Senad Avdić je veteran i prvak bh. novinarstva. Oštro pero i britka sablja slobodne riječi, već decenijama je Prometej žurnalizma u našoj zemlji. Legendarna kolumna “Noćas spaljujemo iluzije” u štampanom izdanju magazina Slobodna Bosna bila je najčitanije sedmično štivo u Bosni i Hercegovini, decenijama. I danas, Senad Avdić je savršeno pronicljiv, neodoljivo duhovit, vivisekcijski precizan, zabavno ironičan, a i dalje ostavlja tradicionalni dojam da u operativnoj memoriji u svakom trenutku ima više dostupnih podataka nego mnoge redakcije i “službe” na tvrdim diskovima.
Svaki razgovor sa Senadom Avdićem donosi zanimljive i autentične odgovore, nove uvide koje samo nezavisno promišljanje velikog broja činjenica i kompleksnih odnosa može dati, ali i otvara uvijek nova pitanja. Pripremajući ovaj novi INNERVIEW NOMADa za “štampu”, nakon čitanja ovog razgovora sa Senadom Avdićem, sjetio sam se recenzije albuma Wish You Were Here, kosmički najvažnijeg benda Pink Floyd. Govoreći nadahnuto o pjesmi Shine On You Crazy Diamond, u nekom pradavnom izdanju jugoslovenskog časopisa Džuboks, autor je recenziju zaključio primjedbom da pjesma ima samo jednu manu, u svih svojih devet dijelova i preko 26 minuta trajanja – što ne traje bar malo duže.
Tako i ovaj INNERVIEW sa Senadom Avdićem ima istu usamljenu manu – na svojih desetak stranica u ovo internetsko vrijeme u kojem se pažnja čitaoca mjeri sekundama, i kada je čitanost teksta u pravilu obrnuto proporcionalna broju stranica, ovaj razgovor je prekratak za bar dio onoga što nam je Senad Avdić mogao reći, i još manji dio onoga što smo od Senada Avdića htjeli čuti.
Ipak, kao i svaki zanimljiv i vrijedan razgovor i ovaj sa Senadom, nudi nova saznanja i informacije, i utiče na naše dosadašnje i buduće poglede i nova promišljanja starih, “vječnih” tema i pitanja.
NOMAD: Za početak, kako zdravlje junačko?
Avdić: Nije loše, hvala na propitivanju, ha-ha. Vjerovatno znaš za stari sarajevski recept kako ćeš najlakše prepoznati papka; tako što kad ga sretneš na ulici i kurtoazno pitaš “kako si?”, on fakat počne pričati kako je, ha-ha. Ja sam sebi odavno nametnuo obavezu da izbjegavam javno govoriti i pisati o stvarima i temama o kojima svi pišu i toga se sa promjenjivim uspjehom pridržavam. Toliko je toga pametnog i korisnog, a još više glupog i izlišnog na teme iz “oblasti zdravstva” izgovoreno i napisano u zadnja dva mjeseca da mi više čak ni osobna bolest, koja nije bezazlena nego je zafrkana i hronična, djeluje pomalo nezanimljivo i inflatorno, izlizano za javnu uporebu. Nedavno sam ponovo pročitao knjigu “Bolest kao metafora”, spisateljice i naše legitimne sugrađanke Susan Sontag u kojoj ona zaključuje da bolest nije metafora ni za šta. I da je treba depatetizirati, demistificirati, što sa radošću činim. Dakle, u stanju sam pisati, mogu i čitati i to bez cvikera, sa kretanjem malo tanje stojim, sve u svemu nije to tako hrđavo…
NOMAD: Javnost nije iznenađena novim valom pljačke i korupcije u vrijeme korone u oba entiteta. Da li misliš da je Fikret Hodžić ciljano izabran kao izvršilac za ovu aktuelnu aferu s obzirom da je šehidsko dijete iz Srebrenice.
Avdić: Sve do rasvjetljavanja ove afere nisam znao ko je Fikret Hodžić, niti znam kako bih to mogao znati. Televiziju na kojoj je on navodno zvijezda nisam gledao barem dvije decenije. Po izbijanju skandala sa respiratorima saznao sam da mu je punac Ševal Gabeljić, čovjek kojeg poznajem, također Srebreničanin, koji je razvio velike poslove u Vogošći, vlasnik je teniskih terena, ima još neke unosne poslove. Čak me je zvao da mu dođem u goste i vidim njegovo, što bi rekao Radončić, “poslovno carstvo”.
Uvijek u takvim slučajevima imam ambivalentan odnos prema uspješnim ljudima, pogotovo ako su preživjeli užas Srebrenice, a Ševal je izašao u onoj tužnoj koloni koja je bježeći od pokolja pješačila danima do slobodnih prostora. Bude mi drago da nisu pobijeni, pa da nisu utekli iz BiH, da su ovdje pokrenuli biznis, zaposlili ljude, a, opet, iskustvo me uči da, nažalost, to ima svoju cijenu, jer bez države, odnosno politike, tj. stranke, niko ovdje nije ozbiljnih para vidio. Čuo sam da su tokom kampanje za prošle izbore lideri nekih stranaka nastalih “disolucijom SDA” sa njim “ašikovali” znajući kako on sa sobom “vuče” glasove više stotina, možda i hiljada Srebreničana koji su se (planski, sistemski) nakon rata naselili u Vogošći. Ovih dana su objavljene njegove fotografije sa čelnicima SDA Bakirom Izetbegovićem, Asimom Sarajlićem, Safetom Softićem… koliko mi se čini napravljene tokom ramazanskog iftara kojem je on bio domaćin u Vogošći. Dakle, to organiziranje iftara za stranačke SDA glavešine je jedno od općih mjesta bošnjačke moralno-političke podobnosti, kako se to zvalo u vrijeme komunista, prijemni ispit koji moraš položiti, ne smiješ se obrukati, niti škrtariti da bi kadrovski, poslovno, napredovao.
