– Aleksandar Vučić, u svom stilu wannabe lidera svih Srba na planeti, uručio je danas nešto što se zove “orden srpske zastave” notornom Miloradu Dodiku. Nekakav orden je uručio i isto tako notornom nacionalisti iz herbarijuma “srpskog sveta” Andriji Mandiću iz Crne Gore. Po civilizacijskim mjerilima, Vučić je zapravo uručio ordenje klasičnim ekstremistima. Sigurno zato što se sličan sličnom raduje.
Isto priznanje dobio je i ministar spoljnih poslova Mađarske Peter Sijarto. I tu je Vučić bio Vučić: orden za jedan od najautoritarnijih režima u Evropskoj uniji, onaj notornog nacionaliste Viktora Orbana. Logično, prethodno su istim ordenom, kao i danas Dodik, odlikovani i lideri najneslobodnijih velikih zemalja svijeta, Vladimir Putin i Si Đindping.
Dodik je, prenose mediji, odlikovanje dobio “zbog izuzetnih zasluga u razvijanju i učvršćivanju miroljubive saradnje i prijateljskih odnosa između Srbije i Bosne i Hercegovine, naročito Republike Srpske kao entiteta BiH”. Zvuči cinično? Ili i krvavo i cinično? Ili, naprosto, odvratno? Da, jer Vučić je majstor odvratne politike beskrajnih lagarija. Dok zine – slaže. Učilo ga tako od malih političkih nogu.
Orden je Dodiku uručen na baš veeeeelikoj ogrlici. Koja je čak i Dodiku povelika. Orden-Dodik-ogrlica – neka čitalac sam izvlači jasne asocijacije koje proizlaze iz toga.
Na kraju krajeva, i sam je Dodik opisao jedan aspekt ogrlice: “Svjedok sam dugi niz godina da se Srbija promijenila, da je danas bolja, moćnija i drugačija, a sve zaslugom Aleksandra Vučića. Doprinos Aleksandra Vučića Srbiji je veliki, a komunikacija sa RS-om najbolja dosad. Ona je moćnija, bolja, politički jača. Imao sam priliku da sarađujem i s ranijim rukovodstvima Srbije, ali ovo je najbolji period saradnje”.
Sjećamo se i tih perioda Dodikove saradnje sa “ranijim rukovodstvima”. Recimo, 9. januara 2012. godine Dodik je odlikovao tadašnjeg Vučićevog smrtnog neprijatelja, predsjednika Srbije Borisa Tadića, nečim što se zove “orden RS na lenti”. Podržao je potom Tadića i na izborima na kojima je Vučić bio sa dijametralno suprotne strane. Tadić je izgubio, Dodik se prešaltao. Drugim riječima, Dodik je profesionalni poltron.
Iskoristio je Dodik opet priliku da kaže: “Vrijeđa me kad mi kažu da sam bosanski Srbin, jer sam ja samo Srbin”. Možeš ti, Milorade, pričati šta god hoćeš, ali – za slučaj da te nisu obavijestili – u Srbiji o tebi pričaju kao o arhetipskom “glupom Bosancu” iz viceva. Dakle, ne samo da si Bosanac nego si i – glup.
Svečanost je, inače, upriličena povodom Vidovdana. E, sad, pitanje je kojeg: da li onog iz 1389., kojeg se u “srpskom svetu” proslavlja kao nekakvo “ishodište srBstva”, a u stvari je riječ o Kosovskom boju, koji je označio definitivni sunovrat srednjovjekovne države. Ili je riječ o Miloševićevom Vidovdanu sa Gazimestana, 28. juna 1989. godine, kojim su proglašeni ratovi i srbijanske agresije na jugoslovenskom prostoru. Ili je, pak, riječ o 28. junu 2001. godine, kada je balkanski kasapin Slobodan Milošević konačno skončao iza haških rešetaka. Koji god da je, u pitanju je čista nekrofilija.
Bilo kako bilo, Srbija ne odustaje od mržnje. Riječima Aleksadra Vučića. “Vidovdansko predanje najčvršća je spona koja povezuje naš narod”, a “Kosovo jedna od najvažnijih tački našeg trajanja”. Cinici bi rekli: dok god je takva tačka – takvo će biti i trajanje, pišu Vijesti.ba.
Piše: Dinko Gruhonjić, novinar i programski direktor Nezavisnog društva novinara Vojvodine