Crvena Zvezda i Partizan (p)ostali su sigurna kuća i utočište za ratne, silne ratne zločince i kriminalce i nije to ništa novo.
Nego, da ja vas pitam nešto odmah na početku-koje su to zasluge ratnog zločinca Dragana Vasiljkovića alias Kapetana Dragana, e da bi mu “Zvezdina Zvezda” Dragan Džajić uručio dres sa imenom i prezimenom i brojem jedan?
Ratni zločinac sa brojem jedan
Pas rata, plaćenik, estradni četnik i zvijezda naci-stripa Knindže, koliko znamo nije naučnik. Nije ni humanitrani radnik. Nije ni neki inovator. Nije mirotvorac. Ili možda jeste mirotovrac?! O ovom potonjem najbolje svjedoči nesrpsko stanovništvo od Knina do Benkovca. Pod uslovom da je prživjelo “mirovne misije Kapetana Dragana” i njegovih Knindži.
Nije Kapetan Dragan, šta znam, neko pretjerano opšte mjesto kada je u pitanju fudbal. Više ga vežemo za crvenu beretku, pištolj, pumparicu, maskirnu uniformu ili kasnije za sudnicu, pa tamnicu.
Što li to čitaoče dragi, ljubitelju FK Crvena Zvezda, navijaču silni, a pošteni razdvaja ovog čovjeka od tebe, e da bi se on družio sa Džajićem i da bi se rukovao sa Zvezdanom Terzićem? Pa odgovor je sadržan negdje na početku teksta. Naime, Kapetan Dragan je ratni zločinac. I to ne bilo kakav, nego osuđeni i presuđeni. Kao takav, ovjenčan je oreolom mučeništva u nakaradnoj srpskoj istorijskoj čitanci. A što će reći-on je IDEALAN lik da mu se snishodljivo pokloni dres.
Ne moraš, dobri čitaoče biti profesor, naučnik, istraživač, humanitarac, ne moraš čak ni pretjerano ljubiti fudbal, jook, dovoljno je da si srpski ratni zločinac i ti ćeš kaparisati dres omiljenog kluba. Doduše, možda ne dobiješ broj jedan-kako vidimo on je rezervisan za Kapetana Dragana, ali, brojeva ima ihaaj.
Jer armije, horde navijača koje rade po državnoj srbijanskoj direktivi-od litijašenja u Crnoj Gori, do glasanja za Vučića i ekipu, ljube i Zvezdu i Kapetana Dragana.
Jebi ga, možda je mali problem što je ta Zvezda Crvena. Ali kad nije smetalo ratnom zločincu i skupljaču bijele tehnike Željku Ražnatoviću Arkanu da bude i državni uposlenik i vođa Zvezdinih navijača, a sve za probitačnost nekakve Srboslavije, šta fali Kapetanu Draganu, australijskom bonvivanu i balkanskom ratnom zločincu da se fotografiše ispod izraubovanog crvenog grba? Ništa.
Naravski, odavno ta Zvezda nije Crvena. Ona je već pune tri decenije crna da ne može biti crnja. Ona je zajedno sa komšijskim Partizanom fabrika za proizvodnju onih najcrnjih nacionalista. Nešto kao kindergarden srBski-svetosavski, iz kojeg niču već decenijama sve nove i nove snage, spremne da Srbiju utabanim stazama vrate u Srednji vijek. Na koncu i srpska alfa i omega-Aleksandar Vučić-hvali se sam huliganskim podvizima kao navijač Crvene Zvezde.
I mi Kikija za trku imamo
Dabome, Partizan kao klub nije ostao dužan Zvezdi, pa je u novom pljuvanju po sopstvenom imenu angažovao kriminalca u penziji, rijaliti stareltana i promotora SNS-a Kristijana Kikija Golubovića da reklamira klub. Jer, ne biva da Zvezda ima zločinca, da ne kažem konja za trku, a Partizan da se ne podiči, makar penzionisanim kriminalcem. Tako se valjda postiže ekvilibrijum, jednakost u nakaradnosti.
Na koncu dobijamo, a što bi drugo nego Crnu Zvezdu i Crnji Partizan. Klinci u Srbiji u 2020. imaju pravo da biraju-hoće li klub ratnih zločinaca ili mafijaša. I to pravo im država sa svoje dvije fudbalske sise velikodušno nudi.
No ima nešto drugo:
Džaja, hostesa za ratne zločince
Nekadašnji fudbaler i nekadašnja legenda, nekad velikog kluba, Crvene Zvezde, nekad čovjek-Dragan Džajić, bio je baš taj koji je uručio počasni dres sadašnjem ratnom zločincu kapetanu Draganu.
Kakav spektakularan i konačan sunovart i čovjeka i fudbalera i legende i kluba, a koji je započeo prije tri decenije!
Kako se za života postaje bivši-u svemu! To je Dragan Džajić!
Paradigma i kluba i zemlje i sporta. Od visina međunarodnih, od prizanja svjetskih i evropskih, od obožavanja, do opskurnog lokalnog, jadnog i patetičnog dupeuvlakača jednog sistema, koji mora ili želi biti hostesa ratnim zločincima. Ni više ni manje od toga.
Istinita priča kaže da je onaj veliki, koji se odazivao na ime Mate Parlov, u jednom intervjuu rekao: kako je mogu biti nacionalista-ja sam prvak svijeta?!
Zapravo rekao je doslovno ovo:
“Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit”
Veliki je i prevelik bokserski šampion Mate Parlov, e da bi mu sad ime nastavio prljati, još pišući o njemu u ovom tekstu zajedno sa gore pobrojanim antiherojima, ali nam on pokazuje kako je biti Čovjek. Uvijek i stalno.
Sa druge strane Dragan Džajić, takmičarski nije iskusio titulu prvaka svijeta, ali jeste u pogonu Zvezdinom kao dio vodstva tima. Pa opet ga to nije spriječilo da bude nacionalista.
Hoću vam reći, izgleda možeš biti prvak svijeta i nacionalista, nije tako teško-samo onda nisi čovjek. Sve drugo si, samo čovjek nisi.
Gore od svega, klinci, oni iskreni ljubitelji lopte, nogometa, golova, oni koji nemaju veze sa huliganskim formacijama, sad samo mogu tužno da prekriže Crnu Zvezdu i Crnji Partizan. Jer roditelji te dobre djece, iskreno se srame i ovakve Zvezde i ovakvog Partizana.
Piše: Dragan Bursać, Antena M