Pročitali ste to sigurno nije laž, prvi zamjenik predsjednika Komiteta Državne dume za međunarodne poslove Rusije, Aleksej Čepa rekao je za “Govorit Moskva” da bi Rusija i Srbija mogle da se ujedine. I nije to bez neke, niti je kakav klikbejt, nego je fino čovjek kazao kako je red da dva bratska naroda ovjenčaju svoju transcendentnu ljubav jednim hiljadugodišnjim brakom, da ne kažem smrtonosnim zagrljajem.
Kako i valja!
Referendum, pa ujedinjenje
Pa ipak, prema njegovim riječima, trebao bi se prvo organizovati referendum, kojim bi jelte, građani Srbije izrazili svoju demokratsku volju ispred glasačkih kutija. Taj vid ruske demokratije smo već vidjeli u Zaporižju, Luhansku i Donjecku. Dobro, neke su oblasti poput Khersonske odmah nakon referenduma vraćene Ukrajini, da ne kažem – Rusi su pobjegli glavom bez obzira, ali šta sad.
Referendum i basta!
Prema riječima Alekseja Čepe, referendum je neophodan da “kasnije niko ne bi rekao da je riječ o okupaciji”.
I vidite, ja se potpuno slažem sa ovom izjavom uvaženog zamjenika!
Hajde jednom za svagda da se Srbi prebroje i da pokažu sebi i svijetu zvanično koliko vole agresorsku majčicu Rusiju. Da ne bude poslije, Bursać, zašto histerišeš, zašto preuveličavaš, i zašto misliš da svi Srbi žele u Rusiju?! Moja očekivanja su da će na eventualnom referendumu za ruskog agresora pod Putinovim dizginima biti preko 70% ljudstva, ali ko sam ja da sudim i ocjenjujem. Referendum na sunce, što kaže Čepa, pa na parove razbroj’s.
Jedan narod, Srbija je Rusija!
Iskreno, najiskrenije biće mi žao onog malog procenta slobodnomislećih ljudi, koji su na nivou statističke greške i koji bi da vide Srbiju u evroatlantskim integracijama, a svi ostali, od srednjičara, lažnih ekologa, pripejd ljevičara, preko vlasti i tzv. opozicije do otvorenih nastranih putinista, neka dobiju ono što zaslužuju – savez sa nekom sestrom Bjelorusijom i majčicom Rusijom.
Na koncu konaca, gledam komentare i to po relativno mlakim-srednjičarskim medijima, koji su navodno objektivni gdje stoji dominantno ćirilično – ETO KONAČNO PRAVOG RJEŠENJA i Jedan narod, Srbija je Rusija!
Ko sam ja da kvarim ljudima idilu i da im kažem, nemojte raditi ono što volite? Ko sam ja da kažem, šta ćete sa ruskim fašistima, koji nisu u stanju peglu sastaviti, a kamo li nešto osim ubojitog oružja napraviti? Ko sam ja da kažem, šta ćete u savezu sa državom, koja ili ne zna za Srbiju ili je smatra istorijskim kmetovskim poslušnikom? Nemam ja pravo na to!
Srbija u sastavu Rusije već 23 godine
A kad smo kod saveza, ima tu još jedna stvar, koja je jako važna, a o kojoj se malo ili nimalo ne govori.
Znate li vi, poštovani publikume, da je Srbija već 23 godine u sastavu Rusije. Dobro, ne baš Rusije, ali je u sastavu, preciznije savezu Rusije i Bjelorusije i to odlukom Skupštine Savezne Republike Jugoslavije od 12.aprila 1999. godine. U odluci eksplicitno stoji ovo:
1. Savezna Republika Jugoslavija izjavljuje da pristupa savezu Rusije i Bjelorusije
2. Savezna Republika Jugoslavija izjavljuje da prihvata ciljeve i principe Rusije i Bjelorusije i da preuzima na sebe u punom obimu obaveze koje proističu iz Sporazuma i Statuta Saveza Rusije i Bjelorusije
3. Ovu odluku objaviti u Službenom listu Savezne Republike Jugoslavije“
U potpisu mr. Srđa Božović, predsjednik Veća Republike
A tako, sto mu gromova!
Sad je sve jasnije! I rusofilija, i putinofilija, i luda ljubav prema ruskoj državnoj destrukciji, i podrška fašističkim napadima na Ukrajinu, a prije toga na Gruziju. Pa Srbija se kao nasljednica SR Jugoslavije samo drži dogovora. Poštenjačine, šta ćeš.
U to ime, ne bi bilo loše podsjetiti druzuju iz Rusije koji bi da anektiraju Srbiju, kako je ona već anektirana, dušom i tijelom, glavom i bradom, ideologijom i pameću. Što bi se reklo – i duhovno i pravno.
Olakšan put za mobilizaciju Srba na ukrajinsko ratište
Dobro, ima cinika koji će kazati da je tad SR Jugoslavija gubila rat od NATO pakta, pa se hvatala umjesto slamke za rusku Dumu, a ko se hvata za rusku Dumu, uhvatio je sam sebe za međunožje. Opet će neki drugi cinik kazati da se sad i Rusija koja gubi rat hvata za Srbiju i da je jadna zemlja koja se u Srbiju pouzda, koja se nada savezu sa zemljom koja ni sama ne zna gdje počinje, a gdje završava, ali hajde de, nećemo cjepidlačiti.
Bitno je da se može provesti referendum i da se konačno svaki putinofil smiri – od Horgoša do… šta je znam dokle, ne znaju ni oni gdje su im granice. U glavi kod Tokija u realnosti na ulazu u Kosovo.
Naravski to će značiti i znatno lakši odlazak Srba na ukrajinska ratišta i pogibiju negdje u blatnjavim stepama, jer će biti zakonski izregulisano. Pa će svježi kontingenti srpskog ljudskog mesa, koje treba da gine za majčicu Rusiju ići na sjeveroistok sa papirom i pečatom, a ne kao dosad preko kojekakvih nazovi humanitarnih centara i “miroljubivih“ ruskih NGO tipa Vagner i ostalih “pacifista“.
Sad fino ausvajz, papovku, prvu pomoć, maslinasto-zelenu čoju pa put Berkuta da se dokaže kako su Srbi i Rusi jedan narod. Da se više ne muče srpski nacionalisti ratovanjem tastaturama i da im se jagodice na prstima ne preopterećuju. Ovako – oroz, kažiprst pa junačenje na unplugged.
Kako god, svim građanima Srbije želim sretno i berićetno prisajedinjenje sa majčicom Rusijom i da im se sve želje ispune. Nisu ni oni šugavi pa da ne osjete čari ruske države, kakve su osjećali nekad građani Češke, Slovačke, Mađarske, Baltičkih zemalja i ostalih, koji su imali “sreće“ ugostiti ruske crvenoarmejske tenkove.
Sa druge strane, ponavljam, iskreno žalim onu manjinu od manjine u Srbiji, koja razmišlja svojom glavom i želi zemlju u civlizovanom svijetu. Samo sa ovakvom vlašću i sa tzv. opozicijom koja je još rusofilskija, bojim se da tu nema pomoći, pogotovo što i jedni i drugi crpe snagu iz hipnotisanog, zaludjelog i neukog naroda.
Piše: Dragan Bursać / Autonomija.info