Ali, moram biti barem mrvicu obziran, da ne kažem pravedan, prema Gabeljiću i njegovom zetu Hodžiću: ne možemo se pitati kako su oni, izbjeglice iz Srebrenice, koji su krenuli sa ledine (greenfeld) stekli toliku imovinu, a pri tom ćutati, smatrati normalnim da federalni premijer Fadil Novalić i ministar industrije i energetike Nermin Džindić imaju vlasništvo nad imovinom rahmetli PRETIS-a, da, dakle, dvojica ključnih ljudi u Vladi Fedracije proizvode iz firme čiji su (su)vlasnici prodaju fabrikama namjenske industrije koje su u vlasništvu Vlade Federacije, što nisu demantirali nego samo minimizirali. Neće biti da je sukob interesa premijera Novalića i ministra Đindića u ovom poslu manje kriminalan akt od kupovine respiratora, riječ je o istoj kriminalnoj matrici koja se odvija netransparentno, bez zakonske kontrole, ili političke odgovornosti.
NOMAD: Nisi odgovorio na pitanje zašto je u ovaj posao uključen baš Fikret Hodžić koji ima teško srebreničko iskustvo.
Avdić: Strašno je i alarmantno bilo reagiranje Emira Suljagića, direktora Memorijalnog centra “Potočari” koji je napisao da je četnik svako ko kriminal sa kupovinom respiratora bude vezivao za Srebrenicu! Šta ovo znači, da li je ova njegova intervencija zapravo kriminaliziranje, stigmatiziranje svakog pokušaja da se govori o kriminalu koji su počinile osobe rođene u Srebrenici, jer se time, po Suljagiću i sličnim bajrovićima, političarima građanskog profila, “umanjuje genocid”. To bi u daljnjoj perverznoj razradi ove stupidne invektive značilo da se može serbez pisati o kriminalu ljudi – Bošnjaka iz Foče, Višegrada ili Prijedora… jer u njihovim općinama, premu mišljenju Tribunala u Haagu nije počinjen genocid. Bošnjačka vlast i njeni lideri, od Alije Izetbegovića i njegove političko-vojne posluge, pa do njegovog sina i njegovih ahbaba ima, ili bi trebala imati, savjest teško opterećenu ratnim događanjima u Srebrenici i pogotovo njihovim krvavim finalnim raspletom, genocidom nad više od 8 hiljada ljudi.
Kao što bošnjačka vlast u Sarajevu nije imala rješenje za Srebrenicu u ratu, tako srlja povlačeći kriv poteze nakon rata, odnosno nakon što su preživjeli Srebreničani naseljeni po sarajevskim rubnim općinama i naseljima, kako im je nuđeno još 1993. u jesen. Vrh SDA (a i Islamske zajednice, što se vidi iz bezobrazne, osione reakcije bivšeg reisa Cerića) favorizirajući pojedine, njima lojalne ljude iz Srebrenice, ekonomski, politički, financijski želi (na krivi, suspektan način) pokazati da nisu “zaboravili Srebrenicu”. Nije ovo jedina afera koja se vezuje za ljude iz Srebrenice. Na brzinu ću se sjetiti samo nekih. Recimo, kada su prije više od 15 godina građevinski poslovi na izgradnji Memorijalnog centra u Potočarima dodijeljeni firmi Nasera Orića, koji je, po pisanju medija, odmah to pravo prodao firmi Rate Spajića, ubijenog “biznismena” iz Istočnog Sarajeva.
Zataškan je, ili barem nije procesuiran, kriminal vezan uz nabavku krava za povratnike u Srebrenici, posao kojeg je, opet bez tendera, stranačkom prečicom, dobio omiljeni mesar familije Izetbegović. On je parama iz federalnog budžeta širom Evrope, pa i regije, kupovao lohotnu, bolešljivu stoku za povratnike u Srebrenicu, koja je tokom transporta nerijetko ugibala. Vidio sam prije nekoliko godina jedan dokument u kojem federalni ministar za izbjeglice Ramić nalaže povratnicima da telad od nabavljenih krava prodaju isključivo ovlašenom stranačkom Mesaru koji će ih poslije prodavati Turskoj.
Navodno je upravo on kompromitirao posao sa izvozom mesa u Tursku, teško osramotio kod Erdogana i svoje prijatelje, bračni par sa Poljina koji mu to nije halalio. Kada već pomenuh Suljagića, u krugovima SDA i Islamske zajednice se svojedobno namjeravala provjeriti svrsishodnost i zakonitost potrošnje novca, koji je dat timu na čijem je čelu bio, a koji se trošio tokom kampanje za lokalne izbore 2012. No, ništa se nije poduzelo, da ih Suljagić ne bi proglasio četnicima, valjda. Taj tragični srebrenički status žrtve mnogima služi kao neka vrsta pancira da bi se odbranili od kritika, pa i sudskih progona.
I samo za kraj, ko je u BiH čuo za Munira Pašagića? Malo ko ili gotovo niko. Njegovo ime su tek nedavno pominjali naši građani koji su se tokom ludnice oko korona virusa uspjeli vratiti iz Slovačke u kojoj je gospodin Pašalić počasni konzul BiH. On je sam, o svom trošku, podigao konzulat, ali i organizirao i platio prevoz dvadesetak ljudi do BiH. Munir je rodom iz Srebrenice, živi u Slovačkoj dvije i po decenije, uživa nevjerovatan ugled i poštovanje. Ne mogu kazati šta je on sve uradio za Srebrenicu, njene ljude, povratnike, a šta za naše ljude u Slovačkoj. Ne smijem jer će se naljutiti na mene, jer on ne želi da se o tome govori, niti piše, to je takav čovjek, veliki filantrop, gospodin, Srebreničanin i Bosanac. Munir koji daje, pomaže, žrtvuje se za druge je moja Srebrenica, nisu to Fikret, Emir, Naser, Ćamil, Munira.
