Hrvatska u šengenu: Euforija evropske palanke

0

“Ovo je doista ostvarenje sna povratka Hrvatske kući”, izjavio je 11. prosinca, u intervjuu za francuski dnevnik Le Monde, hrvatski premijer Andrej Plenković, komentirajući odluku Vijeća Europske unije od 8. prosinca da Hrvatska 1. siječnja sljedeće godine postane članica šengenskog prostora.

“Odluka Vijeća EU-a od 8. prosinca 2022. godine o prijemu Hrvatske u šengenski prostor, unatoč potkrijepljenim izvješćima o čestim kršenjima ljudskih prava zajamčenim EU i međunarodnim pravom od hrvatskih vlasti i njezine policije, pokazuje nepoštovanje predanosti EU-a temeljnim pravima”, objavilo je tri dana ranije, 8. prosinca, osam uglednih međunarodnih organizacija za ljudska prava, među kojima su Amnesty International, Border Violence Monitoring Network, Human Rights Watch, Oxfam, ali i hrvatski Centar za međunarodne studije.

Unija je dramatično promijenila demokratsko lice

Patetika i velike riječi kojima hrvatski premijer ulazak zemlje u šengen pokušava prikazati povijesnim nije mnogo više od pokušaja da se prikrije naličje tog uspjeha: tim činom Hrvatska svojevoljno postaje, doslovno i preneseno, “palanka” Europe. Jer, šengen nije više ono što je bio: demokratski i konsenzualno utemeljen prostor bez granica među 26 suverenih država Europe, u kojima živi gotovo pola milijarde ljudi.

Otkako je, prije desetak godina, u Europu počelo pristizati sve više izbjeglica iz Afrike i Azije, da njihov broj 2015. i 2016. godine premaši milijun, Unija je dramatično promijenila svoje demokratsko lice, pretvarajući se sve više od otvorenog prostora gostoljubivosti, slobode i sigurnosti, koji se ponosi vlastitom utemeljenošću u ideji ljudskih prava i slobode za sve, u namrgođenu zatvorenu tvrđavu, nepovjerljivu prema onima kojima pomoć najviše treba. A ta se ružna transformacija najgrublje osjetila – uz Sredozemno more, koje je postalo, doslovno, grobnicom – u promjenama graničnog režima, i na vanjskim, ali i na unutarnjim granicama EU-a.

Danas je svima poznato da je šengen, na unutarnjim EU granicama, krhkiji nego što smo mislili: trebalo je samo nekoliko mjeseci antiizbjegličke medijske histerije, pa da čak i članice EU-a koje su smatrane najposvećenijima vrijednostima europskog udruživanja, poput Danske, suspendiraju šengen i iznova uvedu granične kontrole; članice, pak, sa suprotnog spektra predanosti Europi, poput Mađarske Viktora Orbana, duž stotina kilometara granice podigle su zidove od bodljikave žice, koji stoje i danas. Na vanjskim granicama, pak, Unija je podigla nevidljive, ali čvrste zidove od grubosti, policijskog nasilja, bešćutnosti, Frontexa i raspadnutog europskog sustava azila.

Nije Tuđman bio iskren kada je obećavao ulazak u Evropu

U takav šengen danas ulazi Hrvatska. Nema to više mnogo veze sa šengenom kakav su Hrvati sanjali početkom devedesetih. I zato je višestruko deplasirana izjava premijera Plenkovića, iz već spomenutog intervjua Le Mondeu 11. prosinca ove godine: “To je ostvarenje ciljeva koje je postavio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koje je jasno naznačio već u svom govoru 30. svibnja 1990. godine, u trenutku uspostave prvog višestranačkog i demokratski izabranog Hrvatskog sabora. Njegov cilj bio je ulazak Hrvatske u Europu, u širem smislu.”

Jer, kako se pokazalo, niti je Tuđman bio iskren kada je te 1990. godine obećavao ulazak u Europu, niti je Hrvatsku Europa 2013. godine dočekala onakvom kakva je trebala biti. Danas, to je Europa kojoj trebaju “palanke” – i Hrvatska je upravo pristala biti jednom od njih.

“Palanka” je turcizam kojim se u Osmanskome carstvu imenovala drvena utvrda za zaštitu putnika na cestama. S vremenom, izraz je poprimio novo, preneseno značenje, koje sugerira provincijalizam, zaostalost, zatvorenost, civilizacijsku skrajnutost i često sklonost nasilju; provinciju u najčemernijem smislu riječi. Intelektualnu apoteozu izraz je doživio kroz epohalno filozofsko djelo beogradskog pisca Radomira Konstantinovića Filosofija palanke iz 1969. godine.

Tenzije, nepovjerenje, sumnjičenje, pa i nasilje

Utoliko, prigodno oduševljenje kojim hrvatska politička elita nastoji uljepšati ulazak Hrvatske u šengenski prostor uistinu se može nazvati – euforijom palanke. Jer, tim uvelike zakašnjelim političkim činom Hrvatska vlastitom voljom pristaje postati čak i nasilna istočna karaula Europske unije, neka vrsta suvremenog “predziđa Europe” – a svako predziđe, kao što iz povijesti jako dobro znamo, podrazumijeva tenzije, nepovjerenje, sumnjičenje, pa i nasilje.

