Da je Priština uradila nešto slično onome što je uradio Beograd, možete biti sigurni da bih bio isto tako oštar prema Kosovu, navodi Daniel Serwer, profesor Škole naprednih međunarodnih studija Univerziteta Johns Hopkins u Washingtonu, u novom blogu na peacefare.net
Kaže da se trudio da zadrži otvoren um i da razumije suprotne perspektive, ali da postoje trenuci kada to poriče stvarnost.
Upravo su, navodi, to događaji na sjeveru Kosova od pretprošlog vikenda.
„Beograd je obučio i opremio 30-ak paravojnih kadrova, koji su ubili kosovskog policajca prije nego što su izgubili trojicu svojih ljudi. Vjerovatno su namjeravali da izazovu mnogo više nasilja i obračuna, sa ciljem da opravdaju srbijansku vojnu intervenciju“, piše Serwer.
Srbija je mobilisala svoje snage, dodaje, i poslala ih na granicu, što sugeriše da je planirana invazija.
„Dvadesetak počinilaca pobjeglo je u Srbiju, gdje se i danas kriju. Među njima je i kolovođa Milan Radoičić. On je blizak politički partner predsjednika Srbije Vučića, sada navodno u kućnom pritvoru. Nisam vidio ništa o tome gde su ostali“.
„Do sada su reakcije javnosti SAD-a i EU bile isključivo verbalne. I Washington i Brisel znaju da je srbijanska država odgovorna za pokušaj nasilne pobune u političke svrhe, odnosno terorizam.
Kosovska predsjednica Vjosa Osmani u pravu je što poziva na sankcionisanje Srbije. U suprotnom to će samo podstaći slično ponašanje, možda ne samo Beograda. Postoji mnogo prijestonica u susjednim demokratijama gdje bi mogla da se podstakne pobuna.
Ovaj pokušaj pobune samo je posljednji u dugom nizu srbijanskih nastojanja da destabilizuje situaciju na Kosovu. Krajnje je vrijeme da se uvedu ozbiljne sankcije”, ukazuje Serwer i predlaže sljedeće:
1. Obustavite letove Air Serbije za SAD i EU.
2. Zamrznuti projekte Svjetske banke i EBRD-a u Srbiji.
3. Obustaviti zvanično finansiranje EU i SAD-a za ekonomske (ne demokratske) projekte u Srbiji.
4. Zamrznuti pregovore Srbije za pristupanje EU.
5. Obustaviti vojnu saradnju Vojske Srbije i Nacionalne garde Ohaja.
6. Nametnuti putne i finansijske sankcije pojedincima koji su naredili i nadgledali obuku paravojnih formacija. Očekivanja, također, treba da budu jasna.
Jednako kao i sankcije su važna očekivanja i šta bi Srbija trebalo da uradi da joj se sankcije ukinu. Evo nekoliko prijedloga za njih, po Serweru.
1. Zvanično, javno izvinjenje predsjednika Srbije predsjednici Kosova.
2. Isporuka kosovskim vlastima na suđenje svim počinioca koji se kriju u Srbiji.
3. Raspuštanje političke stranke Srpska lista.
4. Dokumentovani kraj svakog naoružavanja i opremanja pobunjeničkih snaga unutar Kosova.
5. Dokumentovano povlačenje svih tajnih srbijanskih snaga bezbjednosti sa teritorije Kosova.
Postoji, ističe Serwer, mnogo drugih stvari koje bi se mogle uraditi, bilo putem sankcija ili zahtjeva.
„Poenta je da samo verbalna optužbe neće biti dovoljne“.
Kosovo, podsjeća američki profesor, trenutno trpi značajne „posljedice“ EU zbog neispunjavanja zahtjeva Brisela za uklanjanje izabranih gradonačelnika iz opštinskih zgrada i smanjenje prisustva kosovske policije u srpskim zajednicama na sjeveru Kosova.
„Ne znam kako su gradonačelnici, ali je vjerovatno prisustvo policije omogućilo brzu, efikasnu i profesionalnu reakciju na pokušaj pobune. EU bi trebalo da ukine svoje sankcije Kosovu.
Okolnosti koje su dovele do njihovog nametanja su iščezle.
Došlo je vrijeme da se shvati da su „posljedice“ po Srbiju daleko važnije i potpuno opravdane. Došao je trenutak da se popravi ravnoteža u politici EU i SAD-a, koju su parlamentarci i jedne i druge proglasili nepravedno i da ide u korist Srbije i protiv Kosova“, zaključuje Serwer.