NOMAD: Hoće li samo Hodžić i eventualno Solak biti žrtvovani, ili se može očekivati drugačiji ishod ovog slučaja, da po zapovjednoj liniji stvar dođe i do drugih u SDA, ili se neće desiti ništa kao ni nakon afere “Asim”?
Avdić: Mene je, nakon izbijanja afere sa respiratorima jedna ozbiljna osoba, privržena poslovanju po procedurama i zakonu, pitala kako je moguće da je cijela ta operacija izvedena na tako diletantski način. Da, to zbilja može čuditi nekoga ko živi i radi u kakvoj ozbiljno uređenoj zemlji u kojoj se, primjerice, kao onomad u Njemačkoj, za utaju poreza slavnom boksaču Šturmu-Ćatiću izrekne kazna od 3 godine zatvora. Možete li zamisliti da neko ovdje provjeri poslovanje njegovog rođaka Mirsada Ćatića, vlasnika zaštitarske tvrtke sa nekoliko stotina zaposlenih i savjetnika bivšeg člana Predsjedništva BiH? Naravno da nema šanse za to. Dakle, nemam drugog odgovora na pitanje o “amaterizmu” osim da oni koji se upuštaju u kriminal nemaju nikakav strah od eventualnih zakonskih posljedica.
Pomenuo si Asima Sarajlića, donedavno, kako se hvalio, ne bez osnova, da je u SDA “prvi do Bakira”. Kako govori stranačka ruralna legenda, on je krenuo kao konobar u nekom od milion turističko-ugostiteljskih objekata u vlasništvu Alije Budnje, tajkuna sa Ilidže i uglednog funkcionera SDA. A, kako je krenuo Budnjo? Tako što je kao vlasnik male, neugledne zanatske radnje, godinama bio ekskluzivni dobavljač Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Federacije što mu je omogućio njegov porodični partner Sulejman Garib. Sjeća li se iko više tog budžetskog kasapina?!
I tu je Budnjo stekao svoja prva dva miliona. Zašto pominjem baš dva? Pa zato što mu je toliko bilo dovoljno da pokupuje pet-šest hotela na Ilidži i stotine dunuma zemljišta, parkova, bazena u njihovom sastavu, koji su brat-bratu vrijedili stostruko više. Dakle, ta amaterska, seljačka, ali efikasna pljačka je “zelena” nit koja se provlači kroz cijelu epohu vladanja Stranke demokratske akcije. Omogućilo joj je to nepostojanje minimuma pravnog poretka, neovisnog pravosuđa, profesionalnih sudija i tužitelja. Četiri pune godine traje sudski proces protiv “prvog do Bakira” Sarajlića opuženog da je uzimao lovu za zapošljavanje ljudi u Elektroprivredi BiH. Za isto (ne)djelo je optužen i generalni sekretar SDA Amir Zukić, i njemu traje suđenje, ali njega je stranka pustila niz vodu. Zašto to nije uradila i sa Sarajlićem, nego je ponovo “turen” u državni Parlament i ostao sve donedavno na čelu stranačke kadrovske komisije? Pa zato što se bez njega nije mogla voditi kadrovska i druga politika SDA.
On se u onom čuvenom razgovoru u automobilu poziva na direktora OSA-e Osmana Mehmedagića Osmicu sa kojim je zajedno obavljao, odnosno vrbovao ljude za izbor Abdulaha Skake za gradonačelnika Sarajeva. Istovremeno se Izetbegović nogama i rukama bori, moli Dodika, nudi mu šta mu srce zaželi od državnih funkcija, Centralnu banku, RAK… samo da mu ne dira Mehmedagića na mjestu direktora OSA-a. Dakle, taj je užasni korupcijsko-kriminalni sistem zaokružen, žilav i nepropustan, obuhvata tajnu policiju, pravosuđe, patriotske kriminalce, resurse javnog novca i teško ga je načeti, a kamoli razbaštiniti. Isto, da ne ostanom nedorečen i politički nekorektan, vrijedi i za Dodikov i Čovićev mehanizam vladanja i kriminalnog upravljanja javnim dobrima.
NOMAD: Kakva je trenutna pozicija SDA i njenih privjesaka, SBB-a i DF-a koji je na umoru?
Avdić: Stranka demokratske akcije je prema federalnim, “patriotsko-bošnjačkim” saveznicima pribjegla istom, uhodanom modelu na kojem gradi partnerstvo sa “srpskim” i “hrvatskim” partnerima: ne diraj me, neću te dirati. Ne petljaju se jedni drugima u posao, hastal mi, hastal ti. Vidjeli ste to milion puta, meni je najbrutalniji bio slučaj sa domom u Pazariću, koji je u stranačkom pilićarenju pripao Radončićevom SBB-u i gdje se i nakon otkrivanja tog užasa, SDA gotovo nije petljala, nego je prepustila da to riješe isti oni koji su do toga doveli. Nešto se tu malo “nepozvana” umiješala Sabina Ćudić iz Naše stranke, na kraju je SBB, predvođen nadležnim ministrom Veskom Drljačom sam sve “sanirao”, tako što je stranačkog klovna Memu Haljevca prerasporedio na drugo radno mjesto u tom tužnom Domu.
