Jučerašnji festival poniženja i primitivizma u režiji Aleksandra Vučića kulminacija je svega što smo od njegovog režima vidjeli i preživjeli proteklih pet mjeseci. Gdje to ima da vlast organizuje protestni skup, a da predsjednik države, koji u svojim rukama ima i vlast i moć, poziva građane na demonstracije? Protiv koga on protestuje? Kome upućuje zahtjeve? Opoziciji i studentima?
Stanje u društvu postaje neizdrživo.
Ovako trodnevni hepening Ne damo Srbiju, što ga u Beogradu organizuje novoosnovani Pokret za narod i državu predsjednika Aleksandra Vučića, komentariše nekadašnja ambasadorka Srbije u Italiji, psihijatrica Sanda Rašković Ivić. U razgovoru za Slobodnu Bosnu, Rašković Ivić kaže da se predsjednik Srbije neprekidno ponaša kao da je opozicija sopstvenom režimu ili kao vođa navijača.
Razgovarala: Tamara Nikčević / Slobodna Bosna
„Vučić se nikada nije ponašao kao državnik, uvijek je bio – navijač, koji na navijački, na huliganski način vodi Srbiju. Njegovu verbalnu agresiju povremeno zamijeni ”Kalimero sindrom”: za sva njegova nedjela uvijek je odgovoran drugi; drugi njemu čine nepravdu, ne on drugima”.
Uprkos moći koju ima, predsjednik Srbije opoziciji, političkim neistomišljenicima i medijima koje ne kontroliše uporno ponavlja – ne bojim vas se. Zašto? Što time zapravo poručuje?
Bezmalo desetljeće sam provela na ulici demonstrirajući i boreći se protiv Slobodana Miloševića. Ipak, kada danas pomislim na bivšeg predsjednika Srbije i Savezne Republike Jugoslavije, sjetim se, na primjer, da se taj čovjek, koji je takođe u svojim rukama imao neograničenu moć, najviše pet puta godišnje obraćao javnosti. Nasuprot njemu, Vučić to ponekad čini i po tri puta dnevno, prijeteći i ponavljajući da nas se ne plaši. Koga?! Zašto bi se plašio nekoga ko nema ozbiljnu moć? Drugo, onaj ko se zaista ne plaši, nema potrebe da to stalno ponavlja.
Čega se predsjednik Srbije plaši?
Dok je malo, i dijete mora da se nauči da majka ponekad fizički nije tu, ali da je uvijek u njegovom srcu. To Vučić ne razumije: ako nije na malim ekranima, nestaće, misli, ne iz srca – gdje svakako nije – nego iz glava građana Srbije. Zato je stalno prisutan. Pritom, veoma je malo onih kojima je Vučić zaista u srcu; više ga je u glavama onih koji od njega imaju korist.
Predsjednik Srbije sve otvorenije prijeti studentima, profesorima, tužiocima, sudijama, novinarima, medijima, građanima… Otkuda to?
Otuda što Srbija iz autokratije polako uplovljava u diktaturu. Ovo čemu svjedočimo samo je otvoreno priznavanje činjeničnog stanja.
Iako Vučić za to optužuje druge, svi znamo ko u ovoj zemlji generiše nasilje, ko gazi studente i građane po ulicama, ko ih tuče bejzbol palicama, ko studentkinjama ”dislocira vilice”… To svakako ne rade studenti i građani, to rade Vučićevi batinaši. A onda nasilnik prijeti da će kazniti nasilje!? Običan čovjek bi tu uočio logički problem. Ne uočava ih onaj koji je ”doktorirao” na manipulacijama, čiji je to i modus operandi i modus vivendi. Jer otkako je preuzeo vlast, uključujući devedesete godine 20. vijeka, Vučić od dželata pravi žrtvu. On se ne obraća ni Vama ni meni; obraća se svojim glasačima, pokazujući i sebe i njih kao žrtve protiv kojih neka sila vodi neprekidnu hajku i harangu. Naravno, on je spasilac koji uspješno progoni navodne progonitelje. A kod paranoje uvijek imate ”progonjenog” i ”progonitelja”, znate.
