Demografska kriza u Hrvatskoj najčešće se posmatra kroz prizmu u kojoj gotovo potpuno izostaje jedan od najvažnijih faktora koji je tokom posljednjih stoljeća oblikovao hrvatsko društvo: Hrvati iz Bosne i Hercegovine, piše vanr. prof. dr. sc. Tado Jurić.
Historiju hrvatskog naroda teško je razumjeti bez migracija između Hrvatske i BiH. Te migracije nisu bile izuzetak, nego pravilo. Vjekovima su Hrvati iz BiH naseljavali hrvatske prostore nakon ratova, popunjavali demografske praznine, učestvovali u privrednom razvoju zemlje te ostavili dubok trag u hrvatskoj politici, kulturi, nauci, sportu i Crkvi. Ono što su druge evropske države pokušavale ostvariti osmišljenim useljeničkim politikama, Hrvatska je decenijama imala prirodnim putem: demografski oslonac u vlastitom narodu preko granice. Taj obrazac funkcionisao je gotovo neprekinuto od osmanskih osvajanja pa sve do početka 21. stoljeća, a danas se taj demografski kontinuitet prekida.
Skoro 40 posto sa korijenima u BiH
Najnovije istraživanje autora upućuje na procjenu da približno 40 posto Hrvata u Hrvatskoj ima neposredno porodično porijeklo iz BiH. Riječ je o fenomenu koji u evropskim okvirima gotovo da nema poređenje: stoljećima je jedna nacionalna zajednica obnavljala vlastiti demografski potencijal migracijama unutar istog kulturnog, jezičkog i nacionalnog prostora. Pritom se pod tim pojmom ne misli isključivo na osobe rođene u BiH ili na njihove roditelje, nego i na one kojima je barem jedan predak – roditelj, baka ili djed, odnosno prababa ili pradjed – rođen na području današnje BiH.
Zbog metodoloških ograničenja takvu procjenu nije moguće egzaktno dokazati, ali jednako ju je teško i opovrgnuti. Ono što je, međutim, potpuno jasno jeste da bi bez višestoljetnog doseljavanja Hrvata iz BiH demografska slika današnje Hrvatske bila bitno drugačija. Upravo zato pitanje opstanka Hrvata u BiH nije samo pitanje položaja jednog konstitutivnog naroda u susjednoj državi – ono postaje pitanje dugoročne demografske stabilnosti Hrvatske.
Decenijama se u Hrvatskoj stvarao utisak da će se demografski gubici nastali zbog iseljavanja ili niskog nataliteta nekako sami od sebe nadoknaditi. Tako je uostalom bilo tokom gotovo cijelog 20. stoljeća. Svaki veći talas iseljavanja iz Hrvatske pratio je talas doseljavanja Hrvata iz BiH. Taj proces bio je toliko prirodan da ga politika gotovo nije ni primjećivala.
Danas se pokazuje koliko je takvo razmišljanje bilo kratkovido. Hrvatska je izgubila svoj najveći demografski rezervoar: zajednicu ljudi koja je dijelila isti jezik, kulturu, historiju i nacionalni identitet, te kojoj integracija u hrvatsko društvo praktično nije predstavljala izazov. Dok mnoge evropske države ulažu ogromne napore kako bi privukle kulturno bliske useljenike, Hrvatska je takvu prednost imala decenijama, ali je nije pretvorila u dugoročnu demografsku strategiju. Paradoks je da Hrvatska ozbiljnost tog potencijala počinje shvatati tek onda kada ga gotovo više nema.
Istovremeno, Hrvati u BiH prolaze kroz najtežu demografsku krizu u svojoj historiji. Iseljavanje više nije privremena pojava, nego trajni proces, a prirodni pad stanovništva dodatno ubrzava nestajanje. Prema projekcijama autora, ako se nastave sadašnji trendovi, broj Hrvata koji stvarno žive u BiH mogao bi se do 2035. godine smanjiti sa sadašnjih približno 400 hiljada na oko 200 hiljada stanovnika, uz prosječnu starost veću od 53 godine. Takva populacija više nema demografsku snagu za vlastitu obnovu.
Brojke iza decenija migracija
Zvanični popisi stanovništva jasno pokazuju razmjere tog procesa. Već 1961. godine u Hrvatskoj je živjelo više od 132 hiljade osoba rođenih u BiH. Do 1991. godine njihov broj se povećao na gotovo 318 hiljada, a nakon rata u BiH i novih migracijskih talasa, popis iz 2001. godine bilježi više od 456 hiljada osoba rođenih u BiH. Ni danas se taj broj bitno ne razlikuje: oko 400 hiljada stanovnika Hrvatske rođeno je u BiH. To su samo doseljenici prve generacije. Međutim, stvarni demografski uticaj mnogo je veći.
