Jakov Milatović iz pokreta ”Evropa sad“ će se naći u drugom krugu crnogorskih predsjedničkih izbora i izaći na megdan Milu Đukanoviću 2. aprila, kad će se odlučivati o sudbini ove zemlje. Za svake izbore kažu da su sudbinski, ali ovi predsjednički u Crnoj Gori zaista jesu i to prije svega na simboličkoj ravni.
O Đukanoviću se zna gotovo sve, pa je vrijeme da osvijetlimo ideologiju i nakane njegovog takmaca Milatovića, tačnije politike i interese koji stoje iza njega.
Projekt koji je stvoren u Beogradu
A iza Milatovića stoji i podršku mu zvanično pruža četnički vojvoda Andrija Mandić sa svojim glasačima; tu je i Dritan Abazović sa svojom UROM, pa je uz Jakova Milatovića i Crkva Srbije, koja ga je, nemojte to zaboraviti, preko pokojnog Amfilohija Radovića postavila na mjesto ministra u apostolskoj vladi Zdravka Krivokapića, nakon litijaške kontrarevolucije iz avgusta 2020. I na koncu, tu je i zadnji adut u rukavu mladog Milatovića- oficijelna srbijanska država. Ne krije to niko, u kreiranju projekta “Evropa sad“, koji je prerastao u političku partiju sudjelovali su najvažniji Vučićevi ljudi na čelu sa nekadašnjim gradonačelnikom Beograda Sinišom Malim, čija je reputacija nakon afere sa spornom doktorskom diplomom, blago rečeno, problematična.
I na kraju, u horskoj podršci Milatoviću, koji je najnovija ekstenzija srpskog sveta, uključio se i ratni zločinac Vojislav Šešelj.
Tako se predsjednik Srpske radikalne stranke dotakao (ponovno) Crne Gore i izbora, ne skrivajući podršku lideru Pokreta “Evropa sad“ Jakovu Milatoviću.
“Sad je najvažnije da mi iz Srbije verbalno podržimo, da svi glasaju za Milatovića na predsjedničkim izborima, da se riješi problem Đukanovića, a onda da se u nekoj tolerantnijoj atmosferi održe parlamentarni izbori i da se održi jedan pošten popis stanovništva”, naveo je, između ostalog, ratni zločinac Vojislav Šešelj.
Moram vas napomenuti ova Šešeljeva priča nije tek puka tlapnja i naslanja se na jednu drugu priču, njegovog učenika, a danas predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, koji je još 2006. izjavio nakon osamostaljenja Crne Gore:
“Ovo što je uradio Milo Đukanović, koji misli da je odneo istorijsku i dugoročnu pobedu, ja ne mislim! I radićemo na tome da za 10 ili 20 godina referendumskim putem ostvarimo neku novu zajedničku državu…“
Kada ovako postavite stvari, mogli bi mirne duše kazati-Pa slušajte samo ovo, ratni zločinac Šešelj podržao je Milatovića; četnički vojvoda Mandić, koga podržava Milorad Dodik podržao je Milatovića; Abazovićeva URA je podržava Milatovića; Milatovićev tim se sprema za nove pobjede uz muziku Svetlane Ražnatović, žene zločinca Arkana; Crkva Srbije je svesrdno uz Jakova Milatovića.
Ima li neko da mu nešto nije jasno?
Glas za Milatovića je glas za srpski svet
I kad se ovako postave stvari, zaista, nema nikoga kome situacija nije jasna. Glasom za Mila Đukanovića, Crnoj Gori se daje kakva-takva šansa da se vrati na EU put, sa koga je zadnje dvije i po godine skrajnuta. Glasom za Đukanovića se daje glas snagama koje će ojačati crnogorski status u NATO paktu.
