Borba protiv prijema Kosova u Savjet Evrope i rezolucije o genocidu u Srebrenici, zaklinjanje u evropski put, posjeta ukrajinske prve dame, govori na ruskom… Da li je spoljna politika Srbije „šizofrena“ ili se tu krije neki sistem, pita se Deutsche Welle.
Burno diplomatsko proljeće u Srbiji. Posjeta kineskog predsjednika, borba protiv rezolucije o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama, posjeta Olene Zelenske i ministra spoljnih poslova Ukrajine, kampanja protiv Kosova u Savjetu Evrope, Vučićev govor u Ruskom domu…
Kao na traci redaju se važni spoljnopolitički događaji. Neki bi rekli, puni nedosljednosti i lutanja srbijanske spoljne politike, koju pojedini analitičari opisuju kao šizofrenu.
Deklarativno i dalje na evropskom putu, Srbija ili, tačnije, njen predsjednik Aleksandar Vučić pokušavaju da nađu saveznike na svim stranama, što posmatračima sa strane izgleda kao spoljnopolitička šarenica u kojoj je teško pronaći sistem.
Propagandna promocija režima
Duško Lopandić, predsjednik Foruma za međunarodne odnose, ističe za DW da srbijanska spoljna politika „ima mnogo sličnosti“ sa unutrašnjom politikom.
“Jer, kao što je Srpska napredna stranka takozvana “catch all” partija – nema svoju ciljnu grupu niti jasan profil, nego bi da svi glasaju za nju – tako je i diplomatski zahvat širok”, smatra Lopandić.
„Ta široka diplomatija koristi se prije svega u svrhu promocije režima i za unutrašnju propaganda. Imamo veoma neuspješnu spoljnu politiku kada je riječ o evropskim integracijama i regionalnoj saradnji. Umjesto toga režim sprovodi jednu vrstu propagandne spoljne politike“, ocjenjuje sagovornik DW-a.
Ipak, Igor Novaković iz Centra za međunarodne i bezbjednosne poslove misli da u takvoj politici ima nekog sistema: “Fokus je sada na dvije ose, a to su Amerika i Kina”.
„Evropska unija je na trećem mjestu, a na četvrtom Rusija. Sada su sve karte stavljene na neku realpolitiku, koja počiva na određenoj vrsti transakcionog odnosa, i čiji je cilj održavanje postojeće elite na vlasti. Pošto kontrolišu sve procese u zemlji, oni mogu da vode takvu quid pro quo spoljnu politiku“, smatra Novaković.
Duško Lopandić pak govori o improvizaciji – o važnoj posjeti kineskog predsjednika Xija koja pak nije na ravnopravnim osnovama, o posjeti ukrajinske delegacije koja je „prije svega vezana za odnose sa Amerikom“.
„Onda imamo da se EU jednog dana kritikuje, dok se drugog dana kaže da smo na evropskom putu. To je žongliranje pri kojem se postavlja pitanje cijene takve politike, a ona nije mala“, skreće pažnju Lopandić.
Srbija i Ukrajina – odnosi u ilegali
Posjeta supruge ukrajinskog predsjednika Olene Zelenske i ministra spoljnih poslova Dmitrija Kulebe zanimljiva je utoliko što su režimski mediji o toj posjeti jedva i izvjestili.
Igor Novaković primjećuje da „vlast kontroliše podjednako proruski i prozapadni narativ u medijima. Time se umanjuje značaj Zapada i EU sa jedne strane, a sa druge strane se sprječava neka dublja manipulacija sa ruske strane.“
Režim sprovodi već dugo antizapadnu kampanju, i u nešto manjoj mjeri prorusku kampanju, navodi Duško Lopandić.
„Zaista je zanimljivo da je ta posjeta tako skromno zabilježena, jer tu nije bila samo supruga ukrajinskog predsjednika nego i njihov ministar spoljnih poslova. Ta kampanja se na kraju odrazila i na stavove javnog mnjenja, koje je pretežno prorusko. U tom smislu okretanje Ukrajini sigurno nije popularno u ovom trenutku“, kaže Lopandić.
Podrška Dodiku
Naredni dani svakako će biti obilježeni najavljenim usvajanjem rezolucije o genocidu u Srebrenici u Ujedinjenim nacijama.
Borbu vlasti u Beogradu protiv te rezolucije Igor Novaković ocjenjuje kao podršku Miloradu Dodiku.
„Paradoksalno, ta priča stigla je u pravo vrijeme za Vučića i Dodika koji imaju gomilu problema na unutrašnjem planu. Ova tema može da se iskoristi za mobilizaciju ljudi“, ocjenjuje Novaković.
U tom kontekstu politički vrhovi Srbije i Republike Srpske najavljuju veliki srpski Sabor 8. juna u Beogradu. Sabor će uslijediti nakon sjednice Generalne skupštine UN u četvrtak (23. maj) na kojoj će se raspravljati o rezoluciji o Srebrenici, kao i poslije lokalnih izbora u Srbiji (2. juni).
Duško Lopandić taj sabor vidi kao dio „populističko-nacionalističke kampanje“.
„Ona je dio ideologije vladajućeg režima, koja proizilazi iz njegovih radikalskih korijena. Buka oko rezolucije je povezana sa tim korijenima, jer sjetimo se da je Vučić lijepio plakate sa imenom Ratka Mladića preko naziva Bulevara Zorana Đinđića“, podsjeća Lopandić.
Kosovski autogol
Srbijanska diplomatija je uložila i veliki napor da spriječi ulazak Kosova u Savjet Evrope što je, za sada, uspjelo. U petak (17. maj) Kosova nije bilo na dnevnom redu jer su zemlje Kvinte insistirale na početku formiranja Zajednice srpskih opština, što Priština odbija.
Sagovornici DW-a nisu sigurni da je to diplomatska pobjeda Srbije već prije govore o pogrešnim koracima Prištine.
„Do ovakvog rezultata je dovela nekooperativnost koju Kurti pokazuje godinama i negiranje dijela Briselskog sporazuma”, zaključuje Duško Lopandić.
Slično smatra Igor Novaković: „Kosovo će vjerovatno ići na vanredne parlamentarne izbore, i za Kurtija može biti štetan bilo koji potez koji sugeriše da ZSO može biti nešto više od obične nevladine organizacije. Kosovske vlasti se na taj način ponašaju veoma slično srbijanskim vlastima, prilično transakciono i nepopustljivo”.