U hrvatskom selu Briševo 24. jula ubijeno je 68 Hrvata. Među njima je je bilo četrnaest žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četvoro invalida.
“Bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob”.
Ovo je 3. jula 2002. godina izjavio Ivo Atlija, Hrvat iz sela Briševo kod Prijedora, svjedočeći pred Haškim sudom u predmetu protiv Milomira Stakića.
U hrvatskom selu Briševo 24. jula ubijeno je 68 Hrvata. Među njima je je bilo četrnaest žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četvoro invalida. Dan prije napada Ivu Atliju je posjetio rođak i rekao mu da su Srbi iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da sljedećeg dana očiste Briševo. U tri sata ujutro, 24. jula 1992, Atliju je probudila eksplozija. Njegovi roditelji sakrili su se u podrum komšijine kuće. On je bježao po selu.
Iz podruma u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziđu i da svako ide svojoj kući. Deset minuta kasnije, začuli su povici iz kuće iz koje su upravo otišli. Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: “Bježi,” rekla je, “bježi, ubili su ti oca.”
Atlija je, prema izvještaju sa njegovog svjedočenja, otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako je udaraju. Tu je bio i Pero Dimač koji je stajao s njegovom majkom. Dimaču su psovali i govorili: “Nek mu sad pomogne katolički Isus.” Natjerali su ga da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog.
“Pero je plakao,” svjedočio je Atlija, “i nisam vidio ni da se čak pokušao odbraniti.”
Jedan od vojnika mu je naredio da trči a onda mu pucao u glavu. Ivo Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: “Ustaško pseto je palo u vodu.”
S mjesta na kojem se krio, g. Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako pljačkaju televizore, klima-uređaje, videorekordere, radioaparate i namještaj. Uokolo sela je takođe bilo razbacano 68 leševa.
Ivo Atlija je prošao kroz druga sela u općini i učestvovao u sahranjivanju mnogih leševa. U Haagu je izjavio da je u selu Stara Rijeka, “pod jednom velikom kruškom bila hrpa od nekih deset-dvanaest leševa. Teško za prebrojiti tačno koliko jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su virile vani glave, ruke, noge…” Bila su to tijela mladića koji, prema njegovoj procjeni, nisu imali više od 20 godina.
U zaseoku zvanom Mlinari, Atlija je vidio tijela s nepravilno oblikovanim ranama, za koje je kasnije saznao da su nanesene ašovima i pijucima koje je vidio pored tijela.
“Prema svjedočenjima očevidaca, bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob,” rekao je Atlija.
Tada je uspio sahraniti i svog oca koji na leđima imao tri rane od vatrenog oružja.
Zbog ovih zločina u Haagu je osuđen Milomir Stakić. On je bio predsjednik Skupštine opštine Prijedor i lokalnog Kriznog štaba. Pravosnažno je 2006. godine osuđen na 40 godina zatvora zbog progona, istrebljenja i ubistava Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru.
U selu Briševo 1991. godine živjelo je 370 Hrvata. Prema popisu iz 2013. godine u Briševu živi samo četvero Hrvata. U maju 2019. godine, uništen je spomenik podignut žrtvama Briševa.
Dvije i po godine kasnije, lider HDZ-a BiH Dragan Čović je zastupnicima u Narodnoj skupštini RS-a poručio da “čuvaju Republiku Srpsku”.
“Toliko ste emocija iznijeli sada ovdje da vam na tome svi mogu zavidjeti”, rekao je Čović ponavljajući nekoliko puta da mu je čast govoriti pred Narodnom skupštinom Republike Srpske.
Zanimljivo je kako se Čović nikada nije pojavio na godišnjici stradanja Hrvata Briševa, o čemu je “Slobodna Bosna” u nekoliko navrata pisala. Detaljnije pročitajte OVDJE.