U tom partokratskom modelu, sistem odgovornosti je nepoznat, i svodi se na lojalnost svom stranačkom šefu. Kriminal i samovolja direktora FUCZ Solaka traju 6-7 godina i nikom to ne smeta, nije ni SDP-u u prethodnoj vladi, niti HDZ-u, a ni SBB-u u ovoj sadašnjoj, tehničkoj. Naravno, ne smeta ni onom ko ga je postavio, SDA-u, jer Solak marljivo ispunjava njihove zahtjeve, od uhljebljivanja stranačkih kadrova do saučesništva u javnim nabavkama. Poslanica SBB-a u Parlamentu Federacije BiH Sanela Prašović dok je bila samo “slobodna novinarka” naplatila je 4-5 hiljada maraka intervju sa Solakom kojeg joj je platila (kao javnu nabavku!) Civilna zaštita. I onda brblja, bez stida, srama, morala, pameti… samo naoružana bezobrazlukom, gdje god stigne, po parlamentu, televizijama…
Još ne mogu razabrati razloge zbog kojih je Željko Komšić prihvatio Izetbegovićev “poljubac smrti”. Možda će on lično od toga imati neku koristi (ne vidim koju i kakvu), ali što se stranke tiče, bojim se da je ta priča već na narednim izborima okončana za sva vremena. Odlazak Zlatka Miletića, jednog od osnivača stranke, čovjeka bez mrlje u policijskom poslu, što je gotovo nezamislivo u okolnostima u kojim je radio 25 godina, vrijednog, sistematičnog, stabilnog čovjeka, samo je jedna od potvrda da nisam u krivu.
NOMAD: Kakvi dani dolaze za SDA koalicijske partnere, SNSD i HDZ? Može li se u Republici Srpskoj desiti promjena? Postoji li teoretska mogućnost da se u hrvatskom narodu u BiH desi udaljavanje od politike HDZ-a?
Avdić: Kada govorimo o Republici Srpskoj, čini se da je Dodik u odnosu na posljednje izbore još više učvrstio svoju autokratsku vladavinu, koja graniči sa despotizmom. On je, sa svim izbornim krađama, jedva prebacio 50% osvojenih glasova u trci za Predsjedništvo BiH, a Željka Cvijanović je sa još manjom prednošću postala predsjednica RS-a. Ono što se nakon toga desilo, jačanje utjecaja SNSD-a u Narodnoj skupštini RS-a, pri čemu se koristilo svim mogućim, pa i kriminalnim sredstvima, ucjenama, trgovinom ujecajem, zloupotrebama, Dodik je potpuno marginalizirao opoziciju i sveo je na tri-četiri dekorativna poslanika, koji ga doduše uspješno “izbijaju iz cipela”, nerviraju i tjeraju njegove policajce na nasilje i odmazdu.
Uz pomoć SDA, Dodik je uzeo četiri od pet “srpskih” mjesta u Domu naroda Parlamenta BiH i praktično kontrolira najviše zakonodavno tijelo u državi. On, u svakom detalju praktično, samo oponaša srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, na suštinskoj, pa i na simboličkoj razini. Kontrolira parlament, medije, izvršnu vlast, formalne ustavom ovlaštene čelnike (predsjednicu Cvijanović, premijera Viškovića, ministre) zaobilazi u svim bitnim poslovima i odlukama. Jedini “sitni” problem Dodiku je što je bez novca, dakle žulja ga kokuzluk. Ne on lično, on i njegova porodica imaju para u izbobilju, nego su građani RS-a na rubu preživljavanja, što će još naglašenije biti nakon okončanja ove korona krize. Pogledaje kako je on poletio za parama od MMF-a, ili kako je kidisao na Centralnu banku! Hoće li to opozicija uspjeti kapitalizirati, znat ćemo djelomično nakon lokalnih izbora, koji, doduše nisu sasvim izvjesni.
NOMAD: Nedavno si pisao da se pred sličnim iskušenjima nalazi i HDZ BiH i njegov lider Dragan Čović.
Avdić: I Dragan Čović, odnosno HDZ BiH, upropastili su u dijelovima Federacije BiH gdje imaju neprikosnovenu i nedjeljivu vlast sve što se moglo upopastiti u zadnjih 25-30 godina. Zadnji je “pao” Aluminij. Zbog prethodnih krimalnih privatizacija, propasti industrije, Čović i HDZ do sada nisu kažnjeni od birača, pa je malo vjerovatno da bi se to moglo desiti u skoroj budućnosti, jer općenito nemaju nikakvu relevantnu alternativu. Imate godinama na djelu mantru o nephodnosti jedinstva hrvatskog pučanstva, homogeniziranje na neprekidnoj ugrozi, prevashodno od “političkog Sarajeva” i “bošnjačkog unitarizma”. Svako ko nije ujteran u tor HNS-a, a zapravo HDZ-a je izdajnik, izrod prema kome su sva sredstva dopuštena.
Dolaskom Zorana Milanovića za predsjednika Hrvatske, te eliminiranjem desničarsko-klerikalističkog krila HDZ-a od strane Andreja Plenkovića, zatvara se manevarski prostor Čoviću u Hrvatskoj, ali se otvara široko polje djelovanja desničarskom radikalizmu iz Hrvatske, likovima poput Milijana Brkića i generala Željka Glasnovića, Zlatka Hasanbegovića u Bosni i Hercegovini. Mislim da je najavljeni crkveni obred u Sarajevu, obilježavanja pogibije hrvatskih fašista i njihovih sljedbenika nakon Drugog svjetskog rata, umnogome režiran u tim krugovima koji imaju snažnu podršku Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH.
NOMAD: Kako objašnjavaš to što se u posljednje vrijeme HDZ BiH i Dragan Čović sve više oslanjaju na suradnju s Rusijom, uprkos tome što deklarativno propagiraju “europejstvo”?