Sudeći po podršci građana koju je imao, predsjednik Vučić je ulogu spasioca, ulogu progonjenog i progonitelja igrao dosta uspješno?
Srbima treba otac. I to onaj arhetipski: strog je, zna da podvikne, ali i da vas odbrani. Vučić se upravo tako predstavlja: kao strogi otac, koji viče na svoje ministre, direktore preduzeća, na novinare; istovremeno, brani narod i državu. Što, naravno, nije istina. Jer riječ je o čovjeku koji je, kako bi sačuvao vlast, predao i Kosovo i nacionalne resurse, koji sa Zapadom pregovara o prodaji litijuma. A tako se ne ponaša predsjednik koji brine o zdravlju svojih građana.
Struktura Vučićeve ličnosti izrazito je narcistička.
Što to znači?
Znači da imamo posla sa čovjekom koji ne podnosi kritiku. Narcis traži neprekidne ovacije i aplauze; okružuje se onima koji će mu se diviti i stalno mu ponavljati – pobijedio si sa 5:0.
Kako ljudi sa tom vrstom poremećaja ličnosti reaguju kad im 15. marta ispod prozora dođe pola miliona ljudi i kažu mu – odlazi?
Doživi veoma bolno suočavanje sa istinom. Ako toliko građana izađe na ulicu i kaže da su nezadovoljni vašom vladavinom i nakaradnim sistemom koji ste ako ne izrodili onda svakako učvrstili, morate biti pogođeni. I to na dva načina. Ako testirate realnost i vidite da je oko tri procenta vaših građana nezadovoljno – politikolozi kažu da ako na ulice izađe tri procenta ukupnog broja građana, režim pada – da vam okreću leđa, ako imate trunku časti i mentalnog zdravlja, razmislićete i donijeti odluku da se povučete kako stvari ne bi otišle predaleko. Ako, pak, niste takav čovjek, ako vam je vlast sve na svijetu, preduzećete korake koji vode ka diktaturi, postajući sve agresivniji. Nemojte zaboraviti da je vlast jedina strast koja upotrebom jača. Sve strasti upotrebom slabe, krune se – strasti prema novcu, do strasti prema ženi i muškarcu; na neki način, čak i prema djeci. Kod narcističkih ličnosti strast prema vlasti dodatno je pojačana, što podrazumijeva izraženu agresivnost i otvorenu represiju. Uostalom, to je potvrdio beogradski protest studenata i građana 15. marta, tokom koga je, u to nema sumnje, režim upotrebio zvučnu napravu.
Jeste li tog dana bili među demonstrantima?
Jesam. Tokom šesnaestominutnog odavanja pošte žrtvama pada novosadske nadstrešnice, nalazila sam se u blizini Slavije, na Cvetnom trgu, preko puta Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Odjednom, čula sam strašan zvuk. Kao da su brzi voz ili avion projurili ulicom. Ukočila sam se, pomislila da je kraj. Ali se nisam uplašila.
Niste?
Ne. Nedavno sam izgubila sina, mislila sam da idem kod njega. To osjećanje, baš kao i zvuk koji ga je izazvao, bili su intenzivni.
Jeste li imali fizičke posljedice?
Bila sam zbunjena, konfuzna, ali ne, nisam imala fizičke posledice. Mnogo se građana kasnije žalilo na vrtoglavicu, mučninu, gubitak sluha… Zamislite sada čovjeka koji nije u stanju da ljudima dopusti da šuteći 16 minuta odaju počast poginulima! Na dvanaestom minutu je prekinuo šutnju i pusto taj užasni zvuk, ponizivši tako i građane i žrtve.
”Niko te ne može poniziti ako sam sebe ne poniziš”, govorio je patrijar Pavle.