Hrvatski građani od šengena neće dobiti bogzna što. Za njih ključan, uistinu povijestan, bio je ulazak u EU 2013. godine: tada su već kontrole na europskim granicama za njih gotovo potpuno nestale. Utoliko, dobrobiti šengena jedva da će primijetiti. Ali, zato, na istočnim granicama tek treba vidjeti što će se događati, usprkos suprotnim tvrdnjama hrvatskih političara. Treba podsjetiti: u trenutku ulaska Hrvatske u EU, režim na graničnim prijelazima prema istočnim susjedima dramatično je pooštren, pa putnici u svim autobusima i dandanas, pri svakom prelasku granice, bivaju izloženi ponižavajućem izlaženju iz autobusa, bila kiša, snijeg ili ljetna vrućina, čak dva puta, kako bi im policija prekontrolirala dokumente. Što će se događati nakon 1. siječnja sljedeće godine, tek treba vidjeti.

A što će biti na granicama izvan graničnih prijelaza – to ćemo, možda, doznati tek tko zna kad. Baš kao što smo tek tri godine kasnije, 2020, doznali što se od 2017. godine događalo na istočnim hrvatskim granicama, uglavnom onima prema Bosni i Hercegovini: u prosincu 2020. godine međunarodna “Mreža za praćenje nasilja na granicama” (Border violence monitoring network) objavila je Crnu knjigu pušbekova u dva sveska, od koje se cijeli drugi – gotovo osamsto stranica – odnosi samo na Hrvatsku. Taj šokantni dokument, koji u Hrvatskoj nije dobio zasluženu medijsku pozornost, detaljno je izvijestio o 624 svjedočenja o policijskom nasilju nad 6.621 izbjeglicom – među kojima oko 40 posto maloljetnika – koja su u tom razdoblju nasilno protjerani iz Hrvatske, a da im, suprotno zakonu, nije omogućeno da zatraže azil.

Nasilje nad bespomoćnim osobama

Danas, predstavnici hrvatske Vlade čak ni cinizam više ne moraju kriti. “Razumijemo probleme ranjivih skupina, ali Hrvatska nije i neće biti hotspot”, izjavio je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović 11. prosinca, govoreći o ulasku Hrvatske u šengen. “Jednostavno nije isto biti država na vanjskoj granici i država poput Nizozemske i Njemačke, koje su okružene državama šengena. Postoje države koje nemaju graničnu policiju, jer im ne treba. Mi smo tu gdje jesmo i bit će tako dok se naše istočno susjedstvo ne pridruži EU. Kad će to biti, nitko ne zna. Naš policajac mora svaki dan provoditi naše i europske zakone, koji kažu da se mora štiti granicu i spriječiti ilegalne ulaske u državu.”

To, međutim, ako je suditi prema priopćenju osam uglednih međunarodnih organizacija za ljudska prava od 8. prosinca, naprosto nije točno. “Zakonik o šengenskim granicama, kojeg se Hrvatska obvezala primjenjivati u cijelosti, izričito zahtijeva od država članica pridržavanje međunarodnog prava i prava EU-a, uključujući Povelju o temeljnim pravima, Konvenciju o izbjeglicama, a posebno obvezu poštivanja načela ‘non-refoulement’ – prakse neprisiljavanja izbjeglica ili tražitelja azila da se vrate u zemlju u kojoj bi bili izloženi riziku od progona – u procesu kontrole i upravljanja granicom”, podsjetile su organizacije u priopćenju.

“Međutim, organizacije za ljudska prava i humanitarne organizacije dokumentirale su da hrvatske vlasti dosljedno uskraćuju pristup teritoriju i azilu izbjeglicama, tražiteljima azila i migrantima te sudjeluju u kolektivnom protjerivanju, uključujući nasilne pushbackove”, tvrde organizacije. “Nevladine udruge su u više navrata dokumentirale da hrvatska policija primjenjuje nasilje nad bespomoćnim osobama – što se svodi na mučenje i zlostavljanje – kršeći Članak 3. Europske konvencije o ljudskim pravima, čija je Hrvatska obveznica. Od početka kolovoza do kraja studenog [ove godine] ukupno je 1.395 osoba prijavilo da su nezakonito vraćene iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, pokazuju podaci prikupljeni u sklopu Monitoringa zaštite Danskog vijeća za izbjeglice u Bosni i Hercegovini. Svaki mjesec polovica žrtava prijavila je da im je uskraćen pristup azilu tijekom nezakonitog protjerivanja.”

Hrvatska u ulozi palanke tvrđave Evrope

Umjesto, dakle, da postane dobrosusjedskom predvodnicom europeizacije svojega istočnog susjedstva, Hrvatska dobrovoljno preuzima ulogu istočne utvrde, karaule i palanke tvrđave Europe. U geopolitičkim i klimatskim uvjetima današnjega svijeta, ostaje nam se samo nadati da se ta odluka dugoročno neće pokazati katastrofalno pogrešnom – i za hrvatske građane, i za susjedstvo, ali i za sve one stotine tisuća i milijune koji će i s juga i s istoka – sviđalo se to kome ili ne – u nadolazećim godinama i desetljećima stići na granice Europe, tražeći hranu, vodu i sigurnost.

Dotad, citirat ćemo Tomislava Jakića, dugogodišnjeg vanjskopolitičkog novinara prijeratne Televizije Zagreb i bivšeg savjetnika za vanjsku politiku bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. U nedavnom intervjuu za crnogorski tjednik Monitor ulazak Hrvatske ušengen, među ostalim, komentirao je ovako: “I što da vam još kažem na tu temu, kada je sve žalosno jasno. Možda samo to da su veliki uvijek voljeli da mali za njih odrađuju prljave poslove.”

Piše: Boris Pavelić /AJB