Avdić: Dragan Čović, niti politička doktrina koju on personificira i prakticira jednostavno se “ne rimuju” sa onim što su europske vrijednosti, u njihovom izvornom smislu, kako ih je prije tačno pola stoljeća definirao otac evropske obitelji Robert Schuman. On je jedan u nizu malih ili većih autokrata, baš kao što je to Dodik i kako to nastoji biti Izetbegović, medicinski potpomognut suprugom Sebijom. Stoga su im, zajedno i pojedinačno, bliži rigidni poludiktatorski režimi, poput Putinove Rusije ili Erdoganove Turske.
Na prvu loptu, na vizuelnom planu, vi kad vidite Bakira, Dragana ili Mileta u društvu zapadnih političara, iz Evrope ili SAD-a, odmah ćete uočiti da im je nelagodno, tijesno, neprirodno. S druge strane, kad se sretnu sa Putinom, Erdoganom, Orbanom, dakle, oni su nasmiješeni, relaksirani, vedri, jer su među svojom “rajom”. Rusija ne želi ostaviti zapadni Balkan na miru, mora raditi sve da ga “ljulja”, “buši”, destabilizira. Nakon što su ostalih kratkih rukava u Crnoj Gori i Makedoniji, ostale su im još Srbija i Bosna i Hercegovina. Vučićevo otvoreno koketiranje sa Kinom koje je eskaliralo tokom pandemijske krize nije dobro dočekano u Rusiji, kao što se ni na jedan Dodikov blagonaklon “išaret” prema NATO savezu ili Evropskoj uniji ne gleda blagonaklono.
Rusija na ozbiljnu, efektivnu i dugoročnu destabilizaciju BiH ne može računati ukoliko se oslanja isključivo na Dodika i u tom smislu je nezaobilazan Dragan Čović. Mogao bih, mislim dosta uverljivo i argumenirano govoriti o genezi i povijesti Čovićevih odnosa sa Rusijom (kao i Srbijom), ali nemamo ovdje prostora za to. Evropska unija, europejstvo, zapadne vrijednosti u Čovićevom slučaju su verbalne dimne zavjese, koje sve neuspješnije kriju autoritarnu nakanu, oslonjenu na zaštitnika svih autoritarnih, rigidnih vlastodržaca u svijetu – Vladimira Putina. U tom mu pomaže bivša komunističko-udbaška mreža u Hercegovini, ali još više u Srbiji i Hrvatskoj sa svojim tradicionalnim, neprekinutim konekcijama sa sestrinskim službama u Rusiji, Kini.
NOMAD: Može li neko promijeniti ovaj sve intenzivniji i sve otvoreniji korupcionaški trend pod vođstvom bračnog para Izetbegović? Odnosno, da li se uopšte dešava neki kritički proces unutar SDA?
Avdić: Stranka demokratske stranke je u svakom pogledu, idejnom, poltičkom, kadrovskom, svjetonazorskom… duboko konzervativna struktura, jako skeptična i nepovjerljiva prema novom, modernom, nepoznatom. U tom smislu je ozbiljan contradictio in adjecto od jedne takve stranke očekivati ikakve reforme, a kamoli “duboke” i “brze”.
Jezgru SDA prilikom njenog osnivanja devedesetih godine činila je skupina muslimanskih intelektualaca (premda tu i nije bilo bogzna kakve intelektualne i akademske japije od koje se pravi ozbiljna najprije stranka, a kasnije država) suđena u Sarajevskom procesu 1983. Riječ je o ljudima i njihovim mlađim sljedbenicima koji su 50-ak godina ranije, tokom Drugog svjetskog rata bili okupljeni u Mladim muslimanima, koji su, pak, bili bosanskohercegovačka ispostava Muslimanske braće, organizacije formirane u Egiptu. U vrhu SDA imali ste skoro potpuno preslikanu mladomuslimansku strukturu staru pola stoljeća.
One koji su umrli, ili bili stari, zamijenili su njihovi potomci, kao u slučaju Nedžiba Šaćirbegovića, čiji je sin Muhamed valjda prvi put došao iz Amerike u BiH i odmah postao ambasador u UN-u, malo kasnije ministar vanjskih poslova. Tako da je SDA zapravo nastavila život i provoditi političku filozofiju, politički islam Mladih muslimana koji su prekinule komunističke vlasti. Ona se u višestranačju samoreproducirala, regrutirala nove članove iz svojih porodičnih “mrjestilišta”, pa ste dobili kadrovske klastere Izetbegovića, Čengića, Behmena, Kasumagića, Velagića… koji su porodičnim umrežavanjem preplavili cijelu BiH, preuzeli sve važne poslove oko kojih su se vratile pare, utjecaj, moć, vlast.
Ta ekipa se tokom godina i decenija izvještila u nesistemskom, pa i antisistemskom, zavjereničkom radu i ponašanju, nepovjerenju prema “vanjskom svijetu”, preziru prema sistemu, procedurama, transparentnosti. Nažalost, rat, agresija, progoni, vanjski i unutrašnji embargo silno su pogodovali toj vrsti socijalnog djelovanja za koje je karakteristična tajnovitost, povjerljivost, konspirativnost. Favorizirani su snalažljivosti, povjerljivost, tajnost, što je u kombinaciji sa ogromnim novcima kojima su bili zatrpavani sa svih strana svijeta, a najviše onog islamsko-muslimanskog svijeta, stvorilo jednu enormno, bezobrazno bogatu kastu ratno-profiterskih hulja koje su nakon rata, kreirajući kriminalan model privatizacije, preuzele, nakon političkih, i sve ekonomske i financijske, socijalne poluge vlasti…
NOMAD: Međutim, ipak se tokom minulih godina u Stranci demokratske akcije pojavili neki novi, mladi, obrazovani, ljudi. Kako oni nisu uspjeli tu stranku transformirati iz, kako si rekao klerikalno-konzervativne u neku zaista moderniju narodnjačku partiju desnog centra, kako se inače nastoje predstaviti, i samopozicionirati?