Vučić je sebe ponizio, a žrtve nazvao lažovima.
Da, predsjednik Vučić tvrdi da je riječ o predstavi, o uvježbanoj koreografiji.
To se zove – netestiranje realnosti. Ako čovjek ne testira realnost, može biti ili psihotičan ili toliko pokvaren i zao da je u stanju ne samo da nasrne na vlastite građane, nego da ih, u slučaju da se požale ili da mu se suprotstave, optuži za ludilo i pokvarenost. Svi koji smo imali posledice od zvučne naprave koja je te noći puštena, histerični smo i pokvareni lažovi, tvrdi Vučić.
Ovdje Vas vraćam na priču o paranoji, o progonjenom i o progonitelju.
Sjećate li se kako je predsjednik Vučić, koji je u julu 1995. u Skupštini Srbije izgovorio ”sto muslimana za jednog Srbina”, kasnije sarajevske novinare uvjeravao da to nikada nije izgovorio, te da je rečenica “izvučena iz konteksta”?
Naravno. Vučić od građana traži da vjeruju njemu, ne vlastitim očima i ušima. Bezočno laganje i manupulacija medijima dvije su ključne karakteristike načina njegovog vladanja. Kao i potpuno odsustvo saosjećanja, svake empatije prema žrtvi. Što je takođe karakteristika narcističke strukturu ličnosti: narcisi su usmjereni prvenstveno na sebe; najvažnije im je kako su oni. Patnja drugoga ih ne pogađa.
Solidarnost i empatiju koji su dugo bili sapreteni i sakriveni, a koju su, tokom proteklih pet mjeseci studenti probudili kod građana Srbije, Vučić doživljava kao izrazitu usmjerenost protiv sebe. Uplašen je i sve što radi, uključujući mitinge i kontramitinge koje sam organizuje, rezultat je straha da će izgubiti tlo pod nogama i ostati bez vlasti. A za njega je gubitak vlasti isto što i ostati bez značajnog dijela tijela.
Koliko je to uopšte realno?
Ako bi došlo do političke artikulacije studentskog protesta, do njihovog povezivanja sa opozicijom, sa ProGlasom, sa nevladinim sektorom, bilo bi realno. Znam da studenti to odbijaju, razumijem njihove razloge; međutim, ako ih zaista svi podržavamo, ako želimo da uspiju, moraju znati da to što traže ovaj režim ne može da im ispuni.
Zašto ne može?
Vučić ne može i neće ispuniti studentske zahtjeve, jer bi to značilo da najprije pohapsi sve svoje, a onda i sebe. To samo znači da je ključni uslov promjena i ispunjenja studentskih zahtjeva smjena režima. Vjerujem da je oko toga cilja moguće okupiti sve snage u društvu. Znamo da je riječ o različitim ljudima različitih političkih i ideoloških uvjerenja; ipak, barem su im dva stava zajednička: da Vučić i njegova klika odu i da vlast ponovo postane smenjiva. Da bi se taj cilj postigao, neophodna je politička koordinacija i artikulacija, kao i dobro smišljena politička akcija. Najavljeno formiranje tehničke, ekspertske, prelazne ili kakve god vlade, a onda i raspisivanja poštenih i fer izbora korak je u tom pravcu.
Predsjednik Vučić se, kažete, plaši. Plaše li se građani?
Ne. Mislim da su se građani konačno oslobodili. Uoči 15. marta, Vučić je zaustavio i zabranio međugradski zeljeznički i autobuski saobračaj, prekinuo dio autobuskog saobraćaja u Beogradu; ipak, pola miliona ljudi je, uprkos preprekama, tog dana došlo u Beograd. Ako imate pobunu u malim mjestima po Srbiji, u opštinama na jugu zemlje, u kojima ljudi iz kuća izlazlaze samo kad su Zadušnice, ako se bune građani u mjesnim zajednicama, u školama, na univerzitetima, to znači da se strah potrošio, da je promijenio stranu. Pitanje je, naravno, u šta taj strah sada može da pređe.
