U znak sjećanja na preminulog bosanskohercegovačkog književnika Abdulaha Sidrana, objavljujemo tekst koji je napisao ranije za projekt Al Jazeere, Sarajevo pod opsadom.
Piše: Abdulah Sidran
O herojskoj odbrani Sarajeva napisalo se i govorilo mnogo. Samonikla vojska mladića u teniskama učinila je čudo. Bez oružja – osim onog otetog od napadača – zaštitila je građane Sarajeva od pokolja kakav se dogodio širom cijele domovine BiH, od Bijeljine, Brčkog, Zvornika, Višegrada, Bratunca, Foče, hercegovačkog sela Ravne, do Prijedora, Kozarca, Krupe i, tek na kraju, Srebrenice. O herojima odbrane Sarajeva napisane su mnoge knjige i mnoge će još biti napisane.
Ali, osim njih, sarajevskih heroja koje i po liku i po imenu znamo, postoje neznani i nevidljivi heroji odbrane grada – bez kojih ona ne bi ni bila moguća. To su sarajevske žene: naše majke, sestre, kćeri. To je neobjašnjivi sarajevski humor.
Mora biti da su i jedno i drugo – božanskoga porijekla. Kako je moguće da su – u uvjetima gladi, bezvodice, mraka, besolice – sarajevske žene znale očuvati svoju čistotu, ponos, ljepotu i dostojanstvo ?
Pogledajte samo fotografiju gospođe Melihe Varešanović koja nepokolebljivim korakom, uzdignuta čela, korača Alejom snajpera, na Dobrinji, dok odlazi na svoj redovni posao!
Da će u svojoj odbrani koristiti i oružje nepoznato u dosadašnjim ratovima – a to je humor – čovjek Sarajeva pokazao je još u martu 1992., prije oružane agresije na grad, kada je na opasnu i ružnu političku provokaciju u obliku grafita lišenog bilo kakvog humora, odgovorio briljantnim humornim grafitom. Na zgradi Glavne pošte, u centru grada, provokator je napisao: OVO JE SRBIJA, a sarajevski fakin mu otpisao: OVO JE POŠTA, BUDALO !
Nijedan jedini dan u Sarajevu pod opsadom nije prošao bez nove humorne priče, novoga vica i šale. Pa šta ako se zbivao i ‘crnjak’, u navodnom razgovoru dvojice Sarajlija.
Jedan ostao u gradu, da čuva majku, a drugi se, da im nekako iz daljine može pomoći, sklonio negdje u Njemačku. Govore putem radioveze, avgusta 1992., kad je već na svim sarajevskim grobljima nestalo grobnih mjesta, pa se počelo sahranjivati po dvorištima, uz ulicu, po svuda, čak i po fudbalskim igralištima.
“Je li tačno da nam je granata ubila mater?”
“Jeste.”
“Pa gdje si je sahranio?”
“U šesnaestercu!”
Tim se fenomenom mora baviti nauka. Otkuda svjetlo humora u mrklom mraku zla? Mi ne znamo. Naše je da zabilježimo. Sarajevo su spasili njegovi golobradi borci u teniskama, njegove žene i Sarajlijama od Boga dati – smisao za humor.