Avdić: Ne, ne, riječ je u običnom prividu navodno mladih, šatro neopterećenih ljudi koji su ko biva osvježavali i davali svježu krv u omatorjelu vrhušku SDA. Niko od njih nije slučajno bio tu gdje je bio, ili je još uvijek, svi su morali proći sitno rešeto kadrovskih provjera, a osnovna je bila povezanost sa mladomuslimanskom “maticom” ili sa drugim religijsko-džamijskim bošnjačkim strukturama. Pogledajte samo spisak premijera Federacije BiH, funkciju gdje se akumulirala najveća moć kada su pare i kadroviranje u pitanju, javna preduzeća, zapošljavanje…
Imate, dakle, najprije Edhema Bičakčića, suđenog u procesu ‘83. koji je iz familije Omera Behmena. Nasljeđuje ga Nedžad Branković, koji je također porodično vezan uz taj milje. Potom dolazi rahmetli Mustafa Mujezinović, čiji je otac, ugledni prevodilac bio dio tog muslimanskog establišmenta. Nema tu iznenađenja, niti “ofrlje” imenovanja. Bošnjačku politiku u Mostaru, a i šire, od rata, bez obzira u kojoj stranci bio, ili ne bio ni u jednoj, kreira Safa Oručević, sestrić Teufika Tofe Velagića, važnog člana Mladih muslimana koji je nakon komunističkih zatvora poslije Drugog svjetskog rata pobjegao u Austriju.
Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka koji će ostati upisan u povijest kao ružna izraslina na licu grada je, kako se negdje pohvalio, dvostruko vezan za mladomuslimanski pokret, preko dede sa očeve strane Skake i sa materine preko Ismeta Kasumagića. Nikakve druge kvalifikacije, niti preporuke on nema da bi bio gradonačelnik. Sve je to godinama građeno, pažljivo i detaljno, dotjerano iz njihovog ugla gledano “pod konac”.
NOMAD: Ima li realne izglede dvojac Čampara-Zvizdić? Da li je šizma u SDA, odnosno potreba za reformom nastala kao rezultat nezadovoljstva stanjem stranke pod dirigenskom palicom bračnog para Izetbegović?
Avdić: Nije mi poznato kako funkcioniraju unutrašnji odnosi unutar SDA, ono što se može vidjeti ovako sa strane jeste da bračni par Izetbegović nakon Kongresa učvršćuje svoje pozicije i utjecaj. Imali ste nakon stranačkog Kongresa izbore za članove Predsjedništva SDA gdje su neki ljudi dobili ogromnu podršku i tako izabrani, a imali ste i onih koji su u najuže rukovostvo izabrani dobrom voljom predsjednika stranke Izetbegovića.
Imali ste i pomalo bizarnu stvar, da neke od kandidata stranačka baza nije smatrala dovoljno dobrim da uđu u Predsjedništvo SDA, kao što je bio slučaj sa Biserom Turković, ali je malo kasnije imenovana ministricom vanjskih poslova. Dakle, pojednostavljeno, ali ne i netačno rečeno: nije dobra za Stranku, ali je odlična za Državu!? To govori da za nečiju karijeru ništa ne znači podrška i ugled u stranačkoj bazi, presudna je riječ lidera stranke i njegove supruge. Tako je bilo u slučaju izbora predsjednika kantonalnog odbora Fikreta Prevljaka za šta je bio zadužen svemoćni Asim Sarajlić, koji se na kraju preračunao.
Postoji jedna struktura koje se može nazvati “dubokom SDA”, a nju sačinjava ratna postava iz najužeg kruga kabineta Alije Izetbegovića. Prošlo je skoro 30 godina, a ljudi koji su tada savjetovali ili na drugi način opsluživali lidera SDA i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH su i danas na ključnim mjestima u diplomaciji, tajnim službama… Trećerazredni novinari i prvorazredni tjelohranitelji su postali ambasadori, neke porodice su se poput onih dovitljivih nesretnika, glavnih junaka sjajnog fima “Parazit” Bong Joon-hoa, razmilile po ambasadama, upravnim odborima. U taj krug posvećenih spada i ministrica Bisera Turković koja je “kad je bilo najteže” bila ambasadorica u Zagrebu i, očito, kao odan diplomata zapala za oko tadašnjoj postdiplomatkinji u istom gradu Sebiji Izetbegović. Oko 25 godina je Bisera Turković bila ambasadorica BiH, prije nego što će postati ministrica.
To je logika “čuvanja rezultata” po principu “tim koji pobjeđuje ne treba mijenjati”. A vidjeli smo i vidimo kako su (prije svega nas) pobijedili – deklasirali su nas. Oni, prije svega mladim ljudima u zemlji šalju užasnu, obeshrabujuću poruku da su, kao u onoj Džonijevoj pjesmi, “uloge davno podijeljene” i da za njih nema mjesta čak ni među statistima. Alma Zadić, Tuzlanka, imala je sedam godina kada je Halid Genjac prvi put ušao u Parlament BiH: danas je ona ministrica pravde u Austriji, a Genjac i dalje trlja istu poslaničku klupu i prima istu, enormnu plaću!
NOMAD: Pitanje se odnosilo na status Denisa Zvizdića i Aljoše Čampare u stranci?