S druge strane, glas za Milatovića je bez svake sumnje, glas za srpski svet u kome nema mjesta za EU, a još manje za NATO pakt. To je glas kojim će se i po zvaničnim ideolozima “Evrope sad“ poput Filipa Ivanovića preispitati crnogorsko učešće i najjačem vojnom svezu na svijetu. I najviše, to je glas kojim će Crkva Srbije zabetonirati svoj predominantan status u Crnoj Gori i kojim će nakon potpisivanja Temeljenog ugovora sa Crnom Gorom od strane Dritana Abazovića sada dobiti i zvaničnog titulara vlasti, a koji je na njenoj strani.
A šta ako građani hoće srpski svet?
Nego, hajmo obrnuti stvari:
Zar stvarno mislite da je ratnom zločincu Vojislavu Šešelju dozvoljeno da kaže to što je rekao kod Milomira Marića, bez Vučićeve procjene da će čak I ova izjava odgovarati Jakovu Milatoviću?
Šta vam hoću reći?
Pa hoću vam reći da je Vučićev tim, koji radi sve ove godine na nekoj vrsti pripajanja Crne Gore Srbiji, dobro procijenio javno mnijenje i da je shvatio kako otvorena šešeljizacija može biti motivirajući faktor, ali ne među onima koji su za suverenu, građansku Crnu Goru, nego upravo među ljudima koji se dvoume, a rado bi vidjeli ovu zemlju u srpskom svetu. I što je najtužnije, čini se da je takvih pasivnih glasača mnogo više od onih ćutologa i srednjičara, koji decenijama ispijaju kafe po podgoričkim kafićima, ne glasuju intenzivno, a nominalno su za građansku i nezavisnu Crnu Goru.
A to je in vivo potvrđeno na lokalnim podgoričkim izborima, kad je konstrukt zvani Pokret Evropa sad, s lakoćom uz pomoć koalicionih parterna uzeo crnogorski glavni grad I to na pustim obećanjima kako će osnovica plate biti 450 eura. To što građani sami iz svojih doprinosa plaćaju svoje plate, nikome izgleda ne smeta. I to što je ovaj ekonomski program ravan nekakvoj piramidalnoj monetarnoj prevari iz devedesetih, ni to nikome ne smeta. I ta velikosrpska dva prstohvata nacionalizma uz mirođiju Crkve Srbije, tek to nikome ne smeta.
Pa je na koncu nakon svega, doslovno, Vučićev PR tim pustio ratnog zločinca Šešelja da u eteru i on pruži podršku predsjedničkom kandidatu Jakovu Milatoviću. Jer što da ne!
A onda ne možemo pričati (samo) o Jakovu Milatoviću i svjetlu srpskog sveta. Onda, zapravo moramo razgovarati o građanima Crne Gore, kojima u ogromnom broju ne smeta niti zločinac Šešelje, niti opetovano porobljavanje Crne Gore od strane Srbije. E ako je tako i ako se pokaže da je tako 2. aprila nakon drugog izbornog kruga, onda možemo kazati da je Vučićev dugoročni projekt “vraćanja“ Crne Gore pod okrilje Srbije uspio.
I neće proći puno vremena, a doći će na tapet i Ustav građanske, multietničke Crne Gore, čijom će promjenom ova zemlja postati nacionalna država, s predominantnom srpskom većinom, a koja će biti potvrđena na nekom budućem referendumu.
Crnoj Gori je još uvijek ostao crnogorski titular na mjestu predsjednika. Izgubila je ona crnogorske prerogative u najvećim svojim gradovima, kao i u državnoj Skupštini. I zato će eventualna promjena na kormilu Crne Gore biti povijesna, jer bi tako i onu titularnu, nominalnu polugu crnogorske vlasti dobio još jedan igrač srpskog sveta.
Pa tako građani Crne Gore 2. aprila ne biraju između Mila Đukanovića I Jakova Milatovića, nego između građanske Crne Gore i srpskog sveta. I imaće oni jedinstvenu priliku da izađu i pred glasačkom kutijom zaokruže svoju budućnost.
Sretno im bilo!
Piše: Dragan Bursać