Djeca i unuci tih doseljenika danas su rođeni u Hrvatskoj, evidentiraju se kao hrvatski državljani i više ih nije moguće izdvojiti zvaničnom statistikom. Njihov doprinos nije ostao samo u statistici stanovništva. Danas među potomcima Hrvata iz BiH nalazimo istaknute naučnike, ljekare, preduzetnike, umjetnike, sportiste i političare. Time je njihov doprinos Hrvatskoj daleko nadmašio puki demografski učinak.
Ako postoji prostor na kojem se može vidjeti sva razmjera demografske katastrofe Hrvata u BiH, onda je to Bosanska Posavina. Prije rata ondje je živjelo više od 133 hiljade Hrvata. Danas ih je ostalo manje od 20 hiljada koji tamo zaista žive. Nestali nisu samo ljudi. Nestala su sela, škole, župe, privredne veze i društveni život. Nestao je prostor koji je stoljećima bio jedan od najgušće naseljenih hrvatskih krajeva.
Bosanska Posavina zato je mnogo više od regionalne priče. Ona pokazuje šta se dešava kada jedan narod izgubi kritičnu masu stanovništva. Najprije nestaju radna mjesta i škole. Zatim prodavnice, ambulante i župe. Na kraju nestaje i osjećaj da taj prostor nekome pripada. Nažalost, isti proces danas, različitim intenzitetom, zahvata i druge krajeve u kojima stoljećima žive Hrvati u BiH, naročito u srednjoj Bosni.
Dok je Poljska još prije rata planski privlačila kulturno i jezički bliske Ukrajince, Hrvatska nije razvila uporediv model prema Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Danas, kada je taj demografski potencijal u velikoj mjeri iscrpljen, posljedice takve politike postaju sve vidljivije.
U hrvatskoj javnosti često se može čuti da Hrvatskoj nije cilj podsticati iseljavanje Hrvata iz BiH. Takav stav je razumljiv i politički korektan. Međutim, on zanemaruje činjenicu da se iseljavanje već dešava, samo što cilj više nije Hrvatska, nego Njemačka, Austrija, Irska i druge zapadnoevropske zemlje. To bitno mijenja perspektivu. Pitanje više nije treba li Hrvate zadržati u BiH po svaku cijenu.
Pitanje je kako spriječiti da, kada već odlaze, zauvijek nestanu iz hrvatskog nacionalnog i društvenog prostora. Nije isto odlazi li mlada porodica iz Orašja u Osijek ili u München. Nije isto napušta li Livno zbog Splita ili zbog Dublina. U prvom slučaju hrvatski narod mijenja mjesto stanovanja, ali ostaje unutar vlastitog demografskog prostora. U drugom slučaju Hrvatska gubi dio svog ljudskog, privrednog i kulturnog potencijala.
Naravno, cilj ne može biti podsticanje iseljavanja Hrvata iz BiH. Primarni interes mora ostati njihov opstanak na prostorima na kojima stoljećima žive. Međutim, u okolnostima u kojima se iseljavanje već odvija velikim intenzitetom, legitimno je postaviti pitanje da li Hrvatska dio tog procesa može usmjeriti prema vlastitom demografskom oporavku.
U međuvremenu, Hrvatska se sve više oslanja na useljavanje iz udaljenih dijelova svijeta. Međutim, dugoročna demografska strategija ne može se temeljiti isključivo na nadomještanju broja stanovnika. Ona mora voditi računa i o društvenoj koheziji, kulturnoj bliskosti, uspješnosti integracije te očuvanju nacionalnog i društvenog kontinuiteta. Upravo zato nestanak Hrvata u BiH nije pitanje nostalgije niti romantiziranja prošlosti.
Hrvatska je tokom svoje historije više puta ostajala bez stanovništva. Jednako tako, više se puta demografski obnovila zahvaljujući Hrvatima iz BiH. Danas se prvi put suočava sa situacijom u kojoj taj prirodni demografski oslonac ubrzano nestaje. Zato pitanje opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini više nije samo pitanje jednog konstitutivnog naroda. Ono postaje jedno od ključnih strateških pitanja hrvatske demografske, društvene i sigurnosne budućnosti.
Izvor: narod.hr