Avdić: Kandidaturom Šefika Džaferovića za člana Predsjedništva BiH, a ne Denisa Zvizdića, što je bilo logično s obzirom na njegove reference i relativno dobro upravljanje Vijećem ministara, kao i glasove iz “baze”, Izetbegović je pokazao da mu nije samo stranka važnija od države, kako je upozoravao Elmedina Konakovića prije raskola, nego da mu je lična, porodična, nasljedna vlast važnija i od stranke i države i evropskog puta i pespektive miliona ljudi. Što se tiče Aljoše Čampare, on je dovoljno inteligentan da zna kako su završavali “raskolnici”, disidenti iz SDA, od Adila Zulfikarpašića, pa sve do Kukića, Ahmetovića, Šepića. Prije ili kasnije nestajali su sa scene. Veliki je otpor u rukovodstvu i stranačkom podzemlju (ne bih rekao i u članstvu) prema Čampari, ali ga moraju trpjeti, dapače, držati kao malo vode na dlanu, volens nolens, jer im čuva “zlatni glas” u Skupštini Kantona Sarajevo. A ni na šta ta stranka nije uložila više energije, para i svih mogućih resursa nakon izbora kao na preuzimanje vlasti u Kantonu Sarajevo, tako da ne smiju rizikovati sa zatezanjem konopca sa Čamparom.
NOMAD: Za 16. maj u Sarajevskoj katedrali je najavljeno održavanje blajburške mise koju će služiti kardinal Vinko Puljić. Da li se radi o vjerskom činu ili je riječ o političkom događaju?
Avdić: Sve je politika, čak i kada se to ne čini. Kao u onom vicu kad Mujo sretne Sulju i pita ga kako je, a on mu odgovori: “Ma pusti, nećemo o politici”. I zdravlje je danas politika, jer nam političari postavljaju i smjenjuju ljekare, kupuju lijekove, respiratore, kradu pare. Tako je i misa za pripadnike jednog fašističkog, ubilačkog režima, par excellence politički akt. Mislim da kardinalu Vinku Puljiću nije trebala ovakva “oproštajna utakmica” na kraju njegove karijere nadbiskupa Vrhbosanskog.
Također, mislim da ideja nije autentično njegova nego da je rođena u glavama i dušama onih u katoličkoj crkvi koji njeguju nježne sentimente prema Nezavisnoj državi Hrvatskoj i njenom zločinačkom režimu. Premda nisam pretjerano sklon fetišizirati i zdravo za gotovo uzimati mirotvorstvo ili probosanstvo, pa ni ekumenizam kardinala Puljića, a pogotovo nekih njegovih suradnika, poput Ive Tomaševića, ni oni, kao ni pravoslavni, pa dobri dijelom ni islamski velikodostojnici nisu se u posljednjem ratu proslavili, niti su bili moralno odgovorni prema zločinima koji su počinjeni, navodno, u ime njihovog naroda, pa i njihove vjere i crkve.
Oni, ali i njihova centrala u Zagrebu bi morali malo osvijestiti i respektirati činjenicu da su prije skoro 80 godina “žrtve Bleiburga” okupirale Sarajevo i u njemu instalirale jedan od najmonstruoznijih režima tog vremena. Sarajevo ima skromna ili nikakva iskustva sa njemačkim, italijanskim, japanskim… fašizmom: “naši” fašisti su u Drugom svjetskom ratu bili neki Hrvati, koje je podržavao nemali broj katoličkih svećenika, uključujući i tadašnjeg sarajevskog biskupa Ivana Šarića.
S druge strane, pet para ne dajem na osude i prosvjede koji dolaze iz vladajuće bošnjačke elite, SDA i nekih intelektualno-političkih satelita te stranke. Ne može biti iskreno niti vjerodostojno protivljenje onih kojih su od Mustafe Busuladžića nazor napravili “najvećeg bošnjačkog intelektualca” i “nedužnu žrtvu komunizma”. Ne možete adorirati Busuladžiću, a istovremeno aplaudirati Jakobu Finciju ili Eliju Tauberu kada osuđuju održavanje mise za žrtve Bleiburga. Jer u Sarajevu kakvo je javno u tekstovima i predavanjima sanjao Busuladžić nije bilo mjesta, a ni života za fincije, taubere, niti ostale Jevreje. Ne možete se groziti kolaboracije većeg dijela Katoličke crkve sa nacistima, onda iz čista mira most u Goraždu nazvati imenom Huseina Đoze, visokopozicioniranog imama u strukturama Hitlerove soldateske.
Mislim, sve to možete, ako vam obraz dopušta, ali nije ni iskreno, niti konzistentno. Kao što je pomalo odvratno što se Bakir Izetbegović, svojih daidža-partizana sjeti tek u ovakvim prilikama kada je kurentno da se legitimišeš kao dio antifašističkog porodičnog naslijeđa. Da je njemu i njegovom babi Aliji bilo stalo do ubijenih skojevaca Bakira i Mahira Repovca, ne bi dopustili da im se “ukine ulica” u Sarajevu. A da ulicu dobije Nusret Šišić Dedo, ustaški časnik iz toga rata i borac protiv antifašizma u ovom našem zadnjem ratu.
Ima, na svu sreću, dovoljno ljudi u Sarajevu čije je protivljenje održavanju Puljićevog “Luburić partyja” u Katedrali iskreno, moralno, nekalkulantsko, tako da bi bilo korekno i pristojno da se Bakir Izetbegović, Abdulah Skaka, Haris Zahiragić i slični “antitotalitaristi” malo suzdrže, jer im nasilni, iznuđeni antifašizam “ne stoji”.
NOMAD: U čemu je razlika između stanja u zemlji 2000. godine i danas, dvadeset godina kasnije?