U što?
Divno je osvojiti slobodu, ali je pitanje koju – onu ”od” ili onu ”za”. Kao građani, svi smo se oslobodili od straha. Voljela bih ako bismo tu osvojenu slobodu upotrebili za stvaranje boljeg, sretnijeg društva.
Kakvog boljeg društva? Pa, tokom samo tri mjeseca, Srbija je protjerala čak petnaest hrvatskih državljana.
Protjerivanje o kojem govorite ispod je svakog ljudskog i civilizacijskog novoa. Kao građanka ove zemlje, kao Srpkinja, zbog toga se osjećam duboko poniženo i osramoćeno. Istovremeno, ponosna sam što su Beograđani, kojima sam se pridružila, prije dvije večeri izašli na Trg Republike i protestovali protiv protjerivanja stranih državljana iz Srbije. Jer, naučili smo: prvo su došli po Jevreje, pa po komuniste, na kraju po Njemce. Ovdje su prvo došli po strance; ko je sledeći?
Srbi su očito došli na red.
Vjerujete li da je predsjednik Vučić sposoban da nasilje i agresiju iz Srbije prebaci u Bosnu i Hercegovinu kako bi sačuvao vlast?
Sreća u nesreći je to što se građani dobro sjećaju užasa rata u Bosni i Hercegovini. Nikome se ne ratuje; naročito ne zbog izvezenih sukoba koji služe isključivo i samo da bi se određeni političari održali na vlasti.
Onako kako Vučić sebe identifikuje sa Srbijom, a svoju političku ugroženost sa ugroženošću Srbije, tako i Milorad Dodik, po istom modelu, sebe identifikuje sa RS, dok svoj politički status interpretira kao ugroženost RS. Vjerujem da su građani Bosne i Hercegovine dovoljno iskusni, da su to pročitali i da se neće uhvatiti na istu udicu. Jer riječ je o staroj, već viđenoj matrici.
Nedavno sam u Gradiški, u Banjaluci promovisala knjigu, koja je lična ispovijest i nema politički karakter. Došlo je mnogo ljudi različitih političkih uvjerenja. Nakon promocije, razgovarala sa nekima od njih i shvatila da niko ne nasijeda na Dodikove priče. Nikome se, kažem, ne ratuje kako bi se neko zadržao na vlasti.
Što je sa situacijim u Srbiji? Plašite li se da bi stvari mogle izmaći kontroli?
Od Čedomira Jovanovića smo nedavno čuli šta se sve u Beogradu spremalo tog 15. marta. Srećom, nije prošlo. Znate li zašto? Pored Vučićevih batinaša i gaulajtera koji ih vode, u Srbiji postoji i žandarmerija, koja te noći nije reagovala. Takođe, batinašima nije dozvolila da izađu iz Skupštine grada. Tih 200 batinaša o kojima je govorio Čedomir Jovanović, a kojima je navodno komandovao rukometaš Vlada Mandić…
Sarajlije pamte njegovog oca, notornog Momu Mandića.
Da, to je njegov sin… U sistemu sile, u vojsci i policiji, očito postoje oni koji ne odobravaju Vučićevu agresiju i nasilje upereno protiv studenata i građana. Ti resori odavno nisu monolitni, što bi mogao biti osnov za nadu da režim neće uspjeti da realizuje svoj naum.
Tog 15. marta vlastitim sam očima vidjela kako su policajci, koji su stajali ispred Pravnog fakulteta, u jednom momentu spustili štitove, podigli vizire i ušli u kola. Neki od njih su se prethodno rukovali sa građanima, neki su im mahnuli. S obzirom na to da nisam iz te struke, kasnije mi je objašnjeno da je žandarmerija te noći najvjerovatnije odbili da reaguje i da se vratila u centralu. Za to su nagrađeni velikim aplauzom građana.