakon čega su Srbiji u jednom trenutku ponovo priprijetile sankcije SAD-a i Evropske unije. Duh sankcija i prijeteće nove izolacije Srbije tako je zasad izbjegnut, ali su brojne zapitanosti s pravom ostale za sve one u Srbiji i regiji koji se ne hrane srpskim nacionalizmom na dnevnom planu, pogotovo kada je objavljen tekst Vulinove ostavke i potonja njegova “objašnjenja” vlastitog rukopisanija u medijima.
Odlazak po mnogo čemu kontroverznog “ruskog čovjeka” sa vrha obavještajne agencije domaćoj javnosti je objašnjen, naravno, patriotskim razlozima, sam Vulin je ustvrdio kako je on isključivo čovjek Beograda i Banjaluke, a ne Rusije, pokazao je da Vučić nije, kao što tvrdi, imun na uticaje Washingtona i Brisela. To je svakako prvi zaključak koji se nameće poslije ostavke prvog obavještajca Srbije i “oficira za vezu” sa ruskim javnim i posebno tajnim službama i agencijama, toliko neuobičajenog i rijetkog poteza na političkoj sceni Srbije, u kojoj je vrhovni, a prečesto i jedini, kriterij poslušnost prema vladaru. Ali, ni apsolutna poslušnost ponekad nije dovoljna, jer se, uslovno govoreći, nepisana kovertirana ostavka podrazumijeva vać samim stupanjem na dužnost.
Stopama ruskog ultradesnog ideologa Dugina
Drugi zaključak može se izvesti iz Vulinovog javnog priznanja kako je upravo on “ponosni” autor sintagme “srpski svet”, koji u nekoj nepreciziranoj budućnosti treba dovesti do “političkog i državnog ujedinjenja” svih Srba, kao “konačnog i trajnog rješenja srpskog nacionalnog pitanja”. Uprkos zvanično proklamovanih i više puta ponovljenih političkih stavova Beograda (čitaj Vučića) o nepovredivosti postojećih državnih granica u regiji, prije svega Srbije sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Hrvatskom, Vulinovo se shvatanje realpolitike, barem u javnoj ravni, razlikuje od Vučićevog, na čemu insistira i dojučerašnji šef BIA-e. Ali, tek nešto dublja analiza pružanja pomoći Srbima u regiji, uključujući najrazličitije oblike takozvanih specijalnih i paralelnih veza, otkrila bi da prevelikih razlika između službene “brige za ugrožene Srbe” i neslužbenog “srpskog sveta”, osim u državotvornom obliku, zapravo i nema.
Istine radi, Vulin definitivno nije autor sintagme “srpski svet”, ma koliko se trudio da to javno kaže, jer je “srpski svet” samo replika onoga što je mnogo ranije osmislio Aleksandar Dugin, ruski ultradesni ideolog, čije je velikoruske, imperijalne i konzervativne ideje prihvatio i glavni kremaljski stanar Vladimir Putin. To što je Dugin svoje ideje sasvim razumljivo nazvao “ruskim svijetom” nije smetalo Vulinu da ga – po zadatku ili slobodnoj volji, sasvim svejedno – prisvoji i propagira kao “srpski svet”. Dugin je isti onaj filozof koji je ustvrdio kako je zapadna civilizacija najveći neprijatelj Rusije i Rusa, ruske kulture i tradicije, dok ostalih pet civilizacija – kineska, indijska, islamska, afrička i latinoamerička – “nisu neprijateljske i ne ugrožavaju rusku”.
Ipak, ne treba pretjerivati kada je Vulin u pitanju, jer on nije ni filozof, a još manje ideolog. Riječ je o vrhunskom poslušniku i odanom pješaku, najslabijoj figuri u šahu, društvenoj igri koju svakodnevno upražnjava predsjednik svega i svačega u Srbiji i pravi vlasnik ruske franšize za “srpski svet”, kako god je nazivali i vlasti i dijelovi srbijanske opozicije. Da imenovanje Vulina za šefa BIA-e neće biti dugovječno moglo se naslutiti već i na osnovu protivljenja mnogih svjetskih centara moći, a da je, kako se pokazalo, jednogodišnji mandat sasvim pri kraju bilo je jasno onog trenutka kada je njegovo ime stavljeno na američku crnu listu ličnih sankcija. Pogotovo je to bilo jasno kada je Vulin potpuno iščezao iz javnog prostora i kada je stavljen pod embargo, a Vučić poručio kako su mu “Amerikanci produžili život”. “Možda sam i planirao da ga smenjujem, a sad ne mogu da ga smenim“, izjavio je Vučić polovinom septembra.
Žrtva pješaka da bi se dobilo na kvalitetu
Da bi ga sada ipak smijenio, jer kazaljka na satu samo što nije pala, i to nakon što je s Vulinom napravo dogovor da se smjena nazove ostavkom iz patriotskih razloga, odnosno da Srbija i srpski narod “ne bi trpeli zbog njega”. Je li mu Vučić šta obećao za ovu gestu – nije objavljeno, ali je skoro sigurno kako se neće mučiti oko novog funkcionerskog uhljebljenja ili smještaja na kakvu ambasadorsku sinekuru, “dok se sve ne zaboravi”. U šahu bi se to zvalo žrtva figure, u ovom slučaju pješaka, kako bi se dobilo na kvalitetu.
Mora se ipak reći da ljubav prema Rusiji i naročito njenim visokim obavještajnim krugovima te “slučaj Banjska” nikako nisu jedine zamjerke pristigle sa druge strane Atlantika. Vulinu je u grijehe američka strana upisala i umiješanost u narkobiznis, korupciju i trgovinu oružjem. Od njavljene istrage tim povodom do danas nije bilo ništa, a vjerovatno je neće ni biti, pogotovo nakon postignutog dila sa Vučićem, koji ga je stavio pod svoju zaštitu. “Vulin nikada nije bio ruski agent, a da li je uvek volio Rusiju više od SAD-a, Engleza, nema sumnje i on se time ponosi. Da je radio za nekog drugog, to su laži”, reći će Vučić, sa uvjerenjem da “ovo nije kraj života, niti kraj njihovih zajedničkih uspeha”.
“Nisam uzrok ucena i pritisaka na Srbiju i ‘srpski svet’, ali neću da dozvolim da budem povod za ucene i pritiske na Srbiju i ‘srpski svet’”, napisaće Vulin u svojoj neopozivoj ostavci. Ovaj nekadašnji blizak saradnik Mirjane Marković, supruge Slobodana Miloševića, skoro pobjedonosno je uskliknuo kako “sankcije Rusiji nisu dobili, srpsko priznanje Kosova nisu dobili, ali jednu srpsku glavu jesu“. Predsjednik Pokreta socijalista, stranke koja postoji samo na papiru i, što je mnogo važnije, u koaliciji sa vladajućim naprednjacima, koliko god to apsurdno zvučalo, podnio je ostavku kako bi ostao u što čvršćem zagrljaju s Vučićem i njegovom neoradikalskom politikom.
I dalje nas sve brine ‘velika Srbija’
U Srbiji nije bilo previše reakcija na Vulinovu ostavku. Gabriel Escobar, specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan, kratko je rekao da je šef BIA-e već duže vrijeme destabilizirajuća figura u regionu i da će ostati pod sankcijama uprkos ostavci, dok pojedini lideri opozicije sam tekst ostavke ocjenjuju “sramotnim i licemjernim”. Tako Marinika Tepić iz stranke Slobode i pravde objašnjenje kako se Vulin stavlja u poziciju da žrtvuje sebe i kako ostavku podnosi da bi spasio Srbiju sankcija ocjenjuje kao “nešto najsramotnije što smo mogli da čujemo”. “Nakon dva masakra, niza afera i mesta na crnoj listi SAD-a, sve je mogao da kaže samo ne to što je rekao“, kazala je Tepić.
Predsjednik bh. entiteta Republika srpska Milorad Dodik, još jedan lik sa američke crne liste, kojem vilu na Dedinju nije kupila “tetka iz Kanade”, kao što se to, prema sopstvenom priznanju, dogodilo Vulinu, rekao je da je Vulin “još jednom potvrdio svoj patriotizam i kvalitete hrabrog i nacionalno orijentisanog političara.. Vulin je bio i ostao iskreni borac ne samo za Srbiju i za Republiku Srpsku, već i za stvaranje ‘srpskog sveta’, koji bi predstavljao jedinstvo Srba kao naroda i zajedničko odlučivanje o svim najvažnijim nacionalnim pitanjima”, obrazložio je Dodik, skoro objasnivši i sami kraj teksta ostavke: “Živela Srbija!”, “Živela Republika Srpska!”, “Živeo srpski svet!”
U tome i jest problem koji mora zabrinuti sve ljude na Balkanu. Nije li “srpski svet” samo inačica za san o “velikoj Srbiji”, koji nikad nije donio sreću ni Srbima, ni ostalim narodima koji žive na Balkanu.
Piše: Goran Mišić /AJB