Avdić: Kako vrijeme više odmiče, početka dvijehiljaditih se sjećamo sa mnogo više tugaljive nostalgije. Kako je neko pametno kazao, nostalgija počinje od momenta kada su se stvari počele kretati nagore. A to se po mom mišljenju, počelo dešavati nakon općih izbora 2002. godine na kojima je poražena tzv. Alijansa za promjene predvođena SDP-om BiH i vlast ponovo preuzela koalicija tri nacionalističke stranke. Teško je ukratko odgovoriti kako se to i zbog čega desilo. Alijansa, kao međunarodni projekat tadašnjeg OHR-a i ambasade SAD jeste bila nekoherentna skupina desetak stranaka različite profilacije, demokratskih kapaciteta. Svega je tu bilo, od Jadranka Prlića i Krešimira Zubaka, do Milorada Dodika i Biljane Plavšić, Sefera Halilovića i Harisa Silajdžića.
Ali, nije to bio baš “prazan skup”, bilo je tu nekog sadržaja, zajedničkih imenitelja, “reformskog potencijala”. Po logici stvari, za neuspjeh na izborima najodgovornija je najjača stranka, dakle SDP BiH i njegov tadašnji lider Zlatko Lagumdžija. Za ono malo vremena koliko je SDP BiH vodio vlast u BiH i Federaciji BiH, načinjene su brojne gluposti, nedosljednosti, sumnjive poslovne operacije, partokratska uzurpacija javnih dobara, ukinute su granice između javnog i privatnog, nastavljena odvratna praksa nepotizma i familijarnog klijentelizma…
U svim tim procesima, ličnom bogaćenju, uključivanju supruge u trošenje javnog novca, i slanju loših poruka biračima, prednjačio je Zlatko Lagumdžija. I u periodu 1998-2002 kao i kasnije, 2010-2014 kada je SDP BiH ponovo bio na vlasti, njegova je odgovornost ključna: on je sa svojom ekipom “reketaša” ukinuo alternativu, ugasio nadu da se može vladati drugačije, stručnije, poštenije, transparentnije, čestitije. Bilo je tih godina u Bosni i Hercegovini nekakvog ohrabrujućeg elana i entuzijazma, snimani su dobri filmovi i odlični muzički albumi, igrao se dobar nogomet, širila su se tijesna područja građanskog aktivizma i sloboda. Imali smo najmanje tri ozbiljne sedmične novine koje su puhale za vrat vlastima ali i međunarodnoj zajednici. Bilo je, konačno, i više love, jer su desetine hiljada stranaca koliko ih je bilo tih godina ostavljali mnogo novca u ovoj zemlji…
Ja sam se oženio nekoliko dana pred izbore 2002. godine i kada danas gledam fotografije sa tugom konstatiram da samo pola prisutnih na svadbi danas živi u Bosni i Hercegovini (uključujući i Lagumdžiju). Ona druga polovina se prije ili kasnije razbježala po dunjaluku. Za one mlađe, koji ne pamte predratne godine, to jeste bilo neko naše Periklovo doba. Lagumdžija je generirao i učvrstio pogubno uvjerenje, bolje rečeno defetističko raspoloženje u javnosti da su svi isti, što se nakon njegovog odlaska iz stranke može vidjeti kroz jad i čemer, kadrovsku, programsku, ali najviše moralnu pustoš koju je ostavio iza sebe…
NOMAD: Možemo li očekivati nemire i nerede s obzirom na sve negativne trendove? Mogu li se očekivati promjene u društvu i šta do njih može dovesti, još više nezaposlenih, još više otpuštenih?
Avdić: Najradije bih izbjegao odgovoriti na ovo pitanje, jer ne umijem, uz najbolju volju, pronaći odgovor koji bi bio optimističan, a pri tom i odgovoran prema činjenicama. Ja zbilja ne vidim snagu, da ne kažem revolucionarnog subjekta koji bi mogao biti nositelj ozbiljnijih promjena u političkoj, ekonomskoj, socijalnoj, kulturnoj, duhovnoj sferi. Ko bi to mogao biti? Opozicione političke stranke? Dabogda! Neprestano se bolno uvjeravamo, razočaravamo da one koriste istu koruptivno-klijentelističku matricu kakvom se služi vlast.
Hoće li nositelj promjena biti radnici, radnička klasa kako se to nekada govorilo sa ponosom, a danas uz obavezan pejorativni predznak. Nema govora. Radništvo, ono malo što ga je ostalo nakon krvničke, “bratoubilačke” privatizacije je “otišlo u raj”, da parafraziram Rundeka. Nekadašnji “radni ljudi” su doživjeli potpunu pauperizaciju, smišljenom, nemilosrdnom deindustrijalizacijom od strane nove, nacionalističke, primitivne klase, osiromašeni su, poniženi, srednja klasa je sravnjena sa zemljom. Imate na sceni ono što se zove prekarijat, dakle neku vrstu proletarijata koji panično čuva svoja sramotno malo plaćena radna mjesta, armiju ljudi koji toče benzin na pumpama HIFA za 450 KM mjesečno ili rade na Bingo kasama za 500 KM i pri tom su sretni jer, pogotovo nakon ovog užasa koje nam je u naslijeđe ostavila pandemija korone, predugački su redovi onih koji jedva čekaju da ih zamijene. Sindikalno organiziranje je potpuno uništeno i obesmišljeno unutrašnjom korupcijom, sindikati su pod kontrolom otuđenih birokratskih elita, ugojenih neradnika koji su, da tako kažem, zadnji put zasukali rukave, kad su primali vakcinu.
Ostaje nam još nevladin sektor koji je, u najvećoj mjeri kreirao pobunu iz 2014. godine, ali mi se čini da je riječ o snobovskoj klasi plaćenih revolucionara, bez istinske i iskrene strasti i socijalnog senzibiliteta, za koje u stranim fondovima ima sve manje novca. Tako da… šta nam je, tu nam je. Nažalost…
Razgovarao: Edin Zubčević